Zagrebačka nadbiskupija – Govor mons. Marka Kovača prilikom imenovanja za pomoćnog biskupa zagrebačkog

 
Preuzvišeni gospodine Nadbiskupe,
preuzvišeni gospodine Apostolski nuncije,
uzoriti gospodine Kardinale,
draga braćo oci biskupi Ivane, Mijo i Vlado,
draga braćo svećenici i đakoni,

dok mi se, u ozračju maločas objavljenog imenovanja, u srcu javljaju raznoliki osjećaji i promišljanja, a ponajviše izranja svijest o vlastitoj nedostojnosti i krhkosti, prije svega iskreno zahvaljujem Svetome Ocu Lavu XIV., na velikom izražaju povjerenja. Premda ne dohvaćam razloge, pouzdajem se da Gospodin zna što čini i želim ovo imenovanje prihvatiti ponajprije kao poziv.

U Božjoj se providnosti ono događa nakon Svjetskog dana siromaha, a uoči Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Poticaj mi je to na jačanje zahvalnosti, na poniznost, kao i na svakodnevno osvješćivanje prolaznosti života, prolaznosti u kojoj smo pozvani pronicati u Božju objavu i truditi se odgovorno živjeti Evanđelje u svjetlu nauka Crkve. Jer Crkva, kojoj je Krist Gospodin – „kojega priznajemo svojim jedinim Gospodarom i Vladarom”, da se poslužim riječima bl. Alojzija Stepinca prigodom otvorenja moje rodne župe – povjerio poklad vjere, ima dužnost i prirođeno pravo da uz pomoć Duha Svetoga, neovisno o bilo kojoj ljudskoj vlasti, objavljenu istinu sveto čuva, dublje istražuje, vjerno naviješta i tumači te propovijeda evanđelje svim narodima.

To je poziv koji prepoznajem u službi koja mi se povjerava – ne kao put osamljenosti, nego kao put u zajedništvu Božjeg naroda, Crkve, u kojoj svaki od krštenih doprinosi življenju Kristove prisutnosti među nama. Stoga, uz papu Lava, na razini mjesne Crkve na podršci u svećeništvu zahvaljujem zagrebačkom nadbiskupu mons. Draženu Kutleši, kojemu sam prvenstveno pozvan staviti se na raspolaganje u njegovoj nadbiskupskoj službi. Uz pomoć Božju trudit ću se sudjelovati u njegovoj brizi, te svoje zadaće, u zajedništvu s pomoćnim biskupima, tako obavljati da budemo dijelom i mišlju složni s njim. Iskrenu zahvalu usmjeravam nadbiskupu emeritusu kardinalu Josipu Bozaniću, koji me zaredio za đakona i svećenika, koji je usmjeravao moje svećeništvo i kojemu sam mogao biti suradnikom; mons. Giorgiu Lingui, apostolskom nunciju, pomoćnim biskupima Ivanu, Miji i Vladi, braći svećenicima, redovnicima, sestrama redovnicama, mojim pokojnim roditeljima te svima koji me prate svojim prijateljstvom i molitvom.

U sjeni križa Gospodinova, kojim sam se jedinim pozvan hvaliti, mons. Vladu i sebe preporučam Božjem narodu u molitve, sam moleći blagoslov i zaštitu Božju, te ištući zagovor Blažene Djevice Marije, Majke Crkve i Pomoćnice kršćana, sv. Josipa, zaštitnika naše domovine, kao i svetaca i blaženika Crkve u Zagrebu.