Već četvrtu godinu slavi se na Gospinu trgu ispred mostarske katedrale svetkovina Velike Gospe za koju se mnogobrojni vjernici pripremaju devetnicom. Tako je bilo i ove godine, od 6. do 14. kolovoza. Misna slavlja tijekom devetnice, kojima je prethodila pobožnost svete krunice u 20 sati, predvodili su svećenici iz Hercegovine.
Prvi dan devetnice predvodio je don Domagoj Markić, svećenik na poslijediplomskome studiju u Rimu, a pjevao je zbor Župe sv. Tome – Bijeli Brijeg. Drugi dan predvodio je don Zvonimir Rezo, također svećenik na poslijediplomskome studiju u Rimu, a pjevao je dio skupine „Santos“ iz Župe sv. Mateja – Rudnik. Treći dan predvodio je don Drago Ćurković, župnik Župa Jablanica i Drežnica, a pjevale su sestre Rozić. Četvrti dan predvodio je don Marko Šutalo, župnik Župe Kruševo, a pjevala je ženska klapa „Lakrima“. Peti dan devetnice predvodio je don Gabrijel Pavlović, katedralni župni vikar, a pjevao je katedralni zbor „Marija“. Šesti dan predvodio je don Mate Pehar, župnik Župe Sutina, a pjevala je ženska klapa „Narenta“. Sedmi dan predvodio je don Bernard Marijanović, župnik Župe Gabela Polje, a pjevale su Josipa Merdžo i Marija Brkić, članice Akademskoga zbora „Pro musica“ i katedralnoga zbora „Marija“. Osmi dan predvodio je katedralni župnik don Josip Galić, a pjevala je muška klapa „Providenca“ iz Župe Gradina.
Svaku večer na usluzi vjernicima za sakrament pomirenja bilo je više svećenika, iz susjednih mostarskih župa. Također, svaku večer asistirali su bogoslovi iz katedralne Župe: Mihael Drmać, Leon Lasić i Dalibor Pušić, sjemeništarac Ivan Letica iz Župe sv. Ivana Apostola i Evanđelista te mnogobrojni ministranti. Za tehniku su bili zaduženi don Dragan Filipović i Darko Mabić.
Na uočnicu svetkovine 14. kolovoza okupilo se oko tisuću i pol vjernika. Svečanu misu bdijenja, ophod s kipom Blažene Djevice Marije oko katedrale uz glavnu cestu te blagoslov djece predvodio je biskup mostarsko-duvanjski u miru mons. Ratko Perić. Župnik don Josip Galić i kapelan don Gabrijel Pavlović bili su u koncelebraciji, a don Josip Radoš, novi ravnatelj Svećeničkog doma, i don Zvonimir Rezo, student biblijske teologije u Rimu, bili su na raspolaganju za sv. ispovijed. Posluživala su trojica bogoslova Mihael Drmać, tek prijavljeni u bogosloviju Leon Lasić i Dalibor Pušić, sva trojica iz katedralne župe, te sjemeništarac Ivan Letica iz župe sv. Ivana, apostola i evanđelista.
Među mnoštvom vjernika koji su ispunili trg pred katedralom bilo je više časnih sestara. Katedralnim zborom „Marija“ ravnao je maestro don Dragan Filipović. Biskup je uzeo Prvi ili Rimski kanon u koji je papa Ivan XXIII. 1962. unio ime sv. Josipa na poticaj biskupa Čule. Šestorica su dijelila sv. pričest vjernicima. Veličanstveni orkestar „Hrvatska glazba“, koji je pjevao u vrijeme procesije oko katedrale, doista je uzdizao srca sudionika „Do nebesa“ kao što kaže i sama pjevana i uglazbljena pjesma isusovca Petra Perice. Biskup je pred Gospinim kipom u sredini trga izmolio završnu molitvu devetnice. Na svršetku svega slavlja, koje je trajalo oko sat i pol svima je srdačno zahvalio župnik don Josip. Biskup je s oltara nad nazočnim pukom, osobito djecom, počevši od onih u naručju očeva i majki pa naviše, zazvao Gospin zagovor i Gospodinov blagoslov.
Napomenimo da su Djevičin kip u svečanome ophodu nosile četiri majke obitelji s više djece. Također, na ovu su devetnicu rado dolazile i druge višečlane obitelji. Svečani ophod pratila je Hrvatska glazba Mostar, koja već tradicionalno sudjeluje na ovome događaju i koja je kroz svoju povijest uvijek pratila sve crkvene i društvene događaje u gradu Mostaru, i katedralni zbor „Marija“ pod ravnanjem don Dragana Filipovića.
