Prva apostolska pobudnica pape Lava XIV. „Dilexi te“ objavljena je u četvrtak 9. listopada 2025., izvijestio je Vatican News.
U pobudnici, koju je započeo papa Franjo o služenju siromašnima, papa Lav XIV. osuđuje gospodarstvo koje ubija, nedostatak jednakosti, nasilje nad ženama, pothranjenost i krizu obrazovanja. Prihvaća apel pape Bergoglia za migrante i traži od vjernika da dignu „glas osude“ jer „strukture nepravde moraju biti uništene snagom dobra“.
„Dilexi te“. Kristova ljubav postaje tijelom u ljubavi prema siromašnima, shvaćenoj kao briga o bolesnima; borba protiv ropstva; zaštita žena žrtava nasilja; pravo na obrazovanje; potpora migrantima; milostinja; jednakost. Papa Lav XIV. potpisuje svoju prvu apostolsku pobudnicu, tekst sa 121 točkom koji ističe učiteljstvo Crkve o siromašnima tijekom posljednjih 150 godina. Tim dokumentom, potpisanim 4. listopada, na blagdan svetoga Franje Asiškog, papa augustinac slijedi stope svojih prethodnika: Ivana XXIII. s „Mater et Magistra“; Pavla VI. i „Populorum Progressio“; Ivana Pavla II., koji je učvrstio „povlašteni odnos Crkve sa siromašnima“; Benedikta XVI. i „Caritas in veritate“; pape Franje, koji je brigu „za“ i „sa“ siromašnima učinio jednim od temelja svojega pontifikata.
Djelo koje je započeo papa Franjo, te ponovno pokrenuo papa Lav
Upravo je papa Franjo započeo rad na toj apostolskoj pobudnici prije smrti. Kao i kod „Lumen Fidei“ Benedikta XVI. iz 2013. godine, i ovaj put nasljednik dovršava djelo koje je nastavak posljednje enciklike argentinskog pape o Srcu Isusovu „Dilexit Nos“. Jer snažna je „povezanost” između Božje ljubavi i ljubavi prema siromašnima: preko njih „Bog nam još ima što reći”, napominje papa Lav XIV.
„Na ranjenim licima siromašnih nalazimo utisnutu patnju nevinih (9)“
„Lica” siromaštva
Brojne su ideje za djelovanje i promišljanje u pobudnici Roberta Francisa Prevosta, u kojoj se analiziraju „lica” siromaštva. Siromaštva „onih koji nemaju materijalna sredstva za život”, „onih koji su društveno marginalizirani”; „moralnoga”, „duhovnoga” i „kulturnoga” siromaštva (9). Zatim brojnih novih, „suptilnijih i opasnijih” oblika siromaštva (10), koji idu usporedo s gospodarskim pravilima koja su povećala bogatstvo, ali ne i pravednost.
„Nedostatak pravednosti korijen je društvenih zala (94).“
Gospodarstvo koje ubija i kultura koja odbacuje
S tog gledišta, papa Lav XIV. izražava zadovoljstvo činjenicom da su Ujedinjeni narodi postavili „iskorjenjivanje siromaštva kao jedan od Milenijskih ciljeva“. Međutim, put je još dug, posebno u doba u kojemu dominira „diktatura gospodarstva koje ubija“ (92) i ustraje kultura odbacivanja koja „ravnodušno tolerira da milijuni ljudi umiru od gladi ili preživljavaju u uvjetima nedostojnima ljudskog bića“ (11).
„Zapravo, ljudska prava nisu jednaka za sve (94).“
Ono na što Papa potiče jest „promjena mentaliteta“, kako bi se dostojanstvo svake ljudske osobe „poštovalo sada, a ne sutra“.
Prihvat migranata
Papa Lav XIV. mnogo prostora posvećuje i temi migracija, počevši od slike malog Alana Kurdija, sirijskoga dječaka čija je fotografija na plaži obišla cijeli svijet. Nažalost, piše, „slični događaji postaju sve beznačajniji poput beznačajnih vijesti“ (11). Istodobno, Papa podsjeća na rad Crkve s migrantima.
