Zahvala, sjećanje i apel su ključne riječi videoporuke pape Lava XIV. objavljene sinoć, 12. rujna, povodom predstavljanja kandidature projekta „Geste prihvaćanja“ za uvrštavanje na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine, a koje se održalo na Lampedusi, izvijestio je Vatican News.
Nema pravednosti bez suosjećanja
Papa je na početku videoporuke pozdravio stanovnike otoka izražavajući želju da to uskoro može učiniti i osobno. Istaknuo je da su darovi Duha Svetoga obilni na tim „vratima Europe“, kako naziva Lampedusu i Linosu, gdje je stvorena zajednica koja je primjer velikodušnosti i velikog zalaganja u prihvaćanju. Pritom je istaknuo:
„Moje ‘hvala’, koje je ‘hvala’ i cijele Crkve za vaše svjedočanstvo, proširuje i obnavlja zahvalnost pape Franje. Hvala udrugama, volonterima, gradonačelnicima i upravama koje su se s vremenom izmijenile; hvala svećenicima, liječnicima, sigurnosnim snagama i svima onima koji su, često skrovito, pokazali i nastavljaju pokazivati osmijeh i pažnju ljudskog lica prema onima koji su preživjeli očajničko putovanje nade. Vi ste uzor one humanosti koju izvikivani razlozi, atavistički strahovi i nepravedne mjere nastoje slomiti. Nema pravednosti bez suosjećanja, nema legitimnosti bez slušanja boli drugih.“
Moramo djelovati zajedno
Sveti Otac se prisjetio mnogih žrtava, majki i djece, koje su potonule u Sredozemnom moru, svih migranata pokopanih na otoku, poput sjemena za novi svijet, onih koji su, preživjevši tragedije na moru, postali glasnici pravednosti i mira. Ako je zlo, nažalost, zarazno, dobro je još zaraznije – rekao je Papa te dodao:
„Istina je, kako godine prolaze možemo se umoriti. Kao u utrci, čovjek može ostati bez daha. Umor obično dovodi u pitanje ono što je do sada učinjeno, a ponekad nas čak i dijeli. Moramo djelovati zajedno, ostajući ujedinjeni i ponovno se otvarajući Božjem dahu. Sve dobro što ste učinili može se činiti kao tek jedna kap u oceanu. Međutim, nije tako, to je puno više!“
Moćnici uništavaju povijest, ali je spašavaju ponizni
Rimski biskup je nadalje kritizirao globalizaciju ravnodušnosti koja se danas sve više pretvara u globalizaciju nemoći. Ne radi se o tome da nismo svjesni nevine patnje, nego što pritom ostajemo mirni, tihi i tužni, svladani osjećajem da se ništa ne može učiniti. Pritom je napomenuo:
„Globalizacija nemoći jest plod laži: laži da je povijest oduvijek bila takva, da povijest pišu pobjednici. Tada se čini da ne možemo ništa učiniti. Međutim nije tako: povijest uništavaju moćnici, ali je spašavaju ponizni, pravedni, mučenici u kojima dobrota sjaji, a autentična humanost traje i obnavlja se.“
Potrebna je kultura pomirenja
Petrov nasljednik je stoga pozvao na kulturu pomirenja, odnosno da postanemo stručnjaci pomirenja koje bi se suprotstavilo toj raširenoj tendenciji pasivnosti. Pomirenje je poseban način susreta jednih s drugima. Potrebno je zacijeliti rane i međusobno si praštati. Toliko straha, predrasuda i velikih zidova, čak i nevidljivih, postoji među nama i naših naroda, kao posljedica izranjene povijesti – primijetio je Sveti Otac te Mariji, Zvijezdi mora, povjerio želju za mirom među narodima i svim stvorenjima. Stoga je zaključio:
„Moramo popraviti ono što je slomljeno, pažljivo se brinuti o uspomenama koje krvare, strpljivo se približiti jedni drugima, suosjećati s pričama i bolima drugih ljudi i prepoznati da dijelimo iste snove i nade. Ne postoje neprijatelji nego samo braća i sestre.“ (kta)