Propovijed biskupa Perića donosimo u cijelosti:
„Braćo svećenici, poštovani vjernici!
1. Velika Gospa. Već večeras, a pogotovo sutra slavimo najveću Gospinu svetkovinu: njezino Uznesenje dušom i tijelom u nebesko blaženstvo. Stoga sinovski pozdravljamo Majku Isusovu: Bogorodicu, Djevicu, Bezgrješnu i na nebo Uznesenu koju Crkva časti najvišim liturgijskim stupnjem u njezinoj završnoj slavi u nebesima. Najprije zašto „Velika”? U očima svijeta „velikim” se naziva car Aleksandar Veliki (356. – 323. pr. Kr.) koji je u posljednjih 13 godina svoje osvajačke vladavine pomeo ispred sebe, kako povjesničari donose, 13 kraljevstava i carstava kao vjetar prašinu. „Velikim” zovu kralja Heroda (73. – 4. pr. Kr.) koji je u 33 godine svoje krvave vladavine podavio nekoliko svojih sinova i žena. A naumio je ubiti i maloga Isusa, ali je Sveta obitelj providnosno i pravovremeno utekla u Egipat. Gospin naslov nije po mjeri ovoga svijeta. Velika Gospa nije samo Velika da se razlikuje od one Male Gospe, tek rođene, nego je Velika u nebu. A prema Isusovoj riječi: Tko je na ovome svijetu „vršio zapovijedi i druge [tomu] učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom” (Mt 5,19).
2. – Velika Žena. Isus se obraća svojoj Majci u svome javnom životu nazivom „Ženo“, a ne Majko, i to dva puta. Tako u početku svoga djelovanja, u Kani Galilejskoj, kada Gospa primijeti da zaručniku ponesta vina, to Isusu diskretno prenese. A Isus će njoj: „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas“ (Iv 2,4). Pa ipak Gospodin, nakon njezine intervencije, učini čudo neviđenih razmjera: oko 600 litara bunarske vode izlivene u šest kamenica u dvorištu pretvori u prvoklasno vino i tim darom počasti i izbavi zaručnika iz ponižavajuće nevolje na dan svadbene radosti. – Tko je od vas ikada ikomu donio na dar 600 litara vina?! Tako i na svršetku svoga života, na Kalvariji, raspeti lsus govori: „Ženo“ kada svoju Majku predaje lvanu za majku, a lvana njoj za sina (usp. lv 19,26). Tim je riječima Isus predao svoju Majku i nama za duhovnu majku, majku u milosti. Tim naslovom „ženo” Isus vraća svoje slušatelje, a i sve čitatelje Evanđelja, na početke Biblije kada Bog, kažnjavajući đavla, zavodnika prvih ljudi na grijeh, kaže da će postavíti neprijateljstvo između njega, toga đavla, sotone, i Žene, koja će doći i donijeti Spasitelja. Plod njezín, Isus, zgazit će glavu sotoni. A i ona će satrti glavu đavlu (usp. Post 3,15). To je ta naviještena Žena koja se stavila u službu Otkupitelja i koja je ostala vjerna do kraja.
3. – Blažena Majka. Današnje Evanđelje po Luki – drugi evanđelistí i pisci ne donose ove zgode – prikazuje kako u nekom palestínskom mjestu Isus govori mnoštvu rječnikom ii sadržajem kako nitko tako govorio nije. A iz puka se u jednom trenutku izvi ženski glas: „Blažena utroba koja te nosila i prsa koja si sisao!“ (Lk 11,27). Tajac. Svi čekaju kako će Isus reagirati. I Isus se zaustaví. Bijaše li to neka žena koja, možda, rodi trí sina: jedan čami u zatvoru, drugi se dvaput ženio i razvodio, a trećega Pilat osudio? Ne znamo. Ili to bijaše neka mlâda koja držaše sina u naručju i žívo željaše da i njezín sin bude poput ovoga Isusa? Ne znamo ni to. A i svih onih drugih trista žena koje bijahu u mnoštvu proživljavahu svoju dramatičnu obiteljsku sudbinu. Isusa nimalo ne zbuni taj spontani usklik bezimene Palestinke koja ne mogaše ni srcu odoljeti ni suzu suspregnuti, potaknuta nekom mišlju iz Isusova nagovora. O čemu Isus govoraše, nije zapisano. Govoraše li o onome mladiću kojega Isus pozva u svoju družbu, a on mu, umjesto lice, okrenu leda? Ili pripovijedaše o onoj dvojici izgubljenih sinova od kojih ne znaš koji je izgubljenijí? Ili o onoj trojici koji silažahu iz Jeruzalema u Jerihon: o svećeniku, levitu i Samarijancu, pa se tek samaritanski tuđinac svrati onomu u ogradi kojega razbojnici bijahu premlatili i preko plota prebacili samo živa? Znamo da Gospodin tako govoraše da narod otvorenih usta i očiju slušaše njegove riječí; znamo da govoraše ljudskomu razumu, a tko hoće iz glave u srce pretočiti i tu odlučiti, ima prilike. Ova žena uživljeno prati Isusove riječi i ušima i dušom i zato onako nezaustavljivo provali i zanosno pohvali i Isusa i Majku njegovu. Isus prihvati pohvalu s obzirom na svoju Majku, ali iznese i razlog zbog kojega bi ne samo svaka majka, nego svatko od nas mogao biti još „blaženiji“.
