Ovogodišnji ciklus tribina “Ususret sv. Vlahu” završio je u četvrtak 29. siječnja trećom tribinom po redu pod naslovom „In bacino argento: oblik i značenje relikvijara sv. Vlaha“. Predavanje je održala prof. dr. sc. Ana Munk, redovita profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Predavačica Munk publici je predstavila nova saznanja do kojih je došla u svom znanstvenom radu istražujući dva puta relikvijar glave sv. Vlaha. Prema srednjovjekovnim kronikama prijenos relikvija Parčeve glave u Dubrovnik dogodio se 1026. godine, za vrijeme dubrovačkog nadbiskupa Vitala te se ove godine obilježava tisućita obljetnica.
Kroz povijest se događalo da se relikvije dobiju kao diplomatski dar, kao što je slučaj u Zadru s tijelom sv. Anastazije, no češći je slučaj bio dobiti relikviju translacijom ili prijenosom, a prema kronikama srednjeg vijeka uobičajena je tzv. ‘sveta krađa’. „Nakon dolaska relikvije glave sv. Vlaha u Dubrovnik u 11. stoljeću, ona sigurno nije ostala dugo nezaštićena. Međutim, prvi puta se spominje u 14. stoljeću, točnije 1335. godine u inventaru dubrovačke katedrale u nečemu što se naziva „in bacino argento“, rekla je predavačica Munk. Predmet istraživanja je određivanje oblika spomenutog naziva relikvijara.
Glas o postojanju glave sv. Vlaha u Dubrovniku proširio se u hodočasničkim krugovima i prije nego je napravljen prvi inventar dubrovačke katedrale, kako svjedoči Symonis Semonis koji 1323. bilježi glavu sv. Vlaha, iako je sam nije vidio. Relikvijari ili moćnici su način kojim se krhki, često neugledni ostaci nadograđuju te vizualno i institucionalno podižu razinu neraspadljive, čiste i trajne tvari.
Sadašnji relikvijar je izradio potpisani Francisco Ferro 1694. godine, a radi se o venecijanskom zlatarskom djelu. Predavačica Munk naglasila je da oblik relikvijara glave sv. Vlaha nema povezanosti ni s krunom bizantskih careva ni s kotlastim oblikom te protumačila simboliku Krista koji kruni krunama mučeništva 40 mučenika iz Sebaste. Znakovite su emajlne pločice na relikvijaru koje se dijele u tri skupine. Nakon Velike trešnje, Ferro je upotrijebio i prenio s nekih drugih predmeta tri seta emajlnih pločica, a vjerojatno s tri razna predmeta od kojih je jedan relikvijar Parčeve desne ruke izrađen u Palermu. Izrada emajla u Bizantu je bila samo za luksuzne predmete, a postojale su tada i neke radionice emajla na Zapadu, no one su prepoznatljive i drukčije izrade od bizantskih, objasnila je predavačica. Dio emajlnih pločica na relikvijaru Parčeve glave dolazi iz radionica emajla sa Zapada jer nema grčkih natpisa koji su za njih karakteristični, uz druga obilježja, a moguća je pretpostavka da je i Dubrovnik imao radionicu emajla.
U društvenom smislu relikvije su bili instrumenti samoreprezentacije kasnosrednjovjekovnih zajednica. Hodočasnici su procjenjivali i uspoređivali brojnost i kvalitetu relikvija s kojima se susreću. One su bile mjerilo ekonomske moći neke sredine, raspoloživih prihoda i snage crkvene infrastrukture, a prema Capodilisti 1458. godine bilo je toliko relikvija da se njima može „ukrasiti“ 400 redovnika.
U ime Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije, organizatora tribina, dr. sc. Ivan Viđen predstavio je na početku predavačicu i pozdravio okupljene, među kojima su bili i dubrovački biskup mons. Roko Glasnović, generalni vikar mons. Ivica Pervan i festanjuli.
Tea Kuzek Marević