„Crkva, poput majke, hodi s onima koji hodaju. Gdje svijet vidi prijetnje, ona vidi djecu; gdje se grade zidovi, ona gradi mostove… Zna da je u svakom odbijenom migrantu sâm Krist koji kuca na vrata zajednice (75).“
O migrantima, Robert Prevost usvaja poznata „četiri glagola“ pape Franje: „Primiti, zaštititi, promicati, integrirati“. Od pape Franje posuđuje također definiciju siromašnih kao „učitelja Evanđelja“.
„Služenje siromašnima nije gesta koju valja činiti ‘odozgo prema dolje’, nego susret među jednakima (79).“
Ideologije, obmanjujuće politike, ravnodušnost
Petrov nasljednik potom opisuje „dvostruko siromašnima“ žene koje pate zbog „isključenosti, zlostavljanja i nasilja“ (12). I ocrtava duboko razmišljanje o samim uzrocima siromaštva: „Siromašni ne postoje slučajno ili zbog slijepe i gorke sudbine. Još manje je siromaštvo, za većinu njih, izbor. Pa ipak, još uvijek ima onih koji se usuđuju to tvrditi, pokazujući sljepoću i okrutnost“ (14). Katkada, primjećuje, sami kršćani dopuštaju da ih „zaraze stavovi obilježeni svjetovnim ideologijama ili političkim i gospodarskim orijentacijama koje vode do nepravednih generalizacija i obmanjujućih zaključaka“. Ima, naime, onih koji misle „da bi se samo vlasti trebale brinuti o njima ili da bi bilo bolje ostaviti ih u siromaštvu i poučiti ih raditi“ (114). Simptom je toga činjenica da se milostinja rijetko prakticira i često prezire (115). „Kao kršćani, ne odustajmo od milostinje“, Papin je poticaj.
„Moramo prakticirati milostinju kako bismo dotaknuli trpeće tijelo siromašnih (119).“
U nekim kršćanskim skupinama, primjećuje papa Lav, uopće nema zauzimanja za najugroženije (112). Budite oprezni, upozorava, jer „postoji neraskidiva veza između naše vjere i siromašnih“ (36). Opasnost je, dakle, „raspad“ ili „duhovna svjetovnost“ (113).
Svjedočanstvo svetih, blaženih i redovničkih redova
Kao protuteža toj ravnodušnosti, postoji svijet svetih, blaženih i misionara. Papa citira svetoga Franju Asiškoga, Majku Tereziju, svetog Augustina – koji je govorio: „Tko kaže da ljubi Boga i nema suosjećanja za potrebite, laže“ (45) – i brojne druge. Potom podsjeća na rad redovničkih redova za bolesne, za prihvat siročadi, udovica i prosjaka te za oslobađanje žrtava ropstva.
„Tradicija tih redova nije završila. Naprotiv, nadahnula je nove oblike djelovanja u odnosu na moderne oblike ropstva: trgovinom ljudima, prisilnim radom, seksualnim iskorištavanjem, raznim oblicima ovisnosti. Kršćanska ljubav, kada se utjelovi, postaje oslobađajuća (61)“
„Glas“ koji budi i osuđuje
U pobudnici, Papa ističe i važnost obrazovanja siromašnih: to je „dužnost“, a ne usluga. Spominje borbu narodnih pokreta koje vode „leaderi“ „često sumnjičeni, pa čak i progonjeni“ (80) te se na kraju obraća cijelom Božjem narodu, tražeći da „učini da se čuje, iako na različite načine, glas koji budi, koji razotkriva, koji se izlaže čak i uz rizik da izgleda ‘glupo’“.
„Strukture nepravde valja prepoznati i uništiti snagom dobra (97).“
Potrebno je da „svi dopustimo da nas siromašni evangeliziraju“, potiče na kraju papa Lav XIV. (102): oni nisu samo „društveni problem“ nego „samo središte Crkve“ (111). (kta/rv)