4. – Još blaženija Slušateljica i Služiteljica. Lako je naravno se roditi, iako ni to nije lako. Ali je pravo duhovno umijeće nadnaravno se preporoditi. A to se događa: slušanjem i opsluživanjem Božje riječi (Lk 11,28). Ako je igdje Isus javno pohvalio svoju Majku, to je učinio ovdje, smatrajući je najprije na naravnom planu – blaženom, a onda na nadnaravnom – kudikamo blaženijom! Ona je ona koja je od početka do svršetka svoga života pozorna slušateljica i uzorna služiteljica Božje Riječi. A ta je Riječ – sam Isus Krist. I Riječ tijelom postade (Iv 1,14), i to upravo po njoj, koja je najprije srcem pristala, zatim tijelom začela po Duhu Svetom.
Slušateljica Riječi: Ona prva pođe za njim, i to iz Nazareta. Zaključa kuću, ključ dade susjedama, a ona se, po nadahnuću Božjem, uputi za Sinom Svojim. Nitko tako pozorno ne slušaše Božjih riječi koje tekoše iz usta Isusovih kao upravo Gospa.
Služiteljica Riječi: Ona je jedina osoba na ovome svijetu koja je savršeno pokazala kako se služi Gospodinu. Ona je rekla: „Dobrota je njegova nad onima koji ga se boje (Lk 1, 50) koji njegovim hode stazama, koji obdržavaju njegove zakone i naredbe. Ne iz straha, nego iz strahopoštovanja. Ona je to savršeno obdržavala. A to je služenje prema Bogu pokazala u služenju prema čovjeku:
– prema svojim ukućanima, sinu Isusu i sv. Josipu u Nazaretu
– prema staroj Elizabeti i staromu Zahariji u Ain Karimu. Kada od anđela ču da je njezina rođakinja Elizabeta u 6. mjesecu trudnoće s budućim sinom Ivanom Krstiteljem, pođe joj služiti, i njoj i njezinu mužu. Olakša im život svojim služenjem pod njihove stare dane
– prema onim mladencima u Kani Galiliejskoj kako navedosmo.
Ona se nazva pred anđelom Gabrielom: Službenicom Gospodnjom (Lk 1,38), služavkom, sluškinjom. Takvo služenje jest kraljevanje. Zato Bog Otac Gospu uzvisi iznad svih drugih ljudskih stvorova. On je uze dušom i preobraženim tijelom, kao i svoga uskrsloga Sina Isusa, u nebesku diku gdje je okruni za Kraljicu neba i zemlje. – Evo što i nas čeka ako smo u ovo malo vremena slušali i opsluživali Božje zapovijedi: ljubeći Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe samoga.
Zaključak. Braćo i sestre, vrijedimo i vrijedit ćemo onoliko, ne koliko sebi služimo, koliko za sebe steknemo, nego koliko služimo drugima, ostalim ljudima. Što smo god zaškrtarili, uskratili drugima, to će nam se uništiti prije ili poslije. A što smo dali, i to rado dali, jer „Bog ljubi vesela darivatelja“ (2 Kor 9,7), to će nam se upisati velikim slovima za nebo. Sjećamo se one siromašne udovice u Evanđelju – a ne zaboravimo da je i Gospa bila neko vrijeme udovica – ta dakle sirotica dade svoj posljednji novčić u hramsku kasu. Nju Isus pohvali i pohvala joj osta do Sudnjega dana i bit će joj na slavu u Dan onaj! Gospodin Isus reče: „Blaženije je davati nego primati“ (Dj 20,35). U Predslovlju molimo: „Danas si na nebo uznio Djevicu Bogorodicu, početak i sliku konačnog savršenstva tvoje Crkve i putokaz nade i utjehe tvome putničkom narodu. Ti nisi dao da trune u grobu ona koja je iz svoga krila rodila utjelovljenog Sina tvoga, začetnika svakoga života“. Amen.“
(kta)
