Korizmena duhovna obnova za vjeroučitelje Porečke i Pulske biskupije održana je u Pazinskom kolegiju, u subotu, 17. veljače 2024. Pedesetak vjeroučitelja okupilo se u Auli minor gdje je susret započeo molitvom te potom obraćanjem predstojnika dijecezanskog Katehetskog ureda vlč. Maksimilijana Buždona.
Prigodni nagovor s temom „Od pepela Pepelnice do ognja Vazma“ održao je fra Diego Deklić iz pulskog Samostana Svetog Antuna Padovanskog.
Uvodno je predavač naglasio kako nam liturgija pomaže da bismo mogli dobro proživjeti samo vrijeme korizme. Uz naslov nagovora posvijestio je, kako u prirodi prvo imamo oganj koji se pretvara u pepeo, a u liturgiji započinjemo s pepelom, a završavamo s ognjem „započinjemo s pepelom Pepelnice, da bismo došli do cilja, ognja Vazmene noći, ali još i više do ognja Pedesetnice.“
Kao motivacijski tekst za nagovor pročitao je odlomak iz knjige „Sveti znakovi“ Romana Guardinija.
Govoreći o pepelu, fra Diego je naglasio kako se radi o obrednom znaku koji je u starini bio vezan samo uz početak pokore javnih grešnika koji bi toga dana oblačili pokorničku odjeću i bili posijani pepelom u znak pokore koju prihvaćaju. „Pokora je u ono vrijeme bila dugotrajna, i puno stroža, pa bi u tom pokorničkom znaku proveli ovo vrijeme kako bi onda na veliki četvrtak ponovno bili uvedeni u puno zajedništvo Crkve. S vremenom se ta gesta pepeljenja proširila ne samo na javne grešnike, nego na sve vjernike“.
Kod Guardinija možemo iščitati pepeo kao znak čovjekove ovisnosti o Bogu, tj. riječ je o zemaljskom prahu iz kojega Bog stvara čovjeka. „Ta zemlja oblikovana u čovjeka ostaje beživotna sve dok stvoritelj ne udahne, svoga duha, svoj Božanski dah. Slika pepela poziva nas na početak, na odsutnost života koji je nezasluženi Božji dar. Samim time što postojimo, darovana nam je mogućnost od Boga. Prah i pepeo prizivaju nam istinu da smo sazdani od zemlje, da smo stvorenja i da ne možemo biti tvorci svoga spasenja, nego da ga primamo od Boga. To je ono što čovjek svih vremena, pa i današnjice, teško prihvaća. Uvijek je važno posvijestiti koje mjesto želim zauzeti i koje je to mjesto koje mi pripada. To je stav poniznosti, prihvaćanja istine da sam ovisan o Bogu, i da nisam gospodar sebe, svoga života, egzistencije, nego mi je sve to darovano i ovisi o onome koji mi daje da jesam.“
Nadalje je predavač pojasnio, kako je pepeo znak čovjekove smrtnosti. „Pepeo upućuje na umiranje. Posuti se pepelom na početku korizme znači priznati vlastitu smrtnost, o tome nam govori jedna od formula koju se može izgovarati kod obreda pepeljenja, ‘spomeni se da si prah i da ćeš se u prah vratiti’. To nam doziva u svijset našu krhkost, našu smrtnost.“ No, dodao je kako ne ostaje sve na tom turobnom znaku prolaznosti i smrtnosti, nego je taj pepeo upućen na ono što se događa nakon smrti, a to je uskrsnuće, te nam tako pepeo može biti i znak uskrsnuća, tj. da je život sada negdje drugdje, ne u prahu i pepelu, već u Bogu samome.
Isto tako, pepeo može označavati i život bez Boga, kad netko odbacuje Boga, stanje grešnosti je nalik pepelu. Citirao je proroka Izaiju koji kaže za čovjeka koji je sklon idolima, da umjesto Boga voli pepeo, dok Ezekiel kaže da samo pepeo može biti plaća grešniku.
