Zagrebačka nadbiskupija – Homilija biskupa Šaška na zlatnoj misi kardinala Josipa Bozanića

■

Liturgijska čitanja:
2Kor 3, 1-6a; Ps 33, 12. 15.18-20.22; Iv 17, 1-3.24-26
 

 
Dragi naš slavljeniče, kardinale Josipe,
draga braćo nadbiskupi i biskupi, prezbiteri i đakoni,
dragi redovnici i redovnice, bogoslovi i sjemeništarci,
redovnički pripravnici i pripravnice,
draga braćo i sestre u Kristovoj svećeničkoj ljubavi!
 
1. Ta godina, 1975., bila je Jubilejska, proglašena bulom sv. pape Pavla VI. ‘Apostolorum limina’ (Uzašašće Gospodinovo, 23. svibnja), a najavljena dvije godine ranije (9. svibnja 1973.) Papinim govorom koji je već tada istaknuo dva nosiva sadržaja: obnovu i pomirenje.

Bilo je to deset godina nakon završetka Drugoga vatikanskog koncila, s utkanom željom da taj Jubilej bude „početak novoga razdoblja teološke, duhovne i pastoralne izgradnje“ cijele Crkve.

S obzirom na svijet, taj je poziv podudaran s „težnjama za slobodom, pravdom, jedinstvom i mirom“, pri čemu Crkva želi pokazati „vertikalnu dimenziju života… bez koje se uzalud nadati da će čovječanstvo naći točku ujedinjavanja i jamstvo slobode“ (Apostolorum limina, I.)

Danas, pedeset godina kasnije slavimo također Svetu, Jubilejsku godinu. Tadašnja Bula proglašenja u nosivim točkama može biti čitana zajedno s izrijecima koji su nam dani na razmatranje u sadašnjim okolnostima, počevši od Bule ‘Spes non confundit’ kojoj je težište u Nadi koja ne postiđuje, koja ne razočarava (Rim 5, 5).

Zapravo, smatram itekako korisnim ta dva dokumenta, vremenski udaljena pola stoljeća, čitati usporedno, skoro nadopunjujuće, ili promatrajući razvoj i rast iznesenih naglasaka: od zahtjeva pastoralne službe „između tradicije i obnove“, od brige za naviještanje i katehiziranje, preko odnosa oblikā socijalnoga i eklezijalnoga života, do ponizne, žarke molitve za duhovna zvanja i za crkveno jedinstvo.

Koliko je za Crkvu u Hrvata ta 1975. godina bila važna moguće je uvelike iščitati iz Pastirskoga pisma kojim su biskupi tada pozvali vjernike na proslavu i obnovu pod naslovom ‘Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata’.
 
2. Osvrćući se, dakle, na godine u kojima kardinal Josip živi svećeništvo vidimo da je ovo slavlje jednoga svećeničkog jubileja protegnuto između dvaju općecrkvenih Jubileja. U tome je rasponu, kao središnja godina, kao ‘razdjelnica’, Veliki jubilej (kršćanstva) na prijelazu tisućljeća (2000.), a u svakome od dijelova nalazi se po jedan izvanredni Jubilej: prije Velikoga jubileja Sveta godina Otkupljenja (1983.), a poslije 2000. Jubilej milosrđa (2015.).
Tražeći pak okosnice, neku vrstu obilježja s pomoću kojih bi se razaznalo vremena i njihove znakove, posebice u odnosu na svećeničko služenje i poslanje, na identitet svećenika koji trajno potvrđujemo, a istodobno za njim trajno tragamo i koji nastojimo neprestano njegovati, čini mi se primjerenim istaknuti dvije poveznice: nadanje i vječnost.

Možda to dvoje ne djeluje dovoljno aktualno u vremenu u kojemu se više govori o psihološkome i sociološkome profilu zaređenih službenika; o njihovu osposobljavanju i vještinama koje zahtijeva suvremenost glede: komuniciranja, upravljanja materijalnim dobrima, posvećenosti potrebitima ljudskom osjetljivošću i u karitativnim djelatnostima, te glede brige za stvoreni svijet.

