Zagrebačka nadbiskupija – Nadbiskup Kutleša predvodio proslavu svetkovine Velike Gospe u Svetištu Majke Božje Remetske

Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša predvodio je svečano euharistijsko slavlje svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, u petak 15. kolovoza, u Župi Uznesenja BDM, Zagreb – Remete.

Homiliju nadbiskupa Kutleše donosimo u cijelosti:
 

 
Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici!

Okupljeni smo večeras u svetištu Majke Božje Remetske gdje se hodočasničke molitve i pjesme uzdižu k Majci Božjoj na nebo uznesenoj, miris zavjetnih svijeća nosi poruke neba, a koraci hodočasnika postaju dio jedne priče koja nadilazi naše pojedinačne živote. U zajedništvu smo s tisućama vjernika koji su ovih dana, a osobito danas, hodočastili u marijanska svetišta. Svi smo mi ovdje iz istog razloga: susresti Mariju, Majku koja nas vodi k Isusu, zahvaliti joj za mnoge uslišane molitve i milosti te staviti sebe i sve svoje pod njezinu zaštitu i majčinsku skrb.

Ovaj mjesec, kada slavimo svetkovinu Marijina uznesenja, u punome je smislu hodočasnički mjesec. Put koji hodočasnici moraju prijeći napuštajući svoje uobičajene navike i udobnosti nosi različite izazove. No, velika spremnost i otvorenost srca vraćaju nas drevnoj čežnji svih tražitelja Boga, izraženoj u riječima koje je Bog uputio Abrahamu u počecima povijesti izabranoga naroda: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati“ (Post 12,1). I doista, pravi smisao hodočašća jest u otkivanju onoga što nam Bog želi pokazati, njegova plana s našim životima. A njegov najsavršeniji plan s ljudima ostvaren je upravo u Blaženoj Djevici Mariji. Ona je „najizvrsniji i posve jedinstveni ud Crkve te kao njezin pralik i najizvrsniji uzor u vjeri i ljubavi“ (LG 53). Vjernici promatrajući Mariju uče kako odgovoriti na Božji plan i Božju zamisao u svojim životima. Ona je, kao najljepši cvijet Crkve, iznikla iz skromnog i nepoznatog Nazareta, mjesta iz kojega nitko nije očekivao ništa veliko. Ali Bog je upravo tamo započeo svoje djelo spasenja.

Stoga danas, na svetkovinu Marijina Uznesenja, slavimo istinu koja mijenja živote: mali „da” Bogu, izrečen s velikim pouzdanjem, vodi do velikog bogatstva slave. Bog i od naših malih koraka može napraviti put koji vodi ravno u nebo.

1. Bog vidi skromne

Draga braćo i sestre, današnje Evanđelje vraća nas na Marijin hvalospjev, njezino slavljenje Boga. Riječi: „Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju“ (Lk 1, 46-47) nisu bile izgovorene pred tisućama ljudi niti je Marija mogla sanjati da će one postati molitvom milijuna vjernika kroz povijest Crkve. Te su riječi kao bujica potekle iz srca uronjena u spoznaju Božje veličine i osobne neznatnosti pred njom. U susretu s rođakinjom Elizabetom, koja Mariju naziva blagoslovljenom Majkom Gospodinovom, Marija konačno shvaća što Bog čini u njezinu životu i slavi Boga jer „pogleda na neznatnost službenice svoje“ (Lk 1,48). Proročki priznaje: „Odsad će me svi naraštaju zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni” (Lk 1,48-49).

Kako odvažne riječi iz dubine ponizna srca! Marija ne govori o palačama, prestižu ili ljudskoj slavi. Ne hvali se podrijetlom ni imovinom. Ona govori o svojoj malenosti i o Božjem pogledu koji tu malenost koristi kako bi učinio najveće čudo ljudske povijesti.

Nazaret, u kojemu je Marija živjela, bio je mali gradić, daleko od političke moći, hodočasničkih masa i blještavih zidova jeruzalemskoga hrama. U očima svijeta to je bilo nevažno mjesto, a u Božjim očima kolijevka spasenja. Bog gleda drukčije. On ne traži adrese s „prestižnim” poštanskim brojem. On ne bira po zemaljskim kriterijima. On traži srce otvoreno njegovoj svetoj volji. I baš takvo srce nalazi u Mariji.

Ova poruka odjekuje i u ovom remetskom svetištu u kojemu hodočasnici, dovoljno daleko od buke grada i špice koja puni naslovnice, nalaze mir i molitvenu sabranost. U takvome ozračju lakše opažamo Božji pogled koji vidi ono što nikome drugome nije vidljivo.

Kad moliš krunicu u tišini ovog svetišta ili svoje sobe, Bog vidi. Kad pomažeš susjedu u skrovitosti, Bog vidi. Kad danima, mjesecima ili godinama njeguješ bolesnoga člana obitelji, Bog vidi. Bog opaža i pamti ono čemu svijet ne pridodaje nikakvu važnost.