Pojašnjavajući značenje pepela kroz Sveto pismo, fra Deklić je podsjetio kako on označava i poniženje, bol i pokoru, ali je i znak kajanja i obraćenja. „Kad se netko želio obratiti, sjeo je u pepeo. Kršćanska liturgija preuzela je to kao znak želje za promjenom života, jer grešnik, svjestan svoga grešnoga stanja, izvanjski to priznaje i očituje posipanjem pepela po glavi.“ Dodao je, kako je sv. Franjo kao znak svoje pokore i preziranja onoga što bi moglo gospodariti njime, pa i hrana, znao začiniti hranu pepelom. No, „danas nije dostatno samo se na početku korizme posuti pepelom, ili provoditi post i nemrs. Ako to ne prati istinska želja za promjenom života, za obraćenjem, želja da se uskladimo s Bogom i Njegovom voljom, sve ostaje na vanjštini.“
Fra Diego je ukazao na još neke znakove pepela. „Pepeo pomiješan s vodom rabio se pri obredima čišćenja, ali ne treba zaboraviti da je u ne tako davnoj starini i u našim domovima pepeo bio omiljeno sredstvo za čišćenje. Čistilo se posuđe, pralo se rublje. Također, pepeo je i znak plodnosti, novoga života, jer poljodjelci su dodavati pepeo, koji je bogat mineralima i pospješuje rast žitarica. Najprije treba nešto umrijeti, da bi se pepeo mogao iskoristi za dobivanje nečeg novog. To je duboko značenje onoga kršćanskog umiranja samima sebi, jer nije cilj trapljenje, umrijeti sebi radi umiranja, nego umrijeti sebi da bi se živjelo za drugog, da bi se drugom omogućilo da živi“.
Na kraju nagovora još je jednom naglasio, kako gesta pepeljenja na početku korizme označuje cilj prema kojem idemo, a cilj je oganj Uskrsa. „Bog je vatra koja ne izgara, to je simbol Njegove vječnosti. Bog se ne pretvara u pepeo, već je oganj koji vječito gori. Ta Njegova Božanska ljubav je uvijek ista, ne troši se, ne prestaje, ne nestaje, ne pretvara se u prah i pepeo nego je vječno živa. U vazmenom bdijenju molimo Boga molimo da nas svojim božanskim ognjem ražari, jer smo svjesni da naše duhovne vatre i naše oduševljenje za Boga itekako mogu splasnuti. Hodeći prema ognju neugasivom, a to je Bog sam, želimo da nas i On zapali i ražari da ‘čiste duše prispijemo na blagdan vječne slave’. Neka nam korizma bude ispunjena radošću, jer se želimo svjesno odazvati Gospodinu na njegov poziv, na naše vlastito obraćenje.“
U nastavku su stručni dio za vjeroučitelje osnovnih i srednjih škola održali Slavko Vukmanov Šimokov i Domagoj Matković. Kraćim prigodnim izlaganjem uz power point prezentaciju te potom i radionicama obradili su metodologiju rada i pravilan pristup dinamičnom interaktivnom modelu rada u učionici, konkretno odvijanje diskusije po tzv. sistemu riba u akvariju i promatrača. U tom se modelu konfrontacije pozornost učenika održava, uz ostalo, promjenom uloge, od protagonista do aktivnog promatrača, te konstantnim monitoringom osobnog doživljaja vlastitog sudjelovanja u diskusiji, a sve uz aktivni nadzor tutora, u ovom slučaju vjeroučitelja.
Po završetku radionica uslijedila je prigoda za sakrament svete ispovijedi i sveta misa koju je predvodio fra Diego uz koncelebraciju nazočnih svećenika. Predslavitelj je u prigodnoj homiliji podsjetio nazočne vjeroučitelje da, kako bi mogli dobro vršiti to svoje poslanje trebaju uvijek i sami ostati učenici, učenici Isusa Krista, otvoreni ne samo za ono što on kaže nego za njega samoga, za njegovu osobu.
Osvrnuvši se potom na evanđeoski ulomak koji donosi trenutak kada je Isus pozvao Levija propovjednik je napomenuo da, prosuđujući po nekim našim kriterijima, mi ga vjerojatno ne bi bili pozvali, smatrajući ga nedovoljno vjerodostojnim. No, naglasio je fra Diego, Isus ga je pogledao pogledom koji ne gleda samo izvana, već gleda i iznutra, pogledao ga je pogledom izabranja. U nastavku je propovjednik istaknuo tro glagola koja su temeljna u tom evanđeoskom ulomku. Isus poziva carinika, jednako tako upućuje poziv i svima nama kršćanima, da ga slijedimo, a da to nasljedovanje bude cjeloživotno i da bude radosno. Potom je naglasio glagol ostaviti: poput carinika, valjan nam, sukladno Isusovu pozivu, ostaviti sve ono što bi nas moglo omesti u našem hodu za Isusom, sve naše zemaljske navezanosti. U kontekstu korizme naglasio je kako je najvažnija unutarnja pokora kako bi se oslobodili svih navezanosti, u tom smislu izvanjske, materijalne odluke da se nečega odreknemo nisu beznačajne, kada označavaju ono što iznutra želimo, a to je da postanemo slobodni, da ne budemo ovisni čak ni o sitnicama. Nadalje je istaknuo da je carinik ustao u namjeri da slijedi Isusa. Pojasnio je da se na grčkom koristi riječ ‘anastas’, koja znači i uskrsnuće, valja, dakle ustati iz svojih robovanja, ustati iz svojih duhovnih smrti kako bismo slijedili Isusa, poručio je propovjednik.
Susret je završio zajedničkim ručkom.
G. Krizman
