Knjigu ‘Centralno bogoslovno sjemenište u Zadru (1826.-1921.)’ čiji je autor dr. sc. Ante Sorić, u petak, 16. siječnja, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru predstavili su prof. dr. sc. Marko Trogrlić i doc. dr. sc. Ante Gverić.
Izdavači knjige su Državni arhiv u Zadru, Sveučilište u Zadru i Ogranak Matice hrvatske u Zadru, uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH. Knjiga od 563 stranice sadrži sedam poglavlja, fotografije nacrta tadašnjeg izgleda zgrade i nekih relevantnih osoba, iscrpan pregled izvora i bibliografije i ima 1389 fusnota.
U zadnjoj cjelini knjige na približno 150 stranica autor je objavio popis 1761 studenta Centralnog bogoslovnog sjemeništa (CBS) za sve akademske godine tijekom 95 godina djelovanja Bogoslovije, od 1826. do 1921. godine.
„Za svakog pojedinca autor donosi osnovne podatke: ime i prezime, datum rođenja, rodno mjesto, ime i zanimanje oca, nad/biskupija studenta iz koje dolazi, služba prefekta i ranije pohađane akademske godine studija u Zadru, napomene o slučajevima kad je neki student napustio zavod ili je umro tijekom studija. Popis je rađen na temelju Imenika studenata koji se čuvaju u Arhivu Zadarske nadbiskupije, a za razdoblje od 1830. do 1867. u Nadbiskupskom arhivu u Splitu“, rekao je Gverić, istaknuvši da je taj popis osobita vrijednost te knjige: „Na jednom mjestu nalaze se imena svih studenata CBS-a i njihovi osnovni podaci koji su kasnije i kroz to vrijeme politički i crkveno djelovali na području Dalmacije“.
„Bogoslovija u Zadru bila je stožerna ustanova za obrazovanje i formaciju klerika svih dalmatinskih biskupija, od Zadra do Kotora, od kojih su mnogi ostavili trag u hrvatskoj crkvenoj i političkoj povijesti, kao svećenici Mihovil Pavlinović, Frane Bulić, Lovre Katić, Luka Jelić, Nikola Moscatello koji je bio i duhovnik na Bogosloviji“, rekao je Trogrlić i čestitao autoru što je tom knjigom obogatio hrvatsku crkvenu historiografiju.
O odnosu Crkve i države
Djelovanje CBS-a u Zadru obuhvaća razdoblje druge austrijske vladavine u Dalmaciji (1814.-1918.). To otvaranje sjemeništa za sve dalmatinske bogoslove predstavlja veliki preokret u odgoju i obrazovanju klerika cijele pokrajine Dalmacije.
„Reforme koje je nova državna vlast provodila u Dalmaciji u sudstvu, školstvu i zdravstvu, zahvatile su i područje crkvenog djelovanja, pa i crkveno školstvo. Političku centralizaciju pratila je i crkvena. Očitovala se u preustroju biskupija u Dalmaciji u proljeće 1830., temeljem bule pape Lava XII. Locum Beati Petri iz 1828., a nakon višegodišnjih pregovora Beča i Rima“, rekao je Trogrlić. Zadarska nadbiskupija uzdignuta je na čast metropolije, pa je u Zadru kao glavnom gradu u kojem je stolovala i pokrajinska vlada, stolovao i zadarski nadbiskup kao dalmatinski metropolit.
„Godine 1849. preustrojeni su dekanati i župe, i u tom kontekstu treba shvatiti i osnivanje Bogoslovije u Zadru kao glavnom gradu ondašnje pokrajine Dalmacije, jer je takva ustanova trebala biti uklopljena u lepezu takvih ustanova u drugim glavnim gradovima austrijskih pokrajina, koja je radila po programu bečkog sveučilišta“, rekao je Trogrlić. U Zadru, kao glavnom gradu Pokrajine, djeluje Zemaljska vlada koja se od 1852. naziva Namjesništvo, izravno podložno ministarstvima u Beču.
