U srijedu 14. veljače 2024., na Čistu srijedu, mons. Ivica Petanjak predvodio je misno slavlje s obredom pepeljenja.
U prigodnoj homiliji, krčki je biskup poručio sljedeće:
Početak korizme obilježen je jedinstvenom gestom: pepeljenjem ili posipanjem pepela po našoj glavi, koji je popraćen riječima: »Obratite se i vjerujte Evanđelju! Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah obratiti!« Što zapravo znači ovo pepeljenje?
U prvom čitanju kod proroka Joela rečeno je da vanjski znakovi moraju biti odraz unutrašnjeg stanja i stava čovjeka. Ako se vanjskim znakom pepepljenja priznajemo grešnicima, onda se to mora vidjeti i na našem ponašanju koje mora imati karakteristike skrušenosti, poniznosti, malenosti, jednostavnosti. U suprotnom smo čisti licemjeri koji svraćaju pozornost javnosti na sebe i žele da ih ljudi zapaze i da ih hvale i da im se dive, a u srcu smo oholi i prijetvorni.
Korizma je također privilegirano ili povlašteno vrijeme u kojem nam Bog ponovno besplatno ponudi svoje milosrđe i oproštenje i poziva nas da obnovimo svoj obraćenički hod i vratimo se u kuću Očevu.
Kad nam Bog nešto nudi i kad nas želi usrećiti, onda ni naš neprijatelj neće ostati prekriženih ruku nego će dati sve od sebe da nas istrgne iz Očeva zagrljaja tako što će nam ponuditi ono za čim čovjek uvijek čezne, a to je redovito bogatstvo, sreća, moć, vlast.. i to na brzinu, kao da si dobio na lotu – bez truda, a ogromna dobit.
Zato nas Zborna molitva poziva da se vježbanjem u pokori i uzdržljivosti (odricanju) oboružamo za borbu protiv duha zloće. Borba protiv duha zloće je svakodnevna i trajna. Ona ne može trajati jedan dan ili neko određeno vrijeme iz jednostavnog razloga što je svaki novi dan novi izazov i svaki dan se iznova moramo opredjeljivati za dobro, za Boga i za čovjeka. Zato je i obraćenje trajni proces, ali ga se ne mora i ne treba shvatiti tako kao da smo svaki dan neki gubitnici i da svaki dan počinjemo od nule, nego da se može i treba napredovati od dobrog na bolje, svaki put jedan korak više. To je put svetosti i put savršenstva na koji smo svi bez razlike pozvani.
Isusova borba sa Zlim i sa zlom trajala je cijelog njegovog života, s tim da je osobito jaka bila na početku njegovog javnog djelovanja kad se morao opredijeliti kakav će tip Mesije biti: po volji Božjoj ili po očekivanju svijeta i na kraju njegovog javnoga života, u Getsemanskom vrtu i na križu kad je izgledalo da je sav njegov život bio potpuni promašaj, da je sve krivo izabrao i živio i da je đavao na kraju pobijedio. To su bili sudbonosni trenuci kad je on i kao prividni gubitnik čvrsto ostao predan u volju Očevu.
Korizma nas podsjeća na tu trajnu borbu, ali nam nudi i sredstva – oružja – kojima se ona može dobiti i pobijediti: molitva, post i djela milosrđa.
Kao što se vidi, to je oružje koje moramo upotrijebiti protiv sebe, ne protiv drugoga. Mi u konačnici ne moramo pobijediti nikog drugog doli nas same. Zato su ta sredstva jednostavna, ali ubojita. Idu na duge staze.Samo se molitvom, postom i odricanjem može pobijediti vlastita sebičnost, egoizam, mržnja, osveta. Samo se tako svakodnevno umire samom sebi i živi Bogu. Samo putem poniznosti i strpljivosti sa samim sobom i ustrajnošću i velikodušnošću prema drugome. U isto vrijeme to je i jedini način da se ostvari novi i bolji svijet, po volji Božjoj. Isti je put, isti način i ista sredstva. To je put križa i to je odgovor za sva vremena. Ne postoji drugi i drugačiji način spasenja. Križ je jedini odgovor za sva vremena i za sva stanja. Samo ujedinjeni s Kristom raspetim možemo dati odgovor svijetu.