Ponekad se borim pronaći ravnotežu između intelekta, ljepote i izvrsnosti katolicizma i monotonije, kakanja i polovičnih pokušaja mog svakodnevnog života katolika. To je još točnije kad čitam povremeni članak o katolicizmu u kojem mi katolici ispadamo pomalo snobovski. Ovdje se možete ne slagati sa mnom, ali mislim da ponekad kada govorimo o tome koliko je naša Crkva sjajna, ispadamo malo svetiji od tebe. Malo smo skrenuli s mog-puta-ili-autoceste-u-pakao.
Kada govorimo o Jednoj Crkvi koju je sam Isus Krist utemeljio, koju je blagoslovio Bog Otac, a vodi i štiti Duh Sveti, onda može biti lako zvučati elitistički. Razumljivo.
I ne pomaže to što su katolička arhitektura, glazba i umjetnost u osnovi najljepše stvari koje postoje – ako zanemarite većinu stvari koje su proizašle iz posljednjih 40 godina. Osim toga, filozofi i teolozi koji su radili i pisali o katoličkim učenjima neki su od najinteligentnijih ljudi koji su ikada živjeli. A povrh svega, katolički pisci i sveci bili su sveti, artikulirani i uvjerljivi. Crkva je ispunjena dugom poviješću da ima najbolje i najpametnije.
Rezultat te duge, sjajne povijesti je Crkva ispunjena pričama o obraćenju, pričama o povratku i pričama o ljudima koji su od djetinjstva težili svetosti. Ali također ima više od svog poštenog udjela ljudi koji su napustili Crkvu ili joj nikada nisu pristupili.
Ne znam za vas, ali ima puno ljudi u mom životu koji bi mogli čitati Akvinskog, čuti gregorijansko pjevanje ili stajati u Sikstinskoj kapeli i ne moći to konzumirati – ili biti progutani. Ti ljudi koje poznajem mogli bi priznati da je ono što čitaju, čuju ili vide uistinu lijepo, ali iz ovog ili onog razloga mogu to zaobići. Moja je najbolja pretpostavka da je ova blijeda reakcija uzrokovana nekom vrstom nezrelosti, bilo duhovne, emocionalne, intelektualne ili druge. Ti ljudi zatim prijeđu na nešto čemu mogu pristupiti i konzumirati. Prelaze u crkvu ili vjeru koja ih ne čini nedostatnima, neinteligentnima ili nezrelima. Odlaze do crkve koja ih vodi tamo gdje jesu. Čak i ako je mjesto gdje se nalaze majica Isus je moj domaći dječak.
Rano ujutro stajao sam u crkvi svetog Petra. Bilo je tiho i prazno, a Pieta je bila s moje desne strane. Svetost i ljepota bile su neodoljive. Doslovno nisam mogao govoriti; Jedva sam mogao disati; Jesam plakala. Bilo je to možda najbliže što sam ikad došao do ekstaze. Moj dojam iz mnogih katoličkih članaka je da svaki dan i svugdje trebamo prožeti takvim lijepim, snažnim trenucima. Nije da se ne slažem s tom mišlju, ali iako je taj trenutak u Vatikanu bio vrlo snažan za mene, to nije mjesto gdje živim. Živim u kući kojoj je potrebno brisanje prašine. Moji dani nisu ispunjeni neodoljivom ljepotom Schubertove glazbe koja otvara srce Bogu. Umjesto toga, u četvrtak navečer kupala sam svog 13-mjesečnog djeteta u kupaonici Wal-Marta, a zatim sam ga oblačila u piže koje sam skinula jer mi je upravo dao najgoru eksplozivnu kakavu pelenu koju sam ikad vidjela. U mom domu nećete naći obilje slavne katoličke umjetnosti. Umjesto toga imamo raspela, obiteljske slike, igračke, nered i plastične Djevice Marije.
Ako Bog da, na kraju ćemo živjeti u vječnom zanosu veličanstvenijem, ljepšem i savršenijem nego što je bilo koji od naših umjetnika ili mislilaca mogao zamisliti, i trebali bismo živjeti svoje živote usredotočujući se na tu nadu. Ali također trebamo paziti da ne otuđimo druge. Čini se da bismo se ponekad, umjesto da se razmećemo svojom iznimnom nevjerojatnošću, trebali usredotočiti na to da budemo dobrotvorni i bezbrižni. Mi smo katolici – gospodari “i/i”! Možemo imati i prodornu ljepotu Panis Angelicus ili Michelangelo i svakodnevna zabava Top 40 kršćanskog radija.
Na kraju samo pokušavam pronaći ravnotežu između vrhunca koji su nam dali najveći u Crkvi i divne običnosti koju je Krist otkupio i učinio svetom. Možda je nekome kič bolje ostaviti na miru, ali meni bi bilo draže da me Blažena Majka čuva nego plavi kanarinac u utičnici kraj prekidača.
Fotografija: Javno vlasništvo
