Početkom 1900-ih, grupa francuskih svećenika misionara pod nazivom Bijeli Očevi (takozvani zbog svojih bijelih navika) započeli su misionarski rad u Francuskoj Gvineji u Africi. Tamošnji ljudi bili su animisti – obožavali su stijene, drveće i životinje. Ali zahvaljujući neumornim naporima misionara, mnogi su obraćeni na kršćanstvo.
Bila je jedna obitelj obraćenika koja je imala dječaka, kojeg su krstili Robert. Robert je bio inteligentan mladić, duboko religiozan. Bio je vrlo impresioniran Bijeli Očevi misionara, koji je putovao s drugog kontinenta usred velikih poteškoća kako bi donio Evanđelje svom narodu.
Kad je imao oko dvanaest godina, jedan od bijelih otaca spomenuo mu je da bi mogao razmisliti o svećeništvu. Robert je bio šokiran, jer do tog trenutka nikada nije susreo svećenike koji nisu bili bijelci, ali toliko je volio misionare da je pristao na njihov prijedlog i ušao u sjemenište. Postao je svećenik, biskup, a sada kardinal – i sada je poznat kao Kardinal Robert Sarahkoji radi u Vatikanu i napisao je mnoge duboke knjige o Gospodinu. Kakvu su vjeru usadili u tog mladića oni misionari koji su donijeli Evanđelje u njegovu zemlju!
Rečeno je da Crkva ne imati misija, Crkva je misija. Cijeli razlog zašto Crkva postoji je da dovede svijet Isusu. Ovdje vidimo početke ove misije, dok ti mudraci s Istoka dolaze i susreću Krista.
Ali jeste li se ikada zapitali kako ovi mudraci znao očekivati Mesiju? Sve seže petsto godina prije Krista. Odabrani narod trebao je biti “svjetlo narodima” kao što čujemo u čitanjima – svako pleme i jezik, svaka rasa i demografija, trebali su se susresti s Bogom kroz Izrael. Ali Izrael nije živio svoju misiju. Oni su svojim idolopoklonstvom i grijehom dali loš primjer drugim narodima i odbili su dobrodošlicu drugim narodima u susret sa Živim Bogom. Zapravo, čak i dan danas, ako se netko želi obratiti na judaizam, rabini su upućeni da odbiju one koji ga pitaju tri puta prije nego što ih konačno dočekaju u židovstvu.
Tako je Bog iznudio problem dopuštajući Židovima da budu protjerani u Babilon. Ostali su u Babilonu sedamdeset godina, ali čak i nakon što im je dopušteno da odu kući, nisu svi Židovi to odlučili učiniti. Neki su ostali i sprijateljili se sa svojim susjedima Perzijancima, Grcima ili Rimljanima – i ti su stranci naučili o židovskoj vjeri i obećanju o Spasitelju. Dakle, Bog je zaobilaznim putem pripremio poganski svijet za dolazak Spasitelja.
Od tog vremena, ponovno smo upali u poganski svijet. Ponekad mislimo, “Oh, svi u Americi znaju za Isusa” – ali istina je da većina ljudi saznaje o Isusu iz “Simpsona” ili “Saturday Night Live”, a ne iz Biblije ili Crkve. Živimo u postkršćanskoj naciji — kada četrdeset posto milenijalaca kaže da nema religiju, nalazimo da je svijet zreo za Evanđelje. Naravno, postoje mnoge nacije u kojima se Ime Isusovo nikada nije propovijedalo — samo 31% svjetske populacije su kršćani — stoga ne smijemo zaboraviti na one duše koje trebaju upoznati Kristovu ljubav i nadu koju nalazimo u Njemu.
Ako ste član Crkve, onda morate sudjelovati u misiji Crkve da dovede svijet Isusu! Svačija uloga u ovoj misiji je drugačija, ali nitko se ne može opravdati od ove najvažnije zadaće! Želio bih predložiti četiri načina na koje bismo mogli biti pozvani sudjelovati u misiji evangelizacije.
Prvo, po postajući misionari. Dragi moji mladi župljani, gori li vaše srce u vama da vodite duše Kristu? Potreba je velika! Sveti Franjo Ksaverski, veliki misionar iz šesnaestog stoljeća u Indiji, Japanu i na Filipinima, jednom je napisao svojim prijateljima u Parizu:
“Posjetili smo sela novoobraćenika koji su prihvatili kršćansku vjeru prije nekoliko godina. Domaći kršćani nemaju svećenika. Nema tko služiti misu za njih; nitko ih poučavati vjeri. Nisam stao od dana kada sam stigao. Krstio sam svu djecu i poučavao stariju djecu [their prayers]. Među njima sam primijetio osobe velike inteligencije — kad bi ih samo netko mogao odgojiti kršćanskom načinu života, ne sumnjam da bi bili odlični kršćani!