„Usprkos brojčanoj prevlasti hrvatske sastavnice, talijanski jezik je upravo za austrijske vlasti osigurao društvenu prevlast. Austrija ga nikad nije proglasila službenim jezikom, no ona ga je naslijedila kao jezik uprave i vlasti, održavala ga i on se za njene vladavine spustio i u niže društvene slojeve kao jezik prestiža i javne komunikacije. Snažnu talijanizaciju promicao je i školski sustav“, rekao je Trogrlić.
Nakon francuske uprave u Dalmaciji (1805.-1814.), Austrija je u srednjem školstvu u Dalmaciji zatekla kolegije u Zadru, Šibeniku i Trogiru, licej u Dubrovniku i nadbiskupsko sjedište u Splitu.
„Postojala su i dva glagoljaška sjemeništa s hrvatskim nastavnim jezikom, za izobrazbu glagoljaškog klera – Splitske nadbiskupije u Priku kod Omiša, osnovano 1750. i ‘Zmajević’ u Zadru. Oba su ukinuta odlukom dvora iz 1821. te je za njihove polaznike koji su školovanje bili započeli, iste godine osnovano, no ubrzo i ukinuto, Privremeno pokrajinsko sjemenište za glagoljaše. Tijekom 1817. preustrojeno je srednje školstvo tako da su prijašnje škole ukinute i osnovane tri gimnazije, u Splitu, Dubrovniku i Zadru“, rekao je Trogrlić.
„Do sloma Monarhije, monarh ima pravo na imenovanje biskupa. To mu je pravo za Dalmaciju priznao papa Pio VII. bulom Nihil romani pontifices iz 1817. Prva imenovanja dalmatinskih biskupa nakon poduže sedisvakancije u mnogim dalmatinskim biskupijama su početkom 1820.-ih godina. Od tada do sloma Monarhije, Beč imenuje, a Rim potvrđuje dalmatinske biskupe. Pritom se vodilo računa o crkvenom i o političkom duhu predloženika. Veći broj njih teološku naobrazbu primili su u blizini Dvora, u bečkom Augustineumu ili Frintaneumu, tako nazvanom po bečkom župniku Jakobu Frintu, na čiji ga je prijedlog car Franjo I. osnovao 1816. kao Institut za višu izobrazbu svjetovnog klera kod sv. Augustina“, rekao je Trogrlić. Uskoro je i Dalmacija dobila svoje središnje učilište za formaciju klera.
Različiti nazivi CBS-a u pojedinim razdobljima i što mu je prethodilo
Vlast je 1821. obustavila rad svih tadašnjih teoloških učilišta u Dalmaciji. Pripremala se otvoriti novo pokrajinsko središnje teološko učilište, sa studijem po programu i na drugim takvim školama u Carstvu. „Carevom odlukom u Zadru je 1826. otvorena središnja pokrajinska Visoka teološka škola pri središnjem teološkom Sjemeništu. Bilo je to učilište za klerike iz svih tadašnjih dalmatinskih biskupija, s nastavnim programom jednakim onom na Bogoslovnom fakultetu Bečkog sveučilišta“, naglasio je Trogrlić.
Zatvaranje glagoljaških sjemeništa u Zadru i Priku 1821. podudara se s osnivanjem pokrajinskog Ilirskog bogoslovnog sjemeništa u Zadru, pa je to razlog zašto je bečki dvor htio u Dalmaciji zajedničko sjemenište za pripravu budućih svećenika.
Prethodnik latinskog CBS-a bilo je pokrajinsko Ilirsko sjemenište za dalmatinske nadbiskupije Zadar, Split i Dubrovnik i za njihove sufragane. Zadarski nadbiskup Josip Franjo di Paolo Novak, posvećen za biskupa 1823., „želio je ujednačiti odgoj do tada, kako sam tvrdi, nepravedne diskriminacije gradskog i seoskog, latinskog i glagoljaškog svećenstva“, rekao je Trogrlić.