Marijin život nas uči da nije presudno gdje smo rođeni, koliko smo školovani ili koliko nas ljudi poznaje. Bitno je jedino da Bog zna naše ime, da je ono urezano u njegove dlanove. Njemu je poznat svaki naš korak, svaki naš udisaj, svaka bol koju nosimo.

Marija svoj „neka bude” (fiat) nije izrekla na velikoj pozornici, ali on je otvorio vrata spasenja svijetu. Zato ne podcjenjujte male korake. Ne mislite da su vaše molitve premale ili da su vaše žrtve neznane. U Božjim očima, sve što je učinjeno iz ljubavi, ima vječnu vrijednost. Neka nas Marija danas nauči prepoznavati Božju slavu u skromnosti i vjerovati da nas On vidi. Baš sada. Baš ovdje. U Remetama.

2. Bog nagrađuje vjerne

Draga braćo i sestre, ako je nešto tako jasno izraženo u Marijinu životu, onda je to njezina postojanost. Njezin odgovor na Božji poziv: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi” (Lk 1,38) nije proistekao iz trenutačnoga zanosa. To je bila životna odluka, odluka vjernoga srca koju je obnavljala iz dana u dan, u radosti i u boli, u svjetlu i u tami.

Marija je bila vjerna kad je u Nazaretu, daleko od očiju svijeta, nosila Isusa pod srcem. Bila je vjerna dok je bdjela nad njim u Betlehemu, u hladnim noćima punih prijetnji. Bila je vjerna dok su bježali u Egipat ostavljajući sve poznato iza sebe. Bila je vjerna dok ga je pratila u njegovom javnom djelovanju podnoseći mač kleveta i protivljenja. Bila je vjerna dok je stajala pod križem, dok su mu pribijali ruke i noge, dok je gledala kako umire.

Njezina vjernost nije prestala ni onda kad ga više nije mogla vidjeti tjelesnim očima. Nastavila je živjeti u vjeri, u molitvi, u zajedništvu s apostolima, čekajući ispunjenje obećanja.

A što se dogodilo? Bog ju je nagradio, ne prolaznim počastima, ne zemaljskim bogatstvom, ne titulama koje blijede, nego vječnom slavom. Uzeo ju je k sebi u nebesku slavu, tijelom i dušom. Uznesenje je Božji pečat na njezin život, Božje priznanje: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! (…) Uđi u radost Gospodara svoga“ (Mt 25,21).

Ovo vrijedi i za nas. Možda nam se čini da naša vjernost Bogu ne donosi plodove. Možda živimo u vremenu kada postojanost u odlukama zvuči zastarjelo, kada se cijeni brz uspjeh, a odustajanje od započetog puta opravdava sposobnošću prilagodbe ili napretkom u spoznaji. U Božjim je očima, vjernost danim obećanjima – bračnim, svećeničkim, redovničkim, časnim –  zlato koje ne gubi sjaj. Vjernosti pripada velika nagrada, hodočasnici to dobro razumiju. Svaki korak njihova zavjetnoga puta mali je čin vjernosti.

Božja nagrada ne dolazi uvijek odmah. Ponekad se čeka dugo. Ponekad prolazimo kroz godine tame i tišine kao što je prolazila Blažena Djevica Marija. No kad dođe Božji čas, sve se okreće u dobro. Današnja svetkovina jasno poručuje da put križa završava slavom.

Zato, draga braćo i sestre, ne bojte se biti vjerni i onda kada je teško, u braku, u obitelji, u molitvi, u služenju drugima. Vjernost nije gubitak, vjernost je ulaganje u vječnost. Blažena Djevica Marija svojim nam životom jamči: Bog Isusa Krista kojem vjerujemo i kojem služimo nikada ne zaboravlja svoje vjerne.

3. Nada je sigurna

U vremenu u kojem živimo nije teško izgubiti nadu. Svakodnevno nas salijeću vijesti i slike nepravde, nasilja, bolesti, ratova i podjela. Mladi traže budućnost, a često vide samo prepreke. Stariji traže sigurnost, a nalaze nesigurnost. Koliko puta čovjek u sebi tiho uzdahne s pitanjem: „Kakvog smisla ima sve ovo?”

Danas, na svetkovinu Marijina Uznesenja, Bog nam daje jasan i snažan odgovor. Nevolja i križeva uvijek će biti, ali ono što svemu daje smisao jest postojana vjernost Bogu u svemu. To nam svojim životom i svojom slavom kazuje Marija, Žena koja je do kraja vjerovala Božjim obećanjima. Ona nije sve razumjela. Nije imala sve odgovore. No, znala je kome je povjerovala. Ona je, možemo reći, „hodočasnica” koja je prva stigla na cilj, ne samo dušom, nego i tijelom, u puninu života, u samo nebo.

U ovome je, dragi vjernici, sigurnost naše nade: nebo nije puka utješna priča za one koji pate. Nebo je stvarnost. Postoji mjesto gdje nema suza, gdje nema smrti, gdje nema nepravde. Postoji dom gdje su rane izliječene, gdje je ljubav savršena, