Sveta glazba je “ono što je, budući da je stvoreno za slavlje božanskog štovanja, obdareno određenom svetom iskrenošću oblika,” prema Svetoj kongregaciji obreda u svojim Uputama o glazbi i liturgiji, Musicam Sacram (1967., ¶4). Kako je definirano u Konstituciji o svetoj liturgiji, Sacrosanctum Concilium (1963.), sveta glazba nadilazi puku religioznu glazbu kada se pridružuje liturgijskom obredu i postaje “nužnim i sastavnim dijelom svečane liturgije”, čija je svrha “slava Božja i posvećenje vjernika” (st. 112).
“Kao očitovanje ljudskog duha”, rekao je Ivan Pavao II. 1989., “glazba ima funkciju koja je plemenita, jedinstvena i nezamjenjiva. Kad je uistinu lijepa i nadahnuta, govori nam više od svih drugih umjetnosti o dobroti, kreposti, miru, o stvarima svetim i božanskim. Nije uzalud uvijek bila, i uvijek će biti, bitan dio liturgije.”
Sakralna glazba “uzdiže duh upravo spajajući ga s osjetilima, a uzdiže osjetila sjedinjujući ih s duhom” (kardinal Ratzinger, Duh liturgije, 150).
“Ne mogu se svi glazbeni oblici smatrati prikladnima za liturgijska slavlja”, kaže papa Ivan Pavao II. u svom Kirografu o svetoj glazbi (2003.). On citira papu Pavla VI.: „Ako glazba – instrumentalna i vokalna – ne posjeduje istodobno smisao za molitvu, dostojanstvo i ljepotu, ulazak u sferu svetog i religioznog je [thereby] isključeno.”
U svojoj općoj audijenciji 26. veljače 2003. papa Ivan Pavao pozvao je glazbenike na “ispit savjesti kako bi se ljepota glazbe i himnodije ponovno vratila u liturgiju. Potrebno je očistiti štovanje od ružnoće stila, nemarnih oblika izražavanja, loše pripremljene glazbe i tekstova, koji nisu dostojni velikog čina koji se slavi.”
Papa Benedikt XVI. se slaže: “Autentično ažuriranje sakralne glazbe može se dogoditi samo u lozi velike tradicije prošlosti, gregorijanskog pjevanja i svete polifonije.”
Pjevanje je jedina glazba koju baštinimo od drevnih crkvenih otaca. To nije “stil” nego sama glazba mise. Pjeva se jednoglasno, što je čini savršenim izrazom jedinstva. Ono osvjetljava i daje izražajnost svetim tekstovima, ali ih ne mijenja. Glazbeno izražava srce Crkve i tako postoji u vremenu i izvan njega.
U svom govoru Ad limina (listopad 1998.) papa Ivan Pavao II. tišine i tišine, ali su na svoj način duboko aktivan.”
“Crkva koja se koristi samo ‘korisnom’ glazbom nasjela je na ono što je, zapravo, beskorisno… Jer njezina je misija mnogo viša. Kao što Stari zavjet govori o Hramu, Crkva treba biti mjesto ‘slave’, i kao takva, također, mjesto gdje vapaj čovječanstva dolazi do Božjeg uha. Crkva se ne smije smiriti s onim što je samo udobno i korisno u župnoj razini, ona mora pobuditi glas kozmos i, slavljenjem Stvoritelja, izmamiti slavu samog kozmosa, čineći ga također veličanstvenim, lijepim, nastanjivim i voljenim.” —Joseph kardinal Ratzinger, “O teološkim osnovama crkvene glazbe,” u The Feast of Faith, (1986., str. 124)
„Kada me Sveti Otac, papa Franjo, zamolio da prihvatim službu prefekta Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, pitao sam: ‘Vaša Svetosti, kako želite da vršim ovu službu?’ Odgovor Svetog Oca bio je jasan. ‘Želim da nastavite provoditi liturgijsku reformu Drugog vatikanskog koncila,’ rekao je, ‘i želim da nastavite dobro djelo u liturgiji koje je započeo papa Benedikt XVI.’” — Robert kardinal Sara iz Nigerije, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, 2015.
Zahtjev Pavla VI. da sveopća Crkva nauči osnovne napjeve: U travnju 1974. papa Pavao VI. poslao je svakom biskupu na svijetu knjižicu s nekim od najjednostavnijih izbora gregorijanskog pjevanja, većim dijelom preuzetim iz Graduale Romanum. Ova knjižica, nazvana Jubilate Deo, bila je zamišljena kao “minimalni repertoar gregorijanskog pjevanja”. To je, drugim riječima, službeni latinski “temeljni repertoar” za rimski obred. Pripremljeno je, rekao je Papa, kako bi se “kršćanima olakšalo postizanje jedinstva i duhovnog sklada sa svojom braćom i sa živom tradicijom prošlosti. Stoga je da oni koji pokušavaju poboljšati kvalitetu zbornog pjevanja ne mogu odbiti gregorijanskom pjevanju mjesto koje mu pripada” (Voluntati Obsequens).
Iz dokumenta: “Gregorijansko je pjevanje stoljećima pratilo liturgijska slavlja u rimskom obredu, hranilo vjeru ljudi i poticalo njihovu pobožnost, postižući pritom umjetničko savršenstvo koje Crkva s pravom smatra baštinom od neprocjenjive vrijednosti i koje je Koncil prepoznao kao “pjevanje posebno primjereno rimskoj liturgiji”.[3]
Jedan od ciljeva liturgijske reforme je promicanje zajedničkog pjevanja u vjerničkim zajednicama, kako bi što bolje izrazili blagdanski, zajednički i bratski karakter liturgijskih slavlja. Zapravo, „liturgijska radnja postaje dostojanstvenija kada je popraćena pjevanjem, kada svaki službenik ispunjava svoju ulogu, a vjernici također sudjeluju.[4]
Oni koji zbog svog posebnog poziva u Crkvi trebaju dublje poznavati svetu glazbu, trebaju posebno paziti na pravilnu ravnotežu između pučkog pjevanja i gregorijanskog pjevanja. Nadalje, proučavanje i izvođenje gregorijanskog korala ostaje “zbog njegovih posebnih karakteristika vrlo koristan temelj za njegovanje sakralne glazbe”.[9]
“Predstavljajući vam dar Svetoga Oca, želim vas ujedno podsjetiti na želju koju je on često izražavao da se Koncilska konstitucija o liturgiji sve bolje provodi. Hoćete li stoga, u suradnji s nadležnim biskupijskim i nacionalnim agencijama za liturgiju, svetu glazbu i katehetiku, odlučiti o najboljim načinima poučavanja vjernika latinskim napjevima ‘Jubilate Deo’ i njihova održavanja. pjevati ih, a također i od promicanje očuvanja i izvođenja gregorijanskog pjevanja u gore spomenutim zajednicama. Time ćete vršiti novu službu za Crkvu u domeni liturgijske obnove.” (Voluntati Obsequens)
Dodatna literatura—Crkveni dokumenti koji se bave svetom glazbom:
Sacrosanctum Concilium
Opći naputak o rimskom misalu
Musicam Sacram
Kirograf o svetoj glazbi Ivana Pavla II
Tra le sollecitudini Pija X