„Dana 9. listopada 1826. car Franjo I. donio je odluku da se u studenom otvori novi zavod pod nazivom Nadbiskupsko sjemenište u Zadru. Latinski zavod u razdoblju zadarskog djelovanja do 1921. godine mijenjao je nazive, (1836. zove se Bogoslovno učilište u Centralnom sjemeništu), a od 1905. Centralno bogoslovno sjemenište“, rekao je Trogrlić, istaknuvši da se u dopisima, osobito svećenika glagoljaša i od njih potaknutih biskupa i odgojitelja institucije, u drugoj polovini 19. stoljeća upotrebljava hrvatski naziv središnje ili mjesno sjemenište u Zadru.
„Uz isticanje naziva latinsko sjemenište, koristi se pridjev pokrajinsko ili Seminarium Theologicum Centrale totius regni Dalmatiae jer je uključivalo pitomce svih dalmatinskih biskupija. Od početka djelovanja tog zavoda, u velikom broju dopisa koristi se skraćeni naziv Centralno sjemenište, a zbog očuvanog naziva koji je ostao do danas u tradiciji splitskog sjemeništa, koristi se naziv Centralno bogoslovno sjemenište“, rekao je Trogrlić.
Nakon izgradnje nove zgrade 1867., sjemenište je nazvano Seminario Centrale ‘Francesco Giuseppe I’. CBS je uključivao zaseban konvikt, teološki odjel koji je također mijenjao naslov, a koristio se najčešći: Centralna visoka bogoslovska (bogoslovna) škola (CVBŠ).
Struktura uprave i način djelovanja u CBS-u
Autor je obradio i pitanje materijalnog smještaja Zgrada Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Zadru. Izazov je bilo grijanje zimi jer prostorije sjemeništa nisu imale peći, pa su pitomci trpjeli studen; zgrada je izložena sjeveru, zidovi vlazi, a prosječna temperatura u prostorijama za učenje je bila 4 stupnja, pa se nije moglo sjediti za vrijeme učenja i predavanja.
Među odgojiteljima i suradnicima CBS-a bili su nadbiskupi, rektori, ekonomi – štediše, viši prefekt, duhovnici, prefekti, redovnice i ostali djelatnici. Odgovornost nad CBS-om imali su najviše zadarski nadbiskupi i metropoliti, direktori zavoda i CVBŠ-a. Oni su s upravom i pitomcima CBS-a sudjelovali u mnogim događanjima, vizitacijama, odgojiteljskim primopredajama, svečanim akademijama i liturgijskim slavljima. Nijedna važnija odluka u sjemeništu nije se mogla donijeti bez njihova znanja i potvrde.
Dozvolom zadarskog ordinarija i pristankom njegovih sufragana, imenovali su se odgojitelji i profesori zavoda, uvažavale ili odbijale molbe pitomaca i njihovih župnika. Zadarski nadbiskupi su detaljno pratili odgojno-obrazovni i teološki sustav CBS-a, donosili načelne smjernice za rad i disciplinsko djelovanje i odlučivali u slučaju težih incidenata.
Rektori zavoda u zahtjevima CBS-a ostvarivali su prava ili rješenja jedino putem molbi upućenih nadbiskupu, u rješavanju crkvenih situacija ili onih u nadležnosti civilne vlasti. Zadarski nadbiskupi tada bi se obraćali direktno Beču, Ministarstvu za bogoštovlje i nastavu, a kada se radilo o lokalnoj razini, pisali bi Zemaljskoj vladi u Zadru, koja se od 1850. zove Namjesništvo.
Trogrlić je istaknuo ulogu zadarskog nadbiskupa Mate Dujma Dvornika, nekadašnjeg pitomca CBS-a, kojem su se obradovali profesori Zavoda. Nakon biskupskog ređenja u Rimu, 20. listopada 1901., na zadarskoj rivi pitomci CBS-a svečano su dočekali novog zadarskog pastira. „Za razliku od svojih prethodnika, nadbiskup Dvornik, uz latinsko bogoslovlje, bio je otvoren prema glagoljaškoj tradiciji čime je „stekao neprijatelje u Beču, Vatikanu i Zadru“. U Zadru je 1903. kao metropolit pozvao sufragane dalmatinskih biskupija na biskupsku konferenciju gdje se pokušalo zadobiti jedinstveni stav o staroslavenskom bogoslužju i glagoljici. Hrvatska, narodna svijest tog Splićanina i njegovo rodoljublje ostat će u lijepom sjećanju brojnih Zadrana, osobito glagoljaškog dijela Nadbiskupije. Pazeći da politički ne ugrozi CBS, nadbiskup Dvornik otvorio je veće domoljubne slobode među profesorima i pitomcima zavoda“, rekao je Trogrlić.
