S Božjom riječi u današnjem danu! Svaki dan donosimo duhovni poticaj za ohrabrenje i promišljanje.
Baci sjeme i ode spavati, a sjeme raste — sam ne zna kako. (Mk 4, 26, 27)
Liturgija dana (30. siječnja):
Prvo čitanje:
2Sam 11,1-4a.5-10a.13.17
Prezreo si me i uzeo ženu Urijinu da ti bude žena (2 Sam 12, 10).
U početku godine, u doba kad kraljevi izlaze u rat, posla David Joaba i s njim svoje ljude i svega Izraela: oni pobiše Amonce i podsjedoše Rabu. A David osta u Jeruzalemu.
A jednom uvečer usta David sa svoje postelje i prošeta se po krovu svoje palače. Opazi s krova ženu gdje se kupa. Ta žena bijaše izvanredno lijepa. David se propita za tu ženu, i rekoše mu: »Pa to je Bat-Šeba, kći Eliamova i žena Urije Hetita!« Nato David posla glasnike da je dovedu k njemu. Kad je došla leže on s njom. Zatim se ona vrati svojoj kući. Žena zatrudnje te poruči Davidu: »Trudna sam!«
Tada David posla poruku Joabu: »Pošalji k meni Uriju Hetita!« I Joab posla Uriju k Davidu. Kad je Urija došao k njemu, zapita ga David kako je Joab, kako je vojska i kako napreduje rat. Potom David reče Uriji: »Siđi u svoju kuću i operi noge!« Urija iziđe iz kraljeva dvora, a za njim ponesoše dar s kraljeva stola. Ali Urija osta da spava pred vratima kraljeva dvora sa stražarima svoga gospodara, i ne ode svojoj kući.
Javiše to Davidu govoreći: »Urija nije otišao svojoj kući!« Sutradan David pozva Uriju da jede i da pije pred njim, i on ga opi. A uvečer Urija iziđe i leže na svoju postelju sa stražama svoga gospodara, ali svojoj kući nije otišao.
Ujutro David napisa pismo Joabu i posla ga po Uriji. A u tom pismu pisao je ovako: »Postavite Uriju naprijed, gdje je najžešći boj, pa uzmaknite iza njega: neka bude pogođen i neka pogine!« Zato Joab, opsjedajući grad, postavi Uriju na mjesto gdje je znao da stoje najhrabriji ratnici. Kad su onda građani provalili van i pobili se s Joabom, pade nekoliko od njegove vojske, od Davidovih ljudi, a pogibe i Urija Hetit.
Psalam:
51,3-7.10-11
Smiluj se, Gospodine, jer sagriješismo.
Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!
Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom.
Pravedan da budeš prema svojim riječima
i bez prijekora kada te sudili budu.
Evo grešan sam već rođen,
u grijehu me zače majka moja.
Objavi mi radost i veselje,
nek se obraduju kosti satrvene!
Odvrati lice od grijeha mojih,
izbriši svu moju krivicu!
Evanđelje:
Mk 4,26-34
U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu: »Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste — sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«
I govoraše im: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«
Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.
Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral
Riječ Božju tumači vlč. Josip Đurin, prefekt u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu:
Dragi slušatelji, hvaljen Isus i Marija!
Govoreći o rastu kraljevstva Božjega, Isus u današnjem evanđeoskom odlomku spominje sjeme jedne biljke, gorušice. To je sjeme veoma sićušno, nema se što vidjeti. No, ono ima u sebi takvu snagu da izraste veće od svega povrća, tako da i manje ptice mogu praviti gnijezda u njegovim grančicama. Isus će uzeti baš tu sliku da nam pokaže nutarnju snagu kraljevstva Božjega, koje niče, nastaje i raste upravo tako, neprimjetno, ali nezaustavljivo.
Male stvari očito ne valja podcjenjivati. Tako je to i u našem svagdanjem životu. Iako nam se mnoge od njih čine malenima i neuglednima, mogu imati u sebi neobičnu snagu. Ratar sije maleno sjeme, jer vjeruje da će ono izrasti, razviti se i donijeti višestruk urod. Od toga uvjerenja živi svaki ratar, živi cijela poljoprivreda. Kad te snage ne bi u zrnu bilo, nemoguće bi bilo ikakvo napredovanje i rast. Sije mnogo da bi višestruko više požeo. No, da bi se to dogodilo, treba i posla i strpljivosti. Bez laganog ali sigurnog rasta ne bi bilo ni života.
Bog je takvu snagu postavio u prirodu koja nas okružuje i u kojoj živimo. No, Bog je istu takvu snagu, takav zakon odredio i rastu čovjeka u dobru, razvitku čovjekova duha. Pogledajmo bilo kojeg sveca. Pogledajmo svetog Ivana Bosca čiji spomendan danas slavimo. Kad je on postao svetac? U kojem točno trenutku? Postao je svaki dan pomalo. Ne bi se moglo reći ni za jedan trenutak njegova života: e, sada se to dogodilo!
Čak ni obraćenici, koji su doživjeli iznenadni udar milosti, nisu jednom postali sveti; to je bio samo početak, a oni su s milošću vjerno surađivali i pomalo napredovali. To je zakon postupnosti i rasta, ne samo u prirodi, nego i u duhovnom području, to je jednostavno zakon svakoga života. Tamo gdje nema ni toga malog napredovanja, tu je zavladala smrt, tu je raspadanje i propast. Život ne poznaje stagnacije; nema stajanja u mjestu: ili napredujemo, ili nestajemo.
Isus koristi usporedbu sa sitnim gorušičinim zrnom da nas nauči strpljivosti u duhovnom životu. I u duhovnom životu nema uspjeha na brzinu, preko noći. I tu vrijedi isti zakon postupnosti, polaganog rasta i napretka. Nama se često čini da to sve ide previše polagano, radije bismo to vidjeli mnogo brže ostvareno. Vjernik se ne postaje na brzinu. To je proces koji nije završen primanjem svetih sakramenta u djetinjstvu i ranoj mladosti; on traje cijeli život.
A to su u biti uvijek male, neznatne stvari, mali ali svakodnevni koraci. Svaka molitva, svako dobro djelo, svako sve bolje upoznavanje Isusa i druženje s njime, mali su koraci na tom putu. Važno je naučiti čekati i boriti se strpljivo i ustrajno, svjesni da prevladavanje neke mane ili usvajanje neke vrline uglavnom ne ovisi o povremenim velikim naporima, već o poniznoj ustrajnosti borbe, o upornosti i pouzdanju u milost Gospodinovu.
Ne smijemo zbog nestrpljivosti prestati biti vjerni milostima koje primamo; takva nestrpljivost, gotovo uvijek, ima svoje korijenje u oholosti. Ništa nije nepopravljivo onomu koji se nada u Gospodinu; ništa nije potpuno izgubljeno; uvijek postoji mogućnost oprosta i ponovnog početka: poniznost, iskrenost, pokajanje… i početi iz početka, ljubiti Gospodina koji se trudi učiniti sve da prevladamo prepreke. Svaki put kada počinjemo iznova nalazimo veliku radost.
A tijekom života mnogo ćemo puta početi iz početka budući da će uvijek biti propusta, nedostataka, slabosti i grijeha. Molimo Gospodina da nas učini poniznima i strpljivima u našem duhovnom rastu.
