Sv. Aleksandar je od 318. do 323. vodio dogmatsku (vjersku) borbu protiv svećenika Arija koji je nijekao Kristovo božanstvo. Osudio je njega i njegovu propagandu brojnim pismima. Sveti Epifanije poznavao je 20 njegovih pisama; od njih su sačuvane dvije velike okružnice: svim biskupima i Aleksandru, biskupu Soluna i Konstantinopola.
Njemu je sam car Konstantin Veliki upravio pismo preko Hozija iz Cordove, poslanika Sv. pape Silvestra I. na saboru u Niceji. Sv. Aleksandar je na tom I. općem saboru odigrao važnu ulogu. Sabor je potvrdio njegovu vlast nad Egiptom, Libijom i Pentapolisom. Od njegovih propovijedi vjerojatno su sačuvane, i to u odlomcima, propovijedi O Duši i tijelu te O Isusovoj muci. Kako prenosi laudato.hr, Aleksandru je u borbi protiv arijanaca mnogo pomagao njegov đakon Atanazije, kasnije njegov nasljednik i veliki svetac te crkveni naučitelj.
Euzebije, biskup iz Nikomedije, te sam car Konstantin tražili su od Aleksandra da natrag primi u Crkvu Arija, no on se tome odlučno usprotivio.
Kad je riječ o Sv. Aleksandru, aleksandrijskom patrijarhu, može se mirne duše ustvrditi kako je riječ o velikom čovjeku koji je u vremenima arijanske krize odigrao veliku i pozitivnu ulogu. Zato ga opravdano spominju manje-više sve veće crkvene povijesti, a i velika Patrologia graeca (PG) u svom 18. svesku od 547. do 614. stranice donosi njegova Pisma i Govore. Štoviše, učenjak H. G. Opitz objavio je u jednom novom izdanju djela Sv. Atanazija i pisma Sv. Aleksandra.
KT