Najteže i završno poglavlje povijesti CBS-a u Zadru dogodilo se za vrijeme upravljanja domaćeg sina Vinka Pulišića. Zbog političkih i crkvenih neprilika po završetku Prvog svjetskog rata, Pulišić je razriješen uprave koju je počeo 1910., a završio 1922. godine. „Svi pokušaji nadbiskupa Pulišića da zadrži teritorijalni integritet Zadarske nadbiskupije i njene odgojne institucije bili su bezuspješni naspram agresivne talijanizacije koja je počela okupacijom Zadra 4. studenoga 1918.“, rekao je Trogrlić.
Od početka djelovanja CBS-a, jedan svećenik bio je zadužen za duhovnu formaciju pitomaca. Njegova zadaća bila je, uz svakodnevnu misu, jutarnju i večernju molitvu, pitomcima tjedno održati dva duhovna nagovora, voditi duhovne vježbe, duhovne razgovore i predlagati duhovno štivo. Sestre ančele pa milosrdnice su poniznim služenjem doprinosile djelovanju CBS-a. U blagovaonici CBS-a pitomcima su bila osigurana tri obroka, a ovisno o financijskoj situaciji i dodatni obroci. Prehrana se prilagođavala liturgijskim vremenima, osobito posnim danima u korizmi i bila je obilnija za blagdana ili svjetovnih svečanosti.
U četvrtom poglavlju „Pitomci Centralnog bogoslovnog sjemeništa“, autor govori o njihovom upisu i boravku u zavodu, kućnom redu, disciplini i zdravstvenom stanju pitomaca. Posebna svečanost održavala se u CBS-u svake godine na svetkovinu Bezgrešnog začeća BDM kojoj je nova zgrada sjemeništa posvećena 1867. godine. Svečanu akademiju za tu svetkovinu zajedno su organizirali pitomci CBS-a i malog Sjemeništa „Zmajević“. Pitomci su svečano obilježavali i blagdan sv. Ćirila i Metoda, i trodnevnicom, a na blagdan, nakon objave enciklike Grande Munus, u svojoj kapelici imali su svečanu misu na staroslavenskom jeziku, nakon koje bi se držali govori i teze na hrvatskom jeziku.
Društveno – politički kontekst djelovanja CBS-a u Zadru
„CBS je bio rasadište intelektualne elite i više od bogoslovnog studija, visokog učilišta i crkvenog odgojnog zavoda“, istaknuo je Gverić, koji je govorio o petom i šestom poglavlju u knjizi, formaciji pitomaca te društveno – političkom kontekstu odgoja u CBS-u gdje je obrazovanje trajalo četiri godine.
Uz teološke kolegije i klasične jezike, imali su i Poljodjelstvo, gregorijansko pjevanje te tečajeve o vođenju župnih blagajni i higijeni. „Autor Sorić razradio je kolegije, katedre, popis njihovih nositelja i literaturu za nastavu i ispite te način njihovog provođenja i ocjenjivanja. U prvih četrdeset godina Bogoslovije, samo 17 studenata dobilo je najveću ocjenu iz svih predmeta“, rekao je Gverić, istaknuvši da je profesorska služba na zadarskoj Bogosloviji za mnoge dalmatinske svećenike predstavljala prestižan cilj kojeg su rijetki ostvarili.
U početku su se studenti služili knjižnicom malog sjemeništa ‘Zmajević’, a u lipnju 1872. je otvorena nova biblioteka s fondom od 2 000 naslova. Rektor bogoslovije Grgur Rajčević pokrenuo je prikupljanje knjiga od donatora iz cijele Dalmacije. Troškove studenata financirala je državna Vjerozakonska zaklada, utemeljena na osnovi ukinutih crkvenih nadarbina, a pitomci iz siromašnijih obitelji stipendirani su najviše kroz Zmajevićevu zakladu i druge zaklade imućnijih biskupa i svećenika.
