Biskup Vitalij Skomarovskyj, predsjednik episkopata latinskog obreda u Ukrajini, izražava svoju zahvalnost papi Leu XIV -u za proglašenje 22. kolovoza kao dan molitve i mira za regije pogođene sukobom.
Autor Svitlana Dukhovych
Nada koja se ne savija, čak ni pod najnevjerovatnijim i brutalnim bombardiranjem – to je ono što održava Ukrajinski narod, koji žive sa srcima rastrganim između boli od neprestanih napada ruskih snaga i nadaju se da bi međunarodni pregovori koji su u tijeku mogli konačno otvoriti vrata miru nakon više od tri i pol godine rata, smrti i atrocije.
Upravo je u tom kontekstu papa Leo XIV odabrao posvetiti sutra, 22. kolovoza – liturgijsku blagdan matice Blažene Djevice Marije – kao dan molitve i posta za mir i pravdu u nacijama u ratu, posebno u Ukrajini i Svetoj zemlji.
Biskup Vitalij Skomarovskyj, koji je u intervjuu za Vatikanske News izrazio zahvalnost u ime latinskog obreda crkve u Ukrajini zbog papine odluke.
P: Što znači žalba Svetog Oca za crkvu u Ukrajini?
Duboko je važno da nas se sveti otac sjeća, jer je njegova inicijativa apel na cijelu Crkvu širom svijeta – i rekao bih ne samo Crkvi, već i svim ljudima dobre volje.
Ova inicijativa ima izvanrednu moć i vrlo smo zahvalni što Papa misli na nas. Ostvaruje riječi evanđelja, gdje se pokazuje da molitva i post imaju veliku moć – oni mogu oblikovati povijest.
Vidjeli smo mnoge primjere toga, a posebno smo zahvalni što ova namjera molitve uključuje okončanje rata u Ukrajini. Sveti Otac je sam rekao da mir zahtijeva stvarni napor i trajnu molitvu. Drago nam je što smo se u ovom naporu pridružili drugima širom svijeta.
U stvari, nedavno smo imali sličan dan molitve i posta. Dana 14. kolovoza, Međunarodna unija nadređenih generala (UISG) pozvala je na dan molitve i posta za svjetski mir, s posebnim fokusom na Ukrajinu. I ukrajinska grčka katolička crkva i Rimokatolička crkva u Ukrajini odgovorili su, a naši su vjernici svesrdno sudjelovali u molitvi i postu.
P: Vaša izvrsnost, što mislite o diplomatskim naporima koje su uložili razni svjetski čelnici da u Ukrajini donesu trajni mir? I kako vjerni i svećenstvo održavaju nadu u tim okolnostima?
Kao vjernici, svaki dan ponovno otkrivamo da je naša nada ukorijenjena u Boga – a takva nada nikada ne razočara. Naravno, Bog često djeluje kroz ljude. Oni koji iskreno rade na miru čine Božju volju, jer Bog želi mir među svim ljudima.
Ali tijekom ovog rata saznali smo da postavljanje samo nade u ljude samo može dovesti do velikog razočaranja. Suprotno tome, nada u Boga nikad ne propada. Kako će Bog djelovati stvar je njegove svete volje.
Naravno, pozdravljamo i podržavamo svaki iskreni napor prema miru. Ali budući da obični ljudi često nemaju potpuni uvid u političke procese u tijeku, naša je uloga moliti se i podržavati našim molitvama one na pozicijama utjecaja, one o kojima mir u konačnici ovisi.
P: U nedjelju, 24. kolovoza, Ukrajina će obilježiti 34. godišnjicu obnove svoje neovisnosti – cijelo vrijeme borba za očuvanje te neovisnosti nastavlja. Mnogi su životi izgubljeni u njegovoj obrani. Kako se značenje slobode i neovisnosti promijenilo u ovom kontekstu?
Kad je Ukrajina 1991. godine stekla neovisnost, sjećam se općeg raspoloženja – to je bila jedna od velikih radosti, jer je neovisnost postignuta s malo krvoprolića, a ne silom.
Naravno, povijesno, borba za slobodu bila je duga. Ali u tom se trenutku osjećao kao dar. Sada smo s vremenom shvatili koliko je zaista dragocjena neovisnost. Danas vidimo visoku cijenu koju moramo platiti da bismo je zadržali.
Ljudi dolaze dublje cijene svoje sugrađane, svoje voljene, svoje branitelje i domovinu. Raste svijest o istinskoj vrijednosti neovisnosti, vjerojatno mnogo veće nego u prošlosti.
Rat koji je u tijeku također nas je naučio koliko je od vitalnog značaja za slaganje mira. Oduvijek smo se molili za mir, ali možda nismo u potpunosti shvatili kakav je neizmjerni dar – živjeti u miru, živjeti bez rata.
P: Sutra ćete predsjedavati sprovodom 45-godišnjeg ukrajinskog vojnika, ostavljajući iza sebe suprugu i troje djece. Proveli ste mnoge takve sprovode. Kako pronaći snagu i riječi koje pružaju duhovnu podršku onima koji su izgubili voljene osobe?
Nikad nije lako. Vojni pogrebi uvijek su teški trenuci molitve. To su ljudi koji su bili puni života – s obiteljima, roditeljima, djecom, supružnicima …
Ali vjerujem da su oni koji trpe gubitak voljene osobe, koji se nađu u tako dubokoj tuzi, očajnički trebaju riječi vjere i utjehe. Kroz te riječi, sam Bog djeluje u njihovim srcima.
Neki bi se mogli zapitati: Mogu li riječi zaista pomoći u takvoj boli? Ali oni koji su doživjeli takav gubitak znaju da mogu – jer je to Božja Riječ, a ne samo ljudske riječi.
Božja Riječ uvijek se konzola. To je jedino što uistinu jača i daje nadu – nade da ovo razdvajanje nije konačno, da ćemo se jednog dana ponovno ujediniti s našim najmilijima.
To također donosi sigurnost da njihova žrtva nije bila uzaludna – to je bio znak ljubavi prema njihovoj zemlji i njihovom narodu.
I što je najvažnije, podsjećamo da se život ovdje ne završava na zemlji. Imamo vječni život. Pogotovo kad pokopamo vjernike koji su već bili otvoreni za vječnu dimenziju čak i tijekom svog života na zemlji, možemo se nadati da će oni sada stajati pred Božjim licem i primili su svoju vječnu nagradu.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u tijeku tako što ćete se pretplatiti na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
