U Biskupijskom centru u Mostaru u srijedu, 17. rujna 2025., održan je susret svih svećenika koji djeluju u pastoralu na području Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, izvijestila je Crkva na kamenu.
Susret je započeo molitvom Trećega časa, nakon čega je generalni vikar don Nikola Menalo uputio pozdrav okupljenima. Uslijedio je nagovor biskupa mons. Petra Palića na temu „Gdje smo kao prezbiterij? Poziv na rast, zrelost i otvorenost novome“.
Potom je predavanje održao vlč. dr. sc. Ljubo Zadrić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije i profesor dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, na temu „Svećenik između nostalgije i proroštva – kako se mijenjati a ostati vjeran?“. Naglasak predavanja je bio na suodnosu prezbitera i prezbiterija, sa zaključkom da uloga prezbitera, tj. svećenika, dolazi do punoga značenja tek kad se ona ugradi u prezbiterij, tj. zajedništvo, što na kraju znači u Crkvu.
Nakon kratke pauze uslijedila su izlaganja predstavnika pojedinih dekanata nakon održanih dekanatskih sastanaka na kojima su svećenici u pojedinom dekanatu kroz promišljanja i razgovor trebali sažeto odgovoriti na sljedeća pitanja:
1. Gdje osjećamo da smo kao svećenici u sukobu između poziva i stvarnosti?
2. Što bismo kao dekanat/župa mogli promijeniti u pastoralnom stilu? i
3. Koji znakovi Duha su se pojavili u protekloj godini, unatoč izazovima?
Nakon izlaganja predstavnika dekanata uslijedila je rasprava s ciljem da se, na temelju biskupova nagovora, predavanja prof. Zadrića i prijedloga iz dekanata, pronađu najbolji načini za primjenu iznesenih ideja u pastoralnoj praksi.
Sažetak izlaganja biskupa mons. Petra Palića
Mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić na početku obraćanja uputio je svećenicima riječi zahvalnosti za njihovo svakodnevno služenje narodu, ali i snažan poziv na preispitivanje duhovnoga i bratskoga stanja prezbiterija.
“Gdje smo kao prezbiterij?”, bilo je središnje pitanje biskupova obraćanja. Pritom je naglasio da se ne radi samo o brojkama i službama, nego o duhovnom stanju, međusobnim odnosima i posvećenosti poslanju. Upozorio je na opasnost individualizma, rutine i izoliranoga pastorala, ističući potrebu za istinskim zajedništvom.
Biskup je okupljene svećenike potaknuo na duhovni rast, izlazak iz navika, obnovu molitvenoga života i hrabriji pastoralni pristup. Upozorio je na opasnost rutine koja guši gorljivost, pozvavši na konkretnu obnovu svakodnevnih duhovnih praksi.
U svojoj poruci istaknuo je i važnost zrelosti, odnosno preuzimanja osobne odgovornosti bez prebacivanja krivnje na sustave ili strukture. “Ne smijemo biti nostalgičari prošlosti, nego proroci sadašnjosti”, poručio je biskup u svom obraćanju.
Poseban naglasak stavljen je na otvorenost Duhu Svetome i izazovima novoga vremena od digitalne evangelizacije, preko pastorala mladih i obitelji, do otvorenosti prema ranjenima, razočaranima i marginaliziranima. Crkva, kako je naglasio biskup, mora biti most, osobito u sredinama obilježenim povijesnim i etničkim podjelama.
Na kraju je okupljene pozvao na bratsko zajedništvo i veću međusobnu blizinu: “Ne puštajmo da netko klone, a da nitko ne primijeti”, rekao je, pozivajući na obnovu povjerenja i brige jednih za druge.
Sažetak izlaganja vlč. dr. sc. Ljube Zadrića
(“Svećenik između nostalgije i proroštva. Kako se mijenjati a ostati vjeran?”)
“Na spomen Crkve, gotovo u pravilu razmišljamo i govorimo o njezinim strukturama, a veoma malo ili gotovo nikako o njezinu životu […] Ne zaboravimo, Crkva nije samo aparat organiziran u nizu struktura, nego i zajedništvo”. Ovako je svojevremeno o Crkvi razmišljao i pisao Congar, a njegove riječi služe za razumijevanje crkvene strukture – prezbiterija – koja podrazumijeva zajedništvo.
U prilog ovakvu pristupu ide i teološko razmišljanje Greshakea koji piše: “polazeći od teologije službe, treba snažno ukazati na to da službeno poslanje, kakvo je utemeljeno u Novom Zavjetu i razvijano tijekom povijesti Crkve, u bitnome ima karakter zajedništva”. Nužan uvjet za zreli razvoj svećeničkog identiteta jest biti komunionalan čovjek.
Presudnim se pri tome čini, kroz odnos prezbiterij – prezbiter ne umanjivati kvalitete i talente pojedinca, niti poništavati vrijednosti i značajke prezbiterija. Potrebno je vlastiti svećenički identitet razvijati unutar prezbiterija kojemu se pripada. Ovakav pristup podrazumijeva “život na dva pogona”: na osobni i na pogon prezbiterija. A zajedništvo, suradnja i susreti služe prilagođavanju ovih dvaju pogona jedan drugomu.
Pa zaključno tvrdimo kako upravo u životu prezbiterija – koji je i struktura i zajedništvo – trebamo otkriti pravu Crkvu koja je “postojana u nauku apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i u molitvi” (usp. Dj 2,42). (kta)