Iz redova profesora i odgojitelja na Bogosloviji koji su krajem 19. i početkom 20. st. završili poslijediplomski studij na Sveučilištu sv. Augustina u Beču regrutirali su se i dalmatinski biskupi, istaknuo je Gverić. To su bili zadarski nadbiskup Grgur Rajčević, Mate Dujam Dvornik, Splićanin, a zadarski nadbiskup, Vinko Pulišić, šibenski pa zadarski nadbiskup, splitski biskupi Antun Đivoje i Juraj Carić, Josip Marčelić, bio je rektor na Bogosloviji, kasnije dubrovački biskup, Frano Ucelini Tice, kotorski biskup.
Djelovanje CBS-a u Zadru obuhvaća razdoblje između 1828. godine kad je osnovana Zadarska metropolija do njenog ukinuća 1932. godine, iako je Bogoslovija ranije prestala s radom te je bila preseljena u Split.
Zauzimanje za hrvatski jezik pitomaca u CBS-u
„Vrijeme 19. stoljeća je turbulentno vrijeme političkih događanja na našem prostoru, to je vrijeme stvaranja modernih nacija. Pitomci Bogoslovije bili su dosta aktivni u tom području, ne samo u studiranju teologije i pripremi za svećeništvo, nego i u društvenom angažmanu, koliko im je to bilo moguće, s obzirom na režim Zavoda.
Bili su dosta politički aktivni, više idejno, a u tome su se isticali studenti s područja Splita, iz splitske okolice i srednjodalmatinskih otoka. Oni su imali više razvijen narodni duh nego studenti sa zadarskog područja, pogotovo iz grada Zadra koji je bio administrativni, birokratski grad, u kojem su bile smještene središnje lokalne autonomne vlasti. U Zadru je bio austrijski duh, kao i lokalnog talijanizma, pa zbog pritiska talijanaške općine narodni duh nije mogao sasvim izaći na vidjelo. Zadarska općina nikad nije pala u hrvatske ruke, do kraja austrijske vladavine uvijek je ostala u talijanskim rukama“, rekao je Gverić.
Naveo je primjere kad su za poklade 1866. pitomci tražili da jedna predstava bude na hrvatskom jeziku, a vođa tog ustanka bio je bogoslov Mate Dujam Dvornik, kasniji zadarski nadbiskup.
„Bogoslovi su bili zamolili nadbiskupa, nadbiskup Namjesništvo, no nije se dozvolilo. Kad su predstave održavane na talijanskom jeziku, bogoslovi u Zavodu su napravili nered, potjerali su sve iz dvorane koji su došli, pobacali kulise. Slijedilo je nekoliko dana mučnih natezanja hoće li ostati u Zavodu ili ne, jer oni su htjeli zajednički napustiti Zavod. Tada im je to bilo oprošteno i nije bilo većih posljedica“, rekao je Gverić.
Na blagdan sv. Ante Padovanskog 1888., bogoslovi su Anti Starčeviću poslali brzojav čestitke za imendan sljedećeg sadržaja: „Tebi, uzkrisitelju prave hrvatske svijesti, branitelju hrvatskih prava, neumornom buditelju sloge, divni starče, dugu čilu starost od Boga svetoga Ante mole, iz srca kliču živio, tvoji sinovi bogoslovog sjemeništa“.
„U to se uključio i zadarski nadbiskup Petar Dujam Maupas (1862.-1891.) koji nije imao hrvatskih nacionalnih osjećaja, nego je bio autonomaš. Ali, rektor Bogoslovije je bio Prečanin Josip Marčelić, kasniji dubrovački biskup. Bila se povela istraga tko je to učinio. Opet su to bili hvarski i splitski bogoslovi, ali Marčelić ih je zaštitio i oni su i dalje ostali u sjemeništu“, rekao je Gverić. Na Staru godinu 1890., bogoslovi su u jednoj gostionici pjevali domoljubne pjesme, za koje su u talijanskim novinama napisali da su to „hrvatske ulične pjesme“ i uzvikivali „Živio Starčević i Strossmayer“.
