Vjernici iz cijelih Konavala okupili su se na blagdan Uzvišenja Svetog Križa u nedjelju 14. rujna u franjevačkom samostanu sv. Vlaha u Pridvorju na misnom slavlju koje je predvodio apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua.
Apostolski nuncij je na početku homilije kazao kako ovaj blagdan ne ostavlja vjernike ravnodušnima jer „križ nije bilo kakav znak, već samo srce naše vjere i našega svakodnevnog života“ na koji „smo se, nažalost, naviknuli i za koji postoji opasnost da nas više ne sablažnjava, da nas više duboko ne potresa“.
Protumačio je zatim dublje značenje križa kroz misna čitanja poručivši kako će vjernici biti spašeni ako budu imali „hrabrosti priznati svoje grijehe i s vjerom uzdignuti pogled prema Raspetome, koji postaje izvorom našega ozdravljenja.“
„Gledati u Krista obješenog na križu znači priznati da spasenje dolazi odozgor jer je onaj Raspeti Uskrsnuo, život je pobijedio smrt! Da nije bilo uskrsnuća, križ bi bio sredstvo mučenja. Ali budući da je Krist uskrsnuo, križ je za nas postao stablo života“, pojasnio je apostolski nuncij te okupljenima pokazao prsni križ koji nosi oko vrata i koji mu je jako drag ne samo zato što mu ga je darovao patrijarh Bagdada, u Iraku, izmučenoj i napaćenoj zemlji u kojoj je on bio nuncij, već i zato što se na mjestu raspetoga nalazi dragocjeni biser. „Ovaj biser predstavlja Uskrsloga, ali podsjeća da je prije nego što je uskrsnuo, visio na križu!“
Skrećući pozornost na to kako je Božja logika drugačija od ljudske, apostolski nuncij je istaknuo kako raspeti Krist uči ljude „da je prava veličina u poniznosti, u služenju, u ljubavi koja se daruje bez mjere“. Isus se nije odvojio od križa kako bi pokazao svoju moć, nego je izabrao ljubiti sve do kraja te put njegovog silaska „dolazi do najniže točke, doseže bezdan ljubavi“. Ali Bog ga je ponovno podignuo, pošao mu je ususret u najudaljenijoj točki, primijetio je nuncij te poručio: „Nitko nije toliko daleko od Boga da ne bi mogao biti dotaknut Njegovom ljubavlju, da ga ne bi mogao podignuti Onaj koji ‘je zbacio silne s prijestolja, a uzvisio neznatne’, kao što je Marija zapjevala u hvalospjevu ‘Veliča’.“
Ta paradoksalna Božja logika nije samo teorija, nego se ona utjelovljuje u osobnoj i zajedničkoj povijesti, pa je nuncij Lingua nastavio promišljanje o tome. „Hrvatska je mnogo puta upoznala apsurdnost križa: ratove koji su ostavili duboke rane, bol obitelji razdvojenih iseljavanjem, starce koji ostaju sami u selima i na otocima, rodbinu i prijatelje koji se više nisu vratili s bojišta i za koje se, u mnogim slučajevima, ni danas ne zna gdje se nalaze“, podsjetio je. Potom je naglasio: „Ali, upravo u tami naših svakodnevnih križeva, Krist postaje prisutan. Nema križa koji On nije nosio. Nema patnje koju On nije upoznao. Kristov križ ne briše bol svijeta, ali mu daje smisao i podsjeća nas da uskrsnuće, kao i svaka pobjeda, ne smije biti suparništvo, a još manje osveta.“
Kristov križ podsjeća ljude na njihov grijeh i nedostojnost, ali i na nezasluženu Božju milost. „U logici Božjega spasenja, pobjeda i poraz se poklapaju“, pojasnio je nuncij Lingua. „Upravo stoga, pred Bogom nema pobjednika ni poraženih, On u svima vidi samo Svoga Sina, umrlog ili uskrsnulog. Postoje samo braća i sestre. Pobjeda jednih nije poraz drugih jer Raspeti je Uskrsnuli. Ako se osjećamo poput braće i sestara, svjesni smo toga. Zbog toga je Sveti Pavao govorio: Radujte se s onima, koji se raduju, plačite s onima, koji plaču.“
O značenju uzvisivanja Kristova križa predvoditelj slavlja je kazao: „Uzvisivati križ znači naviještati da je ljubav jača od mržnje, kao što je život jači od smrti. To je revolucija križa, novi mentalitet koji je Krist donio. Nismo kršćani zato što nosimo križ oko vrata, što ga vješamo na zid u našim domovima, što ga uzdižemo na naše zvonike, već zato što svaki svoj križ (bolest, samoću, neuspjeh, gubitak) znamo vidjeti kao priliku za milost.“
Potičući vjernike da prigrle svoje križeva i u njima pokušaju prepoznati Krista, nuncij Lingua je kazao kako tada osoba može uzvisivati križ u svakodnevnom životu u obitelji, u zajednici i u svom srcu jer će otkrivati Božju logiku.
Na misi su suslavili kustod franjevačke provincije sv. Jeronima fra Tomislav Šanko i franjevci iz drugih samostana kao i župnici iz konavoskih župa sa župnikom Pridvorja don Petrom Markićem.
U procesiji koja je uslijedila, mladi u konavoskim narodnim nošnjama nosili su Čudotvorno gotičko raspelo Krista Otkupitelja, djelo Jurja Petrovića iz XV. stoljeća, koje potječe iz samostana na Daksi i pred kojim je dubrovački pjesnik Ivan Gundulić tijekom duhovne obnove na Daksi 1621. godine spjevao svoje poznato djelo „Suze sina razmetnoga“.
Gvardijan samostana fra Vitomir Smoljan je zahvalio apostolskom nunciju na predvođenju ovog slavlja važnog svim vjernicima Konavala kao i subraći svećenicima te svima onima koji su uredili prostor za slavlje na otvorenom ispod velikog platana posađenog 1810. godine. Nakon mise nastup je imao KUD „Stjepan Radić“.
Angelina Tadić