“Mnogi, mnogi ljudi u okolici ne postaju kršćani samo iz jednog razloga: nema nikoga tko bi ih učinio kršćanima. Ponovno i ponovno razmišljao sam o tome da idem po sveučilištima Europe, osobito Parizu, i posvuda vičem kao luđak: ‘Kakva tragedija: koliko je duša isključeno iz raja i pada u pakao, zahvaljujući tebi!'”
Siguran sam da su neki od vas pozvani na misijsko polje – bilo u New Yorku ili Africi, bilo u Hollywoodu ili Kini. Ako te Bog zove, neka budeš velikodušan reći da i otići kamo god te On pošalje!
Drugo, za one koji ne mogu ići na misionarsko polje, možete podržati misije financijski i molitvom. Samo je Božja milost ta koja mijenja srca i pomaže im da se susreću s Kristom — stoga prizovite tu milost, molitvom, na trud misionara!
Treće, bliže kući, možemo živjeti kao misionari u našim susjedstvima i obiteljima jednostavno po živjeti radikalno za Krista. O tome postoji sjajna priča iz života svetog Josemarije Escrive. Bio je običan tinejdžer koji je odrastao u Španjolskoj početkom 1900-ih, sa snovima o obitelji i karijeri. Ali jednog snježnog dana, izašao je gradom kada je bio šokiran kad je vidio otiske stopala bosonogog karmelićanskog svećenika – i počeo je razmišljati: “Ako taj svećenik može hodati bos po snijegu za Krista, Isus mora biti vrijedan svake žrtve! Kako mogu žrtvovati svoj život za Njega?” I Josemaría je postao svećenikosnivačica Opus Deii a svetac — sve zato što je jedan nepoznati svećenik karmelićanin živio radikalno za Isusa.
A naši će životi biti svjedoci Krista samo ako smo kontrakulturni. Tako budi velikodušan prema Bogu s veličinom vaše obitelji; nemojte se bojati preskočiti sportske igre da biste prisustvovali misi; reci svom dečku ili djevojci da ti navika useliti se k njima dok se ne oženiš; zauzeti se za osobu kojoj se svi rugaju; budi radostan kada se suočiš s teškom patnjom. Samo biti “dobra osoba” neće nikoga evangelizirati – ali biti radikalno kontrakulturan za Krista, uz veliku osobnu cijenu za sebe, duboko je svjedočanstvo koje tjera svijet da sjedne i obrati pažnju.
Konačno, pozvati ljude da poduzmu sljedeći korak. Pozovi suradnika na misu sa sobom; pozovite svog supružnika da moli s vama. Podijelite vlastito duhovno putovanje sa svojim članom obitelji; javno zahvalite Bogu na svojim blagoslovima. Koliko ljudi samo čeka poziv!
Nedavno ste možda čitali o smrti milijunaša Tonyja Hsieha, internetskog mogula koji je prije nekoliko tjedana poginuo u tragičnom kućnom požaru u Bridgeportu. Još tragičniji od njegove smrti bio je način na koji je živio svoj život. Njegov moto, kako je rekao u svojoj autobiografiji, bio je: “Sreća je zapravo samo uživanje u životu.” I pokušavao je uživati u svakom trenutku kroz drogu, zabavu i piće. Nakon što je prodao svoju tvrtku Microsoftu za 250 milijuna dolara, on i njegovi prijatelji otišli su na trodnevno krstarenje kako bi proslavili, uz alkohol i sve užitke poznate čovjeku. Posljednjeg dana krstarenja, na posljednji poziv, pogodila je stvarnost.
Hsieh je u ovom trenutku shvatio da nema krajnji cilj; nema prave svrhe. Postavio si je niz pitanja koja su kulminirala riječima: “Na čemu radim?” A zatim: “Još uvijek nisam imao odgovore. Pa sam otišao do bara, naručio votku i kucnuo čašama sa Sanjayem. Smišljanje odgovora moglo je pričekati kasnije.”
Kasnije nikada nije došao, jer je počinio samoubojstvo zabarikadirajući se u šupi i zapalivši je prošlog mjeseca. Što bi se dogodilo da je znao kakva mu je nada pohranjena u Isusu Kristu? Koliko ljudi poput Tonyja Hsieha boli, gladuje, čezne za “nečim više” – i čeka da im ti i ja kažemo za Njega?
Mudraci su tražili Isusa, a kad su Ga našli, silno su se radovali. Crkva ima zadatak donijeti tu istu radost poznavanja Isusa ostatku očajanog svijeta. Što je tvoje ulogu u toj konačnoj misiji spasenja?
___
Izvorno objavljeno na Križ stoji dok se svijet okreće.
Fotografija: Bethany Laird, Unsprskati / PD-US