Bogoslovija je djelovala i u vrijeme kraja austrijske vladavine, Prvog svjetskog rata koji je jako utjecao na rad Zavoda, kad je bila velika glad, molila se pomoć da se bogoslovi mogu prehraniti, neimaština, skraćivanje akademskih godina; pa u vrijeme talijanske okupacije 1918. do Rapallskog ugovora 1920. te privremene vojne okupacije, nakon čega je rad Bogoslovije bio onemogućen jer svi profesori CBS-a nisu htjeli pristati ostati u službi pod novim talijanskim režimom, istaknuo je Gverić.
Podsjetio je kako je kad je talijanski iredentist, riječki guverner Gabriele D’Annunzio posjetio Zadar u studenom 1919., njegova vojska napala zadarsko sjemenište jer nisu izvjesili talijansku zastavu. Učinili su nered, potjerali bogoslove, talijanska vojska je zauzela neke prostore Bogoslovije. „Profesori Nikola Tabulov Truta koji je bio i rektor, Ante Katalinić, Baldo Bota, Ivan Butković, Jako Parać i Nikola Moscatello odbili su potpisati izjavu da ostaju u službi, odbili su primati plaću i biti podanici talijanske okupacijske vojske te su kasnije bili protjerani iz Zadra.
Okolnosti završetka djelovanja CBS-a u Zadru
Vinko Pulišić kasnije je rekao da su za ugasnuće Zavoda krivi „nepopustljivi zadarski politikanti“, misleći na političke općinske vlasti u Zadru, „koji su se neprijateljski odnosili prema pitomcima i bivši talijanski guverner, kako se nazvao, Erico Milov, koji je nepotrebnom i politički neuputnom odlukom zabranio pitomcima i profesorima svog neokupiranog područja dolazak u Bogosloviju“.
„Bogoslovija više nije mogla ostati u Zadru. Nije bilo sigurnosti, a još manje političke volje. Spominjalo se da se preseli u Dubrovnik ili Hvar. Zanimljivo kako Pulišić nije htio da se CBS preseli u Split, rekao je: „Ne u Split, jer tamo nema stanova, grad je neobuzdan i neuglađen i previše opredijeljen za politiku, što bi značilo opasnu sredinu za svećeničke kandidate“.
Treba to razumjeti, jer Pulišić je bio austrofil koji je shvaćao situaciju svoga djelovanja na način da je namjesnik u Zadru, car u Beču, papa u Rimu – u tom trokutu je funkcionirao. Poštovao je Habsburšku monarhiju kao zadnju branu katoličanstva i u tom smislu utjecaj lokalne politike nije mu bio dobro došao, da bi bogoslovi bili na neki način pod tim političkim utjecajem“, rekao je Gverić, zaključivši da je tako prestalo raditi stoljetno zadarsko teološko učilište i njegov Zavod za odgoj svećenika kojeg su pohađali brojni koji su u mnogome oblikovali religijsku, društvenu i političku sliku Dalmacije u 19. st. i prvoj polovici 20. stoljeća.
„Zato je CBS više od Zavoda, više od studija, više od visokog učilišta. Kad govorimo o toj ustanovi, treba imati na umu i taj zaista jaki utjecaj politike, od Austrije do talijanske uprave između dva svjetska rata, na Zavod ali i na Nadbiskupiju i naš kraj. Činjenica da su u prvoj polovici 20. stoljeća tri zadarska nadbiskupa redom dali ostavke, zbog više ili manje političkih utjecaja, ne znam je li se to negdje dogodilo u povijesti. To su bili Mate Dujam Dvornik, 1910. godine, Vinko Pulišić, 1922. godine i Petar Dujam Munzani, Talijan, 1948. godine. To je jako indikativno i vrlo vezano za samo Centralno bogoslovno sjemenište.
Mate Dujam Dvornik dao je ostavku prije svega iz zdravstvenih razloga, zbog moždanog udara i posljedica koje je trpio tri godine, ali je itekako u temelju te ostavke bila borba za glagoljicu i njegov stav prema glagoljskom bogoslužju koji je išao u korist glagoljice. Bolest je iskorištena da se njegova ostavka ubrza.
