Imenovanje Cristiane Perrelle na čelo Papinske akademije likovnih umjetnosti i književnosti otvara niz pitanja, piše Quentin Finelli u Tribune Chrétienne. Papinsku akademiju likovnih umjetnosti i književnosti utemeljio je 1542. godine papa Pavao III. To je priznata i najstarija akademija među svim papinskim akademijama kojoj je cilj „promicati proučavanje, praksu i usavršavanje književnosti i likovnih umjetnosti te poduprijeti duhovno uzdizanje umjetnika“. Akademija obuhvaća pet područja: arhitekturu, slikarstvo, film, kiparstvo, glazbu te pisce i pjesnike. To je jedna od sedam Papinskih akademija kojima koordinira Dikasterij za kulturu i obrazovanje.
Perrella je rođena u Rimu 1965. godine. Vodila je Centro Pecci u Partu do 2021. godine, a 2023. organizirala je događaj Panorama u L’Aquili. Godine 2024. preuzela je upravljanje izložbenim prostorom Conciliazione 5. Prema izvještaju LifeSiteNewsa, Perrellu je 2022. godine zaposlio papa Franjo na Akademiju likovnih umjetnosti i književnosti.
Najpoznatija je postala po izložbi posvećenoj kineskomu fotografu Renu Hangu (1987. – 2017.). Riječ je o radovima koji su „često provokativni kroz prikaze spolnih organa i poza, a ponekad podsjećaju na sado-mazo i fetišizam“, kazala je Perrella na službenome predstavljanju izložbe. Slike imaju za cilj „razbiti tabue koji okružuju golo tijelo i dovesti u pitanje tradicionalni moral koji još uvijek dominira kineskim društvom“.
U intervjuu za časopis Medium progovorila je o feminizmu i queer kulturi. Doslovno kaže: „Trebali bismo uzeti koncept Rosi Braidotti i govoriti o nomadskome subjektu, zapravo raznolikome subjektu koji također istražuje vlastitu seksualnost na vrlo otvoren način. Zapravo me zanimaju teme koje se tiču ženstvenosti i feminizma, ali i queer kulture te općenito svega onoga što prkosi simplificiranju i shematizaciji, u okviru koji gradimo oko stvari i ljudi koji često onemogućuje kretanje. Važno mi je dovesti ovu raznolikost diskursa, uključujući i kritičke, ovdje u muzej. Mnogo je umjetnika koje bih htjela ovamo pozvati: jako me zanima i trenutak u kojemu se postkolonijalni diskurs isprepliće s rodnim. Vjerujem da se o tome danas ima puno toga reći, a da se o tome u Italiji vrlo malo govori.“
Rosi Braidotti talijanska je filozofkinja koja se smatra teoretičarkom feminizma. Glavna je predstavnica rodnih studija i posthumanizma. Pozivajući se na Braidotti, Perrella napušta kršćanski pogled na čovječanstvo koji čovjeka vidi kao sliku Božju, piše Finelli u Tribune Chrétienne. Čovjek postaje „nomadski subjekt“, nestabilan, kompleksan, prepušten na milost i nemilost istraživanju vlastite seksualnosti bez cilja i orijentacije. Riječ je o antropologiji koja je u izravnoj suprotnosti s kršćanskim pogledom na čovjeka koji je pozvan na svetost i unutarnje jedinstvo, nastavlja. Perrellina pohvala feminizmu, queer kulturi i postkolonijalizmu otkriva ideološki program koji nadilazi umjetničko područje i uključuje dekonstrukciju tijela, identiteta i tradicije. „Kako se takva vizija može pomiriti s duhovnim poslanjem Crkve?“, pita Finelli.
„Papinska akademija likovnih umjetnosti i književnosti djelo je umjetnika koji su svoj talent stavili u službu Bogu. Imenovanje ličnosti koja propituje moralni okvir i zahtijeva ukidanje antropoloških referentnih točaka čini se prekidom s duhom Akademije“, nastavlja on. Finelli zaključuje da se mnogi vjernici sada pitaju je li papa Lav bio potpuno informiran o stavovima Cristiane Perrelle ili se pri imenovanju oslanjao na savjetnike.
(kta)
