U subotu 6. rujna vjernici Porečke i Pulske biskupije tradicionalno su hodočastili Majci Božjoj Trsatskoj. Misno slavlje predvodio je porečki i pulski biskup mons. Ivan Štironja, uz koncelebraciju šezdesetak svećenika, i u nazočnosti petnaestak redovnica te nekoliko tisuća vjernika iz svih dijelova Istre, kao i iz ostalih dijelova Hrvatske.
Prije početka misnog slavlja riječima dobrodošlice okupljenom mnoštvu obratio se gvardijan trsatskoga samostana i čuvar svetišta o. Krunoslav Kocijan.
Započinjući svoju propovijed, biskup Štironja je pozdravio sve nazočne hodočasnike iz Istre kao i iz ostalih dijelova Hrvatske, a napose hodočasnike pješake koji su u četvrtak u podne krenuli iz Pazina i nakon dva dana pješačenja stigli na Trsat.
Biskup je potom podsjetio kako se ovogodišnje hodočašće odvija u Jubilejskoj godini nade koja je milosno vrijeme povratka svojim kršćanskim korijenima, vrijeme obnove, obraćenja, pomirenja i oprosta, te zajedničke misije u okrilju svete Crkve te pozvao osobito mlade da ostanu u prijateljstvu s Isusom, što prema riječima pape Lava XIV. znači prakticirati redovitu molitvu, klanjanje, euharistijsku pričest, redovitu ispovijed i velikodušnu evanđeosku ljubav kako su to činili bl. Pier Giorgio Frassati i Carlo Acutis te, prema riječima biskupa, bl. Miroslav Bulešić i bl. Francesco Bonifacio, mučenici Crkve u Istri.
Tumačeći naviješteno Evanđelje po Luki (Lk 2,41-52), biskup je rekao kako Marija i Josip svojim hodočašćem potvrđuju poštovanje prema tradiciji svoga naroda te kako im je posebno važan odgoj Sina, dječaka Isusa. „Hodočašće za njih nije samo običaj, pravilo ili zakon nego put prema svetosti koja se prepoznaje u vršenju volje Božje.“
U nastavku se propovjednik osvrnuo na kušnju i neizvjesnost koju je doživio sveti bračni par pri povratku s hodočašća. „Marija i Josip, iako vrlo odgovorni, odani i vjerni Bogu, izgubili su najvrjednije što su imali. Izgubili su Isusa. Žalosni su zbog toga. Traženjem i raspitivanjem kod rodbine i prijatelja priznaju svoju neodgovornost. Riskiraju da im se susjedi, rodbina i prijatelji smiju, ali oni ustrajno traže i pitaju.“
Potom se biskup Ivan upitao: „Je li moguće da je sveta obitelj izgubila Isusa? Ako se to dogodilo Blaženoj Gospi i sv. Josipu; ako se to dogodilo Svetoj obitelji, kako se ne bi moglo dogoditi meni i tebi, mojoj i tvojoj obitelji, mojoj i tvojoj zajednici, pa taman to bila i redovnička zajednica? U ovoj vrlo dramatičnoj situaciji Marija i Josip se međusobno ne optužuju, ne traže krivca. Zajedno u ljubavi ponovno hodočaste tamo gdje su prije dvanaest godina prikazali svoga Sina u hramu. Vraćaju se na izvore, u svetište gdje se nalazi kovčeg saveza. Tamo će ponovno uputiti svoje hodočasničke molitve i izliti svoje brige. Da, tu u Hramu. Nismo li i mi danas u ovom svetištu upravo radi toga, da izlijemo svoje brige, a komu drugome nego Majci Božjoj, u Hramu koji je kuća Očeva?“
„Svatko od nas može izgubiti Isusa“, rekao je biskup Ivan, što nije najveća tragedija. Prava tragedija nastaje onoga trenutka kada čovjek počne misliti da može bez Isusa, kada si čovjek umisli da sve može sam pa i bez pomoći svojih bližnjih. Kušnja i križ prihvaćeni u predanju Božjoj volji, poput Svete Obitelji, postaju spasonosni znak i lijek.
„Marija i Josip su na svom životnom hodočašću nailazili na razne poteškoće i izazove, ali nisu odustajali. Svaka poteškoća bila je poticaj za nove životne korake. Rasli su i sazrijevali u vjeri da Duh Sveti vodi njihov život. Nisu najbolje razumjeli Isusov odgovor, ali su išli dalje“, istaknuo je propovjednik.
„Hodočašće je izvrsna prigoda da Bogu barem odškrinemo vrata ili prozor svoga srca. Odvažimo se na ponovni put i traženje Isusa. Ne bojmo se priznati da smo izgubili Isusa. Priznanje i kajanje u sakramentalnoj ispovijedi nova je snaga za povratak i ponovni susret s Isusom. Čeka nas u hramu da nam se potpuno daruje po svojoj Riječi, po Svetoj pričesti, što čini i u ovoj Presvetoj Euharistiji. Svaki trenutak je vrijeme obraćenja. Svaki trenutak je početak rasta u vjeri i nadi. Važno je ne oklijevati, ne bojati se staviti svoje ruke u ruke Nebeske Majke, vratiti se, a ona će nas dovesti do ponovnog susreta s Isusom. I za nas novi koraci i novi početak zasigurno je napredovanje u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“, zaključio je biskup Štironja.
Na kraju misnog slavlja, generalni vikar Rikardo Lekaj zahvalio je franjevcima na gostoprimstvu, ocu biskupu što je predvodio misno slavlje i što svojom nazočnošću osnažuje značaj ovog hodočašća, te rekao kako nas Blažena Djevica Marija ovdje poziva da budemo jedno – kao što su to bili Isus, Marija i Josip – obitelj okupljena oko Riječi, poslušna Ocu i otvorena poticajima Duha. „Upravo iz ovog svetišta neka se širi poziv da naše obitelji postanu duhovno ognjište Crkve, a naše župe i sjedišta biskupija mjesta gdje ćemo se rado okupljati ne samo iz dužnosti, nego i iz želje za bratskim susretom, želje za molitvom i razmatranjem Božje Riječi.“
Po završetku misnoga slavlja uslijedila je zavjetna molitva Majci Božjoj koju je biskup u ime svih okupljenih molio pred drevnom slikom Majke Božje Trsatske.
Foto: D. Fattorich