Ipak, duboko sam uvjeren da u te dvije odrednice – u nadu i vječnost – stane sve spomenuto i, što je važnije, nešto puno više, dovoljno da nas obnavlja, ali i da nas pita što smo zanemarili, čemu se nismo dovoljno posvetili, i što bismo trebali nastojati činiti ubuduće!

Stoga predlažem da Kardinalov svećenički put, kako u njegovu prezbiterskom, tako i u biskupskome dijelu, gledamo kroz one plohe životne prizme koje su izbrušene nadom i protkane vječnošću.
 
3. U ovakvim prigodama pojavi se želja ili, točnije, kušnja da se napravi neka vrsta panegiričkoga sažetka nečijega života, da se pokuša zaokružiti nešto što nije moguće, a nije ni potrebno zaokruživati, jer svaki ljudski život zaokružuje samo Gospodin, štoviše: on na kraju jednoga otvara drugi životni krug.

Naime, ovdje nismo da bismo slavili uspješnost nekoga čovjeka niti da bi u središtu bio isključivo jedan ljudski život. Ovdje smo da bismo dali hvalu Bogu za život našega brata svećenika koji je urezan u naše živote; za milosti koje smo po njemu i s njime živjeli; za spremnost na služenje čovjeka koji u Crkvi očituje i ljepotu i težinu od Boga povjerene mu službe.

I za to ne treba naručenih govora i izlaganja; za to ne treba uljepšavati životopis niti reinterpretirati stvarnost; za to ne trebaju neke posebne preporuke, kako nam govori apostol Pavao, dojmljivim i slikovitim riječima:
„Vi ste pismo naše, upisano u srcima vašim; znaju ga i čitaju svi ljudi… napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima.“ Nemoguće je ni naslutiti, a kamoli iznijeti sa sigurnošću tko je sve po svećeniku Josipu postao to pismo ispisano Božjim Duhom u srcu.
 
4. Na mladomisničku spomensličicu, pripremljenu za slavlje mlade mise u Vrbniku 21. rujna 1975., mladomisnik Josip nije stavio neki biblijski navod nego tek sljedeću kratku molitvu: „Molite sa mnom Gospodina da budem sposoban slušati ljude i otvarati se zovu njihovih potreba, u duhu ljubavi.“ Ponizan je to poziv koji se ne oslanja na svoje snage, nego na molitvu i zajedništvo Crkve, na brižnost za bližnje, u duhu ljubavi.

Već se u toj molitvenoj rečenici osjeća tiho strujanje nade koje nema izvorište u sposobnosti da se nešto izravno učini, nego da se sluša zov ljudi i njihovih potreba. Ta rečenica govori o nadi ljudi koji trebaju i zovu svećenika; i istinska je dragocjenost to što je bogoslov, mladomisnik Josip doživio i živio u svojoj rodnoj župi, bogatoj zvanjima u Crkvi, a što odražava ta kratka molitva.

Blisko je to nadanjima koja su u ono doba bila u srcima naroda i ljudi na raznim stranama svijeta, pa tako i u hrvatskome narodu. Nada u sebi sadrži jasno polazište i uvijek se nalazi na nekome pragu gledajući onkraj njega; osjeća snagu i suočava se s granicama.

Kristovo svećeništvo u Josipu je niknulo i raslo u doba komunističkoga totalitarizma, u mnoštvu ograničenosti i s čežnjom za prekoračenjem granica čuvanih: nepravdama i neslobodama, ponižavanjem ljudskoga dostojanstva i svakovrsnim nasiljem.

No, odgajan je i usmjeravan nadom ljudi koji su imali pouzdanja u Gospodina i koji su njemu prenijeli i darovali i čežnju za nadom i sigurnost koja dopire iz vječnosti i do vječnosti.
 
5. U godini moga đakonskog ređenja (1991.) objavljena je knjiga našega profesora moralne teologije na Papinskome sveučilištu ‘Gregoriana’ Klausa Demmera (redovnika iz zajednice Misionara Presvetoga Srca Isusova, 1931.-2014.) pod zanimljivim naslovom koji rado pamtim, jer me privukao u puno većoj širini od onih vidika svećeništva na koje je izravno upućivao. A naslov izvornika na njemačkome glasi: Zumutung aus dem Ewigen.

