BRODSKO VINOGORJE (TU) – Rijetko tko ima milost proslaviti 90. rođendan kao s. Marija Hermina Lozančić, Služavka Maloga Isusa, koja je već petu godinu na službi u Spomen kući sluge Božjega Josipa Stadlera u Brodskom Vinogorju. Radosno slavlje započelo je u srijedu, 21. siječnja 2026. u jutarnjim satima misnim slavljem, a nastavljeno uz druženje koje su joj njezine susestre: s. Pavka, s. Vitomira, s. Simoneta, s. Marina i s. Admirata priredile. Uz rodbinu, uveličale su ga i njezine sestre Služavke Maloga Isusa iz samostana u kojima je djelovala.
S. Hermina rođena je 21. siječnja 1936. kao Anđa Lozančić u Kupresu (BiH), župa Otinovci u uzornoj katoličkoj obitelji, od oca Ante i majke Jele (rođ. Turalija). Poput utemeljitelja njezine Družbe, sluge Božjega Josipa Stadlera, ni njoj život u djetinjstvu nije bio nimalo lagan. Kada je imala 6 godina preminula joj je majka u svojoj 26. godini života, a oca su joj zarobili i odveli u logor u Rusiju gdje je bio šest godina. Potječe iz brojne obitelji u kojoj je bilo desetero djece. Kako se njezin pokojni otac dva puta ženio, iz prvog braka imao je četvero djece, a iz drugog šestero tako da s. Hermina, koja je najstarija, ima pet sestara i petoricu braće.
„U Kupresu je rat učinio svoje, tako da smo ostali bez ičega, sve nam je popaljeno i odneseno iz kuće. Pokojna baka i djed brinuli su se za nas sve dok nas vlasti u Kupresu nisu opremile za Hrvatsku. Bilo je puno djece bez roditelja, i svih su nas stavili u dva vagona i opremili za Hrvatsku. Prvi put u Bugojnu vidjela sam časne sestre Milosrdnice koje su došle na stanicu da nas isprate i dobro se sjećam da su nam donijele i slatkiša. Poželjela sam tada i ja biti časna sestra. Zahvalna sam dragom Bogu što me je pozvao, zahvalna sam i svojim roditeljima koji su me odgajali u pravoj kršćanskoj vjeri. Najveća žalost u mome životu bila je kad sam se u Novoj Gradiški morala rastati od svoje braće i sestara. Dugo nismo znali jedni za druge. Radost u mome životu bila je velika kad sam vidjela oca koji se vratio živ iz logora 1946. Kako ga nisam dugo vidjela prepoznala sam ga tek po osmjehu. Bio je to obostrani dirljiv i nezaboravan susret. S njim sam otišla u Kupres gdje se on brinuo za mene poput prave majke“, prisjeća se s. Hermina.
Od malena je bila povučena djevojčica, odgajana u katoličkoj vjeri i bliska Kristovoj Crkvi. Tu je niknula i klica duhovnoga zvanja, odnosno Božjega poziva na redovništvo. Odazvala se na poziv kada je imala 21 godinu, početkom rujna 1957., odlukom ulaska u redovničku Družbu Služavki Maloga Isusa i na poticaj jedne časne sestre s Kupresa iz toga reda. Kao kandidatica provela je dvije godine u Sarajevu u Provinciji Družbe, da bi u novicijat ušla na svetkovinu Velike Gospe 1959. u Zagrebu. Tu je godinu kasnije položila i svoje prve redovničke, a 15. kolovoza 1966. i doživotne zavjete. Prva joj je služba bila u samostanu Mrkopalj, sve do 1965. kada odlazi u Bačku Palanku. Ondje je provela dvije godine, a potom je premještena u Sarajevo gdje je bila sve do 1974. Uslijedila je služba u Prozoru-Rami do 1975., a potom i u Letnici na Kosovu do 1982. Nakon toga dvije godine provela je u župi Čardak u sjevernoj Bosni, da bi ponovno bila premještena u Nadbiskupiju u Sarajevo. Godine 1987. dolazi na službu u Župu svetog Ilije u Bosanski Brod, a godine Domovinskog rata – sve do 1995. provodi u Zagrebu na skrbi starijih osoba. U Slavonskom Brodu je 1995./96., a nakon toga ponovno u Sarajevu sve do 2011. kada odlazi u svetište Majke Božje u Voćin. Od lipnja 2021. ponovno je u Slavonskom Brodu.
Samozatajna, skromna i brižna – zahvalna je s. Hermina svojim susestrama u Brodu koje je, kako je naglasila, paze, pomažu te joj ništa ne nedostaje. „Sretna sam i Bogu zahvalna za tolike milosti koje mi je dao da sam mu mogla vjerno sve ove godine služiti. Nije uvijek bilo lako, ali je bilo lijepo i blagoslovljeno. Zahvalna sam mu za moje susestre. Slažemo se i pomažemo jedne drugima. Veliki je to Božji dar“, ističe ova vesela i među svojim susestrama omiljena redovnica.
Mladim djevojkama koje osjećaju Božji poziv poručuje da se ne boje odzvati ustvrdivši da je to milosno poslanje u kojemu će ih Gospodin stostruko nagraditi. B. Lukačević
