Biskup Ivica Petanjak predvodio je u krčkoj katedrali koncelebrirana misna slavlja svetkovine Božića, misu polnoćku i dnevnu božićnu misu.
Okupljenim vjernicima obratio se i homilijom.
Na misi polnoćki biskup u propovijedi ističe kako se u prikazu Isusova rođenja očituje uvijek prisutna ironija ljudske povijesti. Dok su drvodjelja Josip i njegova žena Marija, u vrijeme Isusova rođenja, u očima velikih bili nezamjetni i beznačajni, tek jedni od podanika na popisu stanovništva, danas se sigurno ne bi spominjali ni „Augusta, Heroda, Poncija Pilata, Kajfu, da nisu živjeli u vrijeme, za njihovo shvaćanje, „beznačajnog“ Isusa Krista“. „Da nema onih malenih, koji u očima moćnika ništa ne znače, tko bi se nakon toliko tisućljeća uopće njih spomenuo? Oni u povijesti služe samo kao opomena i upozorenje svima koji danas misle da drmaju svijetom, a nitko su i ništa, i ako ih ikada bude tko spomenuo bit će to samo po zlu.“
„U takvom svijetu, koji se ni po čemu ne razlikuje od današnjeg svijeta“, nastavlja biskup, “rađa se Sin Božji kao čovjek: siromašan i daleko od svoga doma, poput hodočasnika, na putu.“ „Isusovo rođenje dogodilo se na putu, u štali, na slami, među pastirima, kako bi sam njegov dolazak na ovaj svijet pokazao u kojem će pravcu ići Isusovo poslanje; da će ići od sela do sela, od grada do grada, od čovjeka do čovjeka, da opravda ono što je živio i govorio: da je došao potražiti i spasiti ono što je izgubljeno.“
Biskup se osvrnuo i na likove pastira koji tada „nisu imali nikakav ugled i njih su „pravovjerni“ smatrali gorima od životinja jer nisu mogli obdržavati sve propise Zakona. Bili su poput onih koje mi danas ne želimo ni blizu svojih domova i svojih zemalja, a bez njih ne možemo. Preziremo ih, a koristimo se njima.“ Upravo njima pristupa anđeo Gospodnji i donosi im blagovijest o rođenju Spasitelja – Krista Gospodina!
Biskup naglašava kako nas rođenje djeteta Isusa prije svega poziva da se oslobodimo od svake strašne i iskrivljene slike Boga koju je čovjek izmislio, zamišljajući ga na svoju sliku i priliku. Sveto pismo kaže da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku. A mi smo „stvorili Boga“ na svoju sliku. „U Isusu tek rođenom, Bog se učinio malenim i potrebnim svake naše brige, kako nas ne bi prestrašio i kako bi pronašao mjesto u svakom ljudskom srcu“.
Poput Heroda, koji se na vijest o rođenju Spasitelja ipak pobojao za svoje prijestolje i svoju vlast, i naš narod i naša stara tzv. kršćanska Europa strašno se boje djece. „Bog k nama dolazi kao nejače, ako se mi i nejačadi bojimo, onda nam ni Bog ne može pomoći. Onda smo mi u velikom problemu i nismo se maknuli dalje od Heroda.“
Biskup zaključuje: „Spasitelj se rodio za nas i nama. Kakva vijest za sve nas i za sve one koji su shvatili da nisu spasitelji vlastitih života ili života drugih. Potrebna je velika poniznost da se prepozna Spasitelja u malom djetetu koje ne nosi obilježja moći, već ljubavi, slabosti i siromaštva. Promislimo ne samo o tome da je Bog postao čovjekom, i posljednji među posljednjima, nego i kakvi mi moramo postati kao ljudi i među ljudima.“
Na dnevnoj misi svetkovine Božića biskup u propovijedi objašnjava Božju ljubav koja nam se po utjelovljenju objavila: „U Sinu Božjem, Isusu Kristu mi spoznajemo svu Božju ljubav prema nama. Spoznajemo dubine Božjega bića i Božjeg srca. U Sinu svome koji je postao čovjekom Bog nam se u potpunosti dao na dar.“
Tu objavu Bog prvo javlja pastirima kao onima koji, iako na margini društva, „znaju bdjeti, koji znaju čekati, koji se raduju svakom obliku novog života koji dolazi na ovaj svijet od prirode, preko domaćega blaga, pa sve do čovjeka. Mali ljudi, poput pastira, znaju se radovati malim stvarima i malim događajima, i ti mali događaji ih pokreću i dižu na noge. Oni su im dovoljni da se pokrenu i krenu ususret novosti koja dolazi.“
Spasitelj rođen kao dijete jest znak onome koji gleda dalje od površnoga: „Spasitelj svijeta je među nama – Emanuel, spava na slami kao što i pastiri spavaju na slami, čovjek je kao i mi, u ovoj je štali našao sklonište, kao što se i mi sklanjamo. Bog je jedan od nas! Bog je poput nas! To je radosna vijest! To je znak, koji govori više od tisuću riječi.“
Ivan Evanđelista ide dalje i proniče, kaže biskup, da je „Sve što je stvoreno i što je vidljivo, stvoreno poradi Krista i u Kristu. Na početku stvorenog svijeta stoji Sin Božji kao razlog zašto se svijet stvara. I stoji Sin Božji kao uzorak, model, po kojem Stvoritelj stvara čovjeka, želeći da svaki čovjek na ovom svijetu tako bude povezan s Bogom i da tako bude jedno s Bogom kao što će to biti Sin Božji kad se bude utjelovio i rodio u Betlehemu. Isus Krist je središte svijeta i razlog zašto je svijet stvoren i zašto je stvoren čovjek u tom svijetu. Na početku stvorenog svijeta ne postoji nikakva nekontrolirana energija koja bi eksplodirala sama od sebe, nego postoji živa osoba, Sin Božji, radi kojeg je sve stvoreno i po kome je sve stvoreno.“
Spasitelj rođen kao dijete kazuje nam: „Bog ne želi da bježimo od njega, niti da ga se bojimo nego da ga prigrlimo kao drago biće koje dolazi k nama radi nas. Onima koji prime Boga k sebi kao što se prima dijete, s ljubavlju, sa strahom da ga ne povrijediš, da ga ne rasplačeš, sa željom da mu služiš, tko tako Boga prima kao što se prima dijete, takav će i sam postati dijete Božje. Takav će Boga razumjeti i u Boga vjerovati. To je jedini razlog zašto k nama Bog dolazi kao nejako dijete koje je potrebno svake naše pažnje, brige i ljubavi, jer se sam Bog prema nama ponaša na isti način: strpljivo, brižno, milosrdno, s ljubavlju.“