Ta ne baš lako prevodiva riječ – Zumutung – znači neku pretjeranost: pretjerani zahtjev, pretjerana očekivanja, ali slijedom toga i veliku novost, novost do nečuvenosti… Svidjela mi se ta riječ kao pokušaj opisivanja svećeništva u kojemu se povezuje ljudska malenost i nešto veliko, čak pretjerano; nešto nevjerojatno, gdje su blisko povezane nečuvenost i vječnost. Tako bi prijevod naslova te knjige mogao glasiti: Pretjerani zahtjev, nečuvenost iz vječnosti.
Da, to jest izazovan, ali uvelike točan opis svećeništva u Kristu svećeniku, a živi u plodonosnoj napetosti nadanja i pouzdanja, nade i vječnosti.
 
6. Oblikovan tom nadom i vječnošću kao prezbiter i kao biskup i kao kardinal Josip je svjedočio i ugrađivao nadu u službe koje je vršio. U tome posebno mjesto ima služba zagrebačkoga nadbiskupa.

Razvidno je da u nju stane ne samo jedna biskupija i metropolija, ne samo Crkva u Hrvatskoj, nego Crkva u hrvatskome narodu, a ponekad i cijela naša domovina, tako lagana i lepršava u svojoj ljepoti i tako teška sa svojim križevima, osobito ako ih ne želimo olakšati.

Godine Kardinalove (nad)biskupske službe već su na nekoliko mjesta predstavljene i prikazane, a godine pred nama vjerojatno će primijetiti da se radi od mnoštvu zasađenosti, posijanosti, vrijednost kojih se otkriva i koju još treba otkriti.

Nada je poput sjemena, poput skrivenoga bisera, kojima treba otkrivati prisutnost i radovati se sjaju. Ujedno je teško strpljivo podnositi nevidljivost onoga što djeluje u otajstvenoj skrivenosti. Zato se usuđujem reći da je Josip kao nadbiskup unio puno klica nade. Njegova prisutnost u Zagrebu protegnuta je od slavlja ranije pripremane beatifikacije kardinala Stepinca, preko promicanja njegove svetosti do praga kanonizacije blaženoga Alojzija.

U pozadini toga svećeništva koje nosi nadu i prisutnost vječnosti trajno se nalazi upravo svetački lik prepun pouzdanja koji i nas uči da ne posustanemo u ljubavi na zemlji zagledani u vječnost.

Prekosutra se osobito spominjemo sv. pape Ivana Pavla II., najvažnijega od šest papa u Josipovu svećeništvu i biskupstvu. Koliko je prepoznao nada i u tome nama iznimno bliskom Papi govori i Kardinalova knjiga o Ivanu Pavlu koja je naslovljena: Papa hrvatske nade. Vjerujem da u odmaku vremena bolje vidimo istinitost te činjenice.
 
7. Kardinal Josip ostavio je mnoštvo polja na kojima je u brazde uneseno sjeme koje je već donijelo plodove, ali i ono koje čeka očitovanje, kako nas Isus ohrabruje govoreći Ocu da nam je očitovao njegovo ime, nadodajući: „I još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.“

To svećeništvo koje je sijalo nadu i unosilo vječnost često je bilo osporavano, osobito u nadbiskupskoj službi.

U životu naroda, nacije i društva tih pedeset godina prepuno je previranja, a nadbiskupska služba u Zagrebu započinje nakon srpskoga rata protiv Hrvatske, u mnoštvu nejasnoća i preslagivanja, posljedice kojih su i danas vidljive.

U ključnim crkvenim i društvenim pitanjima Kardinal je govorio i pisao, bilo to zgodno ili nezgodno. U zahtjevnim trenutcima i pod teretom koji i danas kao da ne želimo skinuti s ramena naše domovine, Kardinal je bio nedvosmislen, čuvajući dobro i nadu, ali ujedno prozivajući loša postupanja, pojedinaca, predstavnika i nositelja političkih vlasti, odgovornih za budućnost Hrvatske, što je nerijetko izazivalo i osporavanja i udarce koje nije lako podnijeti. Sjetimo se samo njegovih riječi o: Bleiburgu, Jasenovcu, Vukovaru; o hrvatskim braniteljima, o traženju nestalih u ratu, o dostojnome pokapanju svih žrtava; o obitelji, o odgoju i obrazovanju, o hrvatskoj kulturi; o društvenoj pravednosti, demografiji, o hrvatskome iseljeništvu, o odnosu Hrvatske i Europe…

Nama koji smo mu bili bliže nešto je od toga poznato, ali nipošto sve što bismo trebali pozornije cijeniti. Danas se često spominje ‘govor mržnje’ pa bi bilo mudro vidjeti odakle je on niknuo, tko ja zalijevao i koliko je grana donijelo plodove: uvrjeda, neistina, grubosti, podmetanja, kleveta, ismijavanja nadbiskupa Josipa, sve do one rečenice, kakvu je teško bilo naći i u doba komunizma, a koju smo u dnevnim novinama čitali na početku mjeseca kolovoza (1. kolovoza) 2011., da Kardinala „treba (još više) zamrziti“.

No, Kardinal nije zaboravio riječi zapisane u Knjizi Sirahovoj: „Sine moj, ako želiš služiti Gospodinu, pripravi dušu svoju na kušnju. Učvrsti svoje srce i budi jak… Jer kao što se u vatri kuša zlato, tako i odabranici u peći poniženja. Vjeruj u Gospodina, i on će ti pomoći, kroči pravom stazom i uzdaj se u njega.“

Znao je da je kao nadbiskup i kao kardinal vidljiv i izložen. Znam koliko je svjestan da njegova izloženost štiti ranjivije; i nije se u tim trenutcima branio, nego je branio kriterije i načela, svjestan da nadu i vječnost ništa ne može ugušiti.
 
8. Draga braćo i sestre, dok se danas pitamo što nam donosi vrijeme pred nama, osobito glede svećeničkih i redovničkih zvanja, siguran sam da nam današnje slavlje može biti ohrabrenje da iz svojih nastojanja ne izbacimo i ne previdimo nadu i vječnost. Traženjem znakova nade, kojih u našoj Crkvi ima bezbroj, lako ulazimo u susrete s drugim ljudima, a razmatranjem vječnosti u našim životima i naviještanjem vječnosti drugima dajemo odgovor na najdublje čežnje u čovjeku.

Nada i vječnost odlike su otajstva. Njega ne bismo smjeli izostaviti iz bilo kojega odgojnoga i formativnoga programa, a posebno ga valja cijeniti u pripremi za svećeničko služenje. Svaki put kada smo svećeništvo prizemljivali, oslonili ga na naša predviđanja, previdjeli smo otajstvo, a bez njega svećeništvo nema smisla.

Poznato Vam je, Kardinale, koliko uspješnim smatram oblikovanje Vašega biskupskog grba s dvije sastavnice: golubom, simbolom Duha Svetoga, i osmokrakom zvijezdom (o čemu sam već više puta govorio). Ta se dva elementa mogu čitati kao puno teoloških i duhovnih sadržaja pa tako i kao susret nade i vječnosti koji vidljivo živi na mnogim mjestima u Nadbiskupiji. Posebno je pak zanimljivo da je taj Vaš grb nastao kada ste postali krčkim biskupom, a došavši u Zagreb prepoznata je poveznica sa zvijezdama pokraj zagrebačkoga lika Svevladara (iz kapele sv. Stjepana u Nadbiskupskome dvoru) koji nam je upravo u ovome Bogoslužnom prostoru trajno pred očima.

Tu zvijezdu se može tumačiti kao znak plod(ov)a Duha ili kao sjeme, iskra novoga početka; kao dar vječnosti u prolaznosti ili kao svjetlo nade koja seže do vječnosti.
 

■
 

Na kraju, dragi kardinale Josipe – hvala!

Dok Gospodinu dajemo hvalu i molimo za Vas, ovdje smo kao pismo, kao čestitka napisana Božjim Duhom. U njoj je naša zahvalnost, u njoj je naša molba da za nas i dalje molite i prikazujete svoje žrtve i da nam oprostite sve čime smo Vas razočarali, rastužili ili povrijedili.

Ostajemo u zajedništvu Kristova svećeništva kao služitelji koji u krhkim posudama nose Božje darove i ljude upućuju na Izvor nade i vječnosti, koje smo dionici upravo u euharistiji.
Amen.