Vinko Pulišić nije se mogao nositi s novom političkom situacijom, takav austrofil u situaciji stvaranja nove jugoslavenske države i talijanske okupacije. Petar Dujam Munzani bio je prisiljen, kao i mnogi stanovnici Zadra, 1948. napustiti grad i nakon što su ga partizani internirali na Lastovu tri mjeseca“, rekao je Gverić.
Prigodni govor nadbiskupa Zgrablića
Predgovor knjizi napisao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nadbiskup nije mogao biti na predstavljanju jer je bio u Poreču na događaju svečanog prijenosa posmrtnih ostataka biskupa Jurja Dobrila iz Trsta u porečku katedralu. Pozdrav mons. Zgrablića pročitao je don Valter Kotlar, voditelj susreta. Nadbiskup je istaknuo komplementarnost ta dva događaja i poručio da je Dobrila djelovao „u istom povijesnom razdoblju koje knjiga obrađuje, u 19. stoljeću, kada su se oblikovali temelji suvremene crkvene, obrazovne i nacionalne svijesti na našim prostorima“.
Biskup Dobrila bio je suvremenik djelovanja CBS-a te je i on „vjerovao u važnost obrazovanja, odgoja i duhovne formacije, osobito svećenika, koji su u tadašnjim okolnostima imali ključnu ulogu ne samo u pastoralnom, nego i u prosvjetnom, kulturnom i nacionalnom životu naroda“ i bili su „nositelji znanja, vjere i kulturnog identiteta“.
CBS u Zadru i Dobrilu povezuje „potpora obrazovanju, opismenjavanju i školovanju siromašnih učenika i bogoslova, briga za narod, vjeru, obrazovanje i opće dobro“, jer CBS „nije bio samo mjesto teološke naobrazbe, nego i središte cjelovitog odgoja mladih za odgovorne službe u Crkvi i društvu“, u vremenu kad su „Crkva, svećenici i obrazovne ustanove imali presudnu ulogu u očuvanju hrvatskog identiteta, dostojanstva i duhovne snage našeg naroda“, rekao je mons. Zgrablić.
„Knjiga je dragocjeno djelo koje osvjetljava jedno od važnih poglavlja crkvene, teološke, prosvjetne i društvene povijesti na hrvatskom prostoru i dio je naše zajedničke memorije“, rekao je nadbiskup, dodavši da je CBS promicao „odgoj koji povezuje znanje, vjeru, kršćanske moralne vrijednosti i otvorenost prema društvenoj stvarnosti“ te je oblikovao „obrazovane pojedince, ali i odgovorne, savjesne i moralne ljude, osjetljive na opće dobro i služenje drugima“. Nadbiskup je zahvalio autoru Soriću na „dugogodišnjem, strpljivom i predanom radu i sposobnosti da naizgled usku povijesnu temu prikaže u širem kontekstu, uzimajući u obzir vjeru, odgoj, obrazovanje, društveni i identitetski okvir“.
Prigodni govor rektora Faričića
Uvodni govor na predstavljanju knjige uputio je prof. dr. sc. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru. „Crkva je od najranijih vremena posvećivala veliku pozornost znanstvenim istraživanjima i sustavu odgoja i obrazovanja. Na hrvatskom prostoru, sustavno obrazovanje počelo je u okviru tzv. katedralnih škola, jer to su bila dijecezanska mjesta okupljanja i pripreme za svećenike. Hrvatska posebnost je što se uz latinski jezik jako rano počeo podučavati staroslavenski i glagoljica kao posebno hrvatsko pismo na koju smo imali ekskluzivno pravo“, rekao je Faričić.
Istaknuo je ponos što su od 1396. godine Sveučilište u Zadru pohađali studenti iz cijele Europe i profesori tadašnjeg dominikanskog sveučilišta. To znači da je Zadar „svojevrsna kolijevka visokog školstva na tlu današnje Hrvatske s čime bismo se svi trebali ponositi“, potaknuo je Faričić.
