Moramo razgovarati o moralnim aspektima IVF-a, a to treba početi u crkvi.
Prošlog je tjedna Vrhovni sud Alabame donio odluku koja uključuje naknadu štete za nemar u klinici za neplodnost u državi. Slabi sigurnosni standardi dopuštali su neovlaštenim osobama pristup prostoru u kojem su bili pohranjeni zamrznuti embriji. Ta je osoba uzela paket za pohranjivanje — kriokonzerviran na temperaturama ispod ništice — zadobila teške opekotine u zamrzivaču, ispustila ga i embrij (ispunite glagol)…
Da, to je pitanje. Embrij je umro. Ali ne možete “umrijeti” osim ako niste prvi živjeli.
Vrhovni sud Alabame nije ulazio u to pitanje. Sve što je učinila bilo je odlučiti je li državni zakon koji dopušta naknadu štete za smrt maloljetne osobe – zakon koji jest već uspostavljena za pokrivanje smrti nerođenog djeteta — primjenjuje se na nerođeno dijete izvan maternice.
Takav zakon ne bi trebao biti sporan i, prije nego što su se pojavili abortusi, nije bilo. Jednostavno pitanje: Ako je trudnica napadnuta i izgubi bebu koju nosi, je li to ozljeda za koju može odgovarati počinitelj? Da ili ne? Ako “da”, to znači da u ovom konkretnom slučaju zakon priznaje zasebnu žrtvu, što je jednostavno učinio Vrhovni sud Alabame. Ako “ne”, dobro – izazivam vas da to kažete ozlijeđenoj ženi.
Javnu raspravu o ovom slučaju želim svesti na ovu razinu. Ovo je još jedan primjer gdje naša potreba za evangelizacijom društva prema kulturi života još uvijek značajno nedostaje i ne želimo se uključiti u dugotrajnu borbu oko in vitro oplodnje (IVF) u zemlji čiji je raspon pažnje toliko oslabljen da će prikupiti štetna zakonska rješenja kako bi izbjegla razmišljanje o teškim problemima. Moramo razgovarati o moralnim aspektima IVF-a, a to treba početi u crkvi.
Uz to, smatram da naši čitatelji razumiju i prihvaćaju učenje Crkve o ovoj temi, zbog čega se želim pozabaviti pitanjem IVF-a i to iz perspektive Nedjeljno prvo čitanje.
Prvo čitanje, iz Postanka, opisuje Božju zapovijed Abrahamu da žrtvuje svog sina Izaka i starčev pokušaj da se povinuje toj zapovijedi. Pridružuje se drugom čitanju, gdje Pavao kaže Rimljanima da Bog “nije poštedio vlastitog Sina, nego ga je predao za sve nas…” Evanđelje, na Preobraženje, otkriva Božju slavu dok zapovijeda Petru, Jakovu i Ivanu da raspravljaju što su vidjeli dok “Sin Čovječji nije ustao od mrtvih”. Sve ove korizmene teme jasno upućuju na Veliki petak, otprilike mjesec dana nakon toga.
Izvještaj o tome da je Bog zapovjedio Abrahamu da žrtvuje Izaka izaziva suvremene ljude: Kako je Bog mogao tražiti od oca da to učini?
Pa, moramo zapamtiti da Bog govori ljudima tamo gdje se nalaze. Svijet u kojem je Abraham živio bio je svijet u kojem su postojale ljudske žrtve, iako ne kao dio židovske vjere. Jedan od razloga zbog kojih će se proroci kasnije buniti protiv štovanja Baala bio je taj što su kultovi plodnosti koji su povremeno napadali Izrael zahtijevali žrtvovanje ljudi – posebno djece. Moja poenta je jednostavno: taj fenomen nije bio nepoznat u Abrahamovom svijetu i Bog susreće ljude tamo gdje se nalaze.
Do sada je Abraham potpuno vjerovao u Boga i Bog se pokazao vjeran. Abraham se pokupio iz daleke zemlje – koju bismo danas nazvali Kuvajt – da se nastani u nepoznatoj zemlji. Mogao je usput umrijeti. Mogao je izgubiti sve. Mogli su ga ubiti ljudi koji su već bili tamo. Nije bio. I nastani se u miru pod hrastovima Mamre.
Abraham je bio starac. Imao je dijete od strane robinje (opet, u skladu s tim gdje su ljudi), ali ne i svoju voljenu ženu. Ona je stara. Ako je “slijedio znanost”, ta nada je nestala. Ali nadajući se protiv nade i vjerujući u Boga, Abraham je povjerovao… i postao otac.
A sada je Bog od njega tražio da se odrekne onoga – koga – je najviše želio, za čim je najviše čeznuo, što mu je bilo najdragocjenije. Opet, bi li vjerovao Bogu? Ili sada proglasiti svoju nevjerničku neovisnost?
On ne razumije što je Bog tražio od njega, baš kao što mi često ne razumijemo kada je voljena osoba bolesna ili umre. Ali vjeruje Bogu, čak i ako to znači predaju onoga što mu je najdraže. A njegova spremnost da se odrekne onoga – tko mu je najdraži je ono što mu Bog vraća tisuću puta, ne samo spašavajući Izaka, već obećavajući Abrahamu da će preko ovog dječaka njegovo očinstvo nadmašiti zvijezde na nebu ili pijesak na morskoj obali. (Isus, koji je pravi Izak, svojom smrću postaje “prvorođenac od mnoge, mnoge braće” — dio Rimljanima 8 ne u nedjeljnom drugom čitanju.)
Zašto? Pokojni slovački kardinal Ján Chryzostom Korec imao odgovor: Zato što je Abraham bio voljan odreći se svog očinstva prema Božjoj volji.
Kako se to odnosi na Alabamu? Željeti dijete je prirodna želja; to što ga ne možeš imati je slomljeno srce. Ali to slomljeno srce ne opravdava imati dijete pod svaku cijenu. Po cijenu tehnološke intervencije koja je, kako je papa Pio XII promatranom prije više od 70 godina kućno ognjište pretvara u laboratorij za biološke uzorke. To zamjenjuje stvaranje djeteta u ljudskom zagrljaju služenjem laboratorijskog tehničara i epruvete. To proizvodi višestruke embrije za potencijalnu implantaciju, s tim da se onom za kojeg se izglasa da je “najvjerojatnije da će uspjeti” data šansa da raste do rođenja. Ostatak? Doslovno ili odbačen, “doniran” (pitajte Planned Parenthood o njegovom dobrotvornom davanju dijelova tijela fetusa) za eksperimentiranje ili poslan na neopisivu i neodređenu sudbinu u zamrzivaču.
Abraham može današnje željene roditelje naučiti nekim lekcijama. Da je život Božji dar, a ne tehnika. Da ljudska ograničenja nisu samo “problemi s kojima se treba uhvatiti u koštac” – Abraham je to pokušao s Hagarom. Roditeljstvo je egzistencijalno dragocjeno, ali djeca nisu “proizvodi” napravljeni, a ne rođeni, po narudžbi roditelja. Taj Bog ostaje Bog i on — a ne čovjek — Gospodar je života i povijesti.
Jesmo li spremni učiti?
