S Božjom riječi u današnjem danu! Svaki dan donosimo duhovni poticaj za ohrabrenje i promišljanje.
O da imate vjere! (Lk 17, 6)
Liturgija dana (5. listopada):
Prvo čitanje:
Hab 1,2-3; 2,2-4
Pravednik živi od svoje vjere.
»Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi ’Nasilje!’ a da ti ne spasiš? Zašto puštaš da gledam nepravdu, zašto gledaš ugnjetavanje? Pljačka je i nasilje preda mnom. Raspra je, razmirica bjesni!« Tada Gospodin odgovori i reče: »Zapiši viđenje, ureži ga na pločice da ga čitač lako čita. Jer ovo je viđenje za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti! Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.«
Psalam:
95,1-2.6-9
O da danas glas Gospodnji poslušate, ne budite srca tvrda!
Dođite, kličimo Gospodinu,
uzvikujmo Hridi, spasitelju svome!
Pred lice mu stupimo s hvalama,
kličimo mu u pjesmama!
Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,
poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!
Jer on je Bog naš,
a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva.
O da danas glas mu poslušate:
»Ne budite srca tvrda kao u Meribi,
kao u dan Mase u pustinji
gdje me iskušavahu očevi vaši,
iskušavahu me premda vidješe djela moja.«
Drugo čitanje:
2Tim 1,6-8.13-14
Ne stidi se svjedočanstva za Gospodina našega.
Predragi: Podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova. Nego zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Božjoj.
Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu. Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama.
Evanđelje:
Lk 17,5-10
U ono vrijeme: Apostoli rekoše Gospodinu: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.«
»Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ’Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ’Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’«
Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral
Riječ Božju tumači vlč. Daniel Katačić, župnik u Đurđinu i dekan:
Apostoli mole: “Gospodine umnoži nam vjeru!” Na što Gospodin odgovara: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.« Zrno gorušice vrlo je malo, tek jedva okom vidljivo. U prijevodu Isus želi reći kako je potrebna tako mala vjera za činiti velike stvari. Čovjek obično zamišlja kako je potrebno učiniti ovo ili ono, nešto veliko, kako bi dokazao svoju vjeru. A vjera koja zapovijeda dudu da se iščupa i baci u more zapravo treba biti tek veličine sitnog gorušičinog zrna. To je vjera male svakodnevne vjernosti u običnim stvarima.
Apostoli su gledajući što sve Isus čini spoznali svoju malovjernost i priznali je pred Gospodinom. To isto trebamo učiniti i mi kad vidimo da naša vjera slabi i da nemamo više povjerenja u Gospodina. Naša slabost nas ne treba iznenaditi jer Bog računa na nju. Neka nam poniznost učenika bude primjer. Vjera se jača u molitvi. Papa Benedikt XVI. jednom je rekao: “Nisam još susreo čovjeka koji je prestao vjerovati, a da prije toga nije prestao moliti.” Zaista, ako u molitvi na gradimo svoj odnos s Gospodinom naša će vjera iz dana u dan slabiti, te se na koncu ugasiti. To je isto kao mobitel koji ne punimo. Baterija se isprazni i mobitel se ugasi.
“Gospodine umnoži nam vjeru” – ovo može biti prekrasna strelovita molitvica koju možemo srcem izgovarati puno puta u danu. Vjera nam je potrebna jer ona vidi puno dublje od razuma.
Druga važna poruka donosi nam se na samome kraju evanđelja. Kad se previše uzdamo u sebe, a ne stavljamo sve svoje povjerenje u Boga tada također ne vjerujemo Bogu. Stoga nas Isus poziva da nakon izvršenih dužnosti reknemo: “Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!” Na takav način vježbamo se u poniznosti i u stavljanju povjerenja u Božje ruke. Na takav način raste naša vjera, te prestajemo vjerovati sebi i u sebe, a počinjemo vjerovati Bogu. To je lijek za našu malovjernost.
Gospodine umnoži moju vjeru. Gospodine daruj mi poniznu vjeru! Amen.
