Umro sam 15. prosinca 2006. Tog dana dijagnosticiran mi je dijabetes tipa I. Iako se činilo da je moj život osuđen tom dijagnozom, moju smrt nije uzrokovao dijabetes. To je bio izgovor; Nešto što bih mogao reći svijetu kako bi ljudi u njemu mogli vjerovati da razumiju zašto se ponašam kao i ja. Istina je da je dijabetes bio jedan rezultat bitke između Gospoda i Sotone u mom životu. Izgubio sam sposobnost da čujem Gospodinov glas i odlučio sam se dati neprijatelju. Prošlo mi je gotovo 15 godina da se potpuno i potpuno nađem natrag k Bogu (gotovo pola mog „takozvanog“ života). Gospodin je, međutim, znao planove koje je imao za mene i znao je da moram umrijeti kako bih mogao ponovo živjeti.
Tijekom tih 15 godina mrtvih, naučio sam čuti Božji glas. Povukao sam noge kad sam se suočio s njegovim naredbama, udarajući i vrištajući kroz većinu njih, ali on me nikad nije napustio. Odvojio me od svega, čak i dobrih stvari u mom svijetu za koje nisam mislio da zahtijeva odvajanje-moji prijatelji, moji roditelji, obitelj, moj dom, čak i samo-disciplinu. Zamijenio ih je čistom slobodom, većom nego što sam ikada smatrao da je moguće.
Posljednjih nekoliko tjedana našao sam se u stanju Deja vu. Osjetio sam neprijateljski napad, ali također sam osjećao snagu da se borim od Gospoda. Na mnogo načina živim onako kako sam učinio prije nego što sam umro 2006. godine. Prije 15. prosinca te godine bombardiran sam od Božjih riječi motivacije, ali nikad nisam prepoznao njegov glas. Umjesto toga, dao sam se u strah i muke koju je iznio Sotona. Uvijek sam crtao inspiraciju iz filmova, glazbe, kazališta itd. Ali dopustio sam božansku prisutnost u tim iskustvima i zamolio Gospoda da preuzme kontrolu. Ove inspiracije iz ovozemaljskih izvora uvijek su na kraju bile kratke, u suštini mi je slomilo srce. Iznova i iznova sam gledao trilogiju Gospodara prstenova i ova serija filmova dala mi je nadu, ali kad je završila, plakala sam danima jer to ne bi moglo trajati zauvijek. Imao sam mnogo drugih trenutaka takvih. Svaki put kad mi se srce slomio, približio sam se svojoj smrti. U trenutku svoje dijagnoze umro sam, ne zbog bolesti, već zato što sam napokon odustao. Život uistinu nije vrijedio živjeti.
Na neki je način to istina – život ovdje na Zemlji je bezvrijedan i nema puno smisla živjeti ovdje, osim ako nemate ključnu Božju prisutnost sa sobom kako biste svoje postojanje dali značenje. Proteklih tjedana dopustio mi je da ponovno proživim sve trenutke koje sam izgubio od neprijatelja prije više od 15 godina. Zapravo sam ponovno proživio koncert s jednim od mojih najdražih bendova u srednjoj školi, a tijekom tog koncerta osjećao sam se živo prvi put nakon 15 godina. Razlog za to bio je taj što je moj Spasitelj Isus Krist bio pored mene. Prvi put kad sam prisustvovao koncertu koji je dao ovaj bend, pao sam pod čaroliju benda i pogledao njegovu glazbu da me spasi. Naravno, to je loše završilo jer je bend bio samo ikona i nikad nije mogao zauzeti Božje mjesto. Drugi uzrok prošlosti srca, ali tijekom ovog nedavnog koncerta, moje je srce popravljeno. Vidio sam Gospodinovu prisutnost na koncertu, a kad je završilo ovaj put, radost nije. Radost je Isus sačuvao sigurno i pobrinut će se da radost nikad ne blijedi.
Osjećam se kao da sam stavljen na put ponovnog otkrivanja osobe kakva sam bila prije nego što sam umro. Čini se da ovo putovanje ponovnog otkrivanja donosi svoj zaključak. Svijet se mijenja oko mene, a ne na bolje, ali također se mijenjam, vjerujem na bolje. Bog me priprema za nešto što ne mogu zamisliti. Najmračniji sat je neposredno prije zore, kao što kaže stara izreka. Ali za razliku od mojih najmračnijih sati prije 15. prosinca 2006., nisam zamračen strahom i imam potpunu vjeru da će me Bog čuvati i spasiti svijet. Apostol Petar imao je toliko vjere u Isusa da je hodao vodom, a možda mogu imati istu vjeru da će Bog učiniti ono što medicinska znanost nije mogla učiniti i oduzeti mi dijabetes.
___
Izvorno objavljeno na Kitty u gradu
Foto: javna domena