No, to „drevno srednjovjekovno sveučilište pometeno je u okolnostima francuske uprave i sustavne, nekad i brutalne sekularizacije te je postojala praznina u području visokog obrazovanja“ čiji su začetci bili i u djelovanju nadbiskupa Floria, Zmajevića, Karamana i drugih u osnivanju i razvoju sjemeništa u Zadru, rekao je rektor.
„Knjiga komemorira posebno vrijeme, ne samo posebnu ustanovu koja je imala značaj za sve što se podrazumijevalo unutar pokrajine sa statusom kraljevine Dalmacije unutar austrijskog, a zatim Austro – ugarskog carstva.
Nisu svi koji su studirali postali svećenici, ali najviše njih jest i oni su nositelji nacionalnog preporoda na prostoru hrvatskog juga. Širili su i naviještali verbum i poučavali druge ustanove, uključujući i visokoškolsku koja je poslije Prvog svjetskog rata, zbog političkih razloga, počela djelovati u Splitu, jer su u Split bile premještene mnoge središnje pokrajinske funkcije iz Zadra koji je bio otrgnut iz svoje domovine i prepušten Kraljevini Italiji“, rekao je Faričić. Istaknuo je veliki značaj te knjige i čestitao i zahvalio autoru Soriću što je priredio takvo važno djelo, koji predaje kao vanjski suradnik na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru.
Poruka autora Sorića
„Povijest Dalmacije ne možemo razumjeti bez crkvene povijesti i povijesti župa, bez poznavanja svećenika koji su imali službu širu od klerikalne, oni su bili i učitelji, liječnici, pravnici“, rekao je autor Sorić, dodavši da knjiga ima leksikonski oblik i podloga je za daljnje istraživanje temeljem podataka sabranih u knjizi.
U knjizi su biografski podaci o „važnim protagonistima 19. st. i prve polovice 20. st. koji su teološko obrazovanje stekli u pokrajinskoj Bogosloviji u Zadru i dali veliki obol u crkvenom, kulturnom i društvenom životu, u znanosti, kulturi, politici u Dalmaciji, Hrvatskoj i šire. Oni su bili nositelji i voditelji različitih gibanja, osobito u buđenju hrvatske svijesti u Dalmaciji. Autor Nikša Stančić rekao je da je narodni preporod odrastao unutar školskih klupa Bogoslovije u Zadru“, istaknuo je Sorić i zahvalio svima koji su mu pomogli u ostvarenju toga djela.
Do objavljivanja ove knjige, o djelovanju CBS-a u Zadru bili su napisani samo jedan diplomski rad i jedan znanstveni članak. Djelovanje Bogoslovije u Zadru bilo je uvelike nepoznato velikom dijelu šire društvene javnosti. Na to je upozorio i autor Sorić te je uvodno u knjizi napisao: „Preseljenjem CBS-a iz Zadra 1921. godine, u narodu se s vremenom izgubio pojam takve teološke odgojno – obrazovne institucije koja je u istom gradu desetljećima djelovala u kasnijem prostoru Zmajevićeva sjemeništa, čime se pod pojmom sjemeništa identificira samo malo sjemenište“. Autor Sorić je u istraživanju koristio arhivsku građu iz Nadbiskupskog arhiva u Zadru i Splitu te Državnog arhiva u Zadru u kojem su sačuvani originalni dokumenti sjemeništa. Neki podaci pronađeni su u autobiografskim i drugim objavljenim tiskovinama.
Nakon Predgovora i Uvoda, nazivi sedam poglavlja su: Osnivanje Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Zadru (dalje CBS); Odgojitelji i suradnici CBS-a; Pitomci CBS-a; Formacija pitomaca na Centralnoj visokoj bogoslovnoj školi; Društveno – politički kontekst rasta i odgoja pitomaca u CBS-u; Popis studenata od 1826.-1921. te Zaključak, Izvori i bibliografija i Kazalo imena.
Recenzenti knjige su Ante Bralić i Elvis Orbanić, lektorica Edita Medić, izrada kazala Boris Blažina, grafičko oblikovanje Ines Bralić, a tisak Grafikart Zadar.
Ines Grbić
Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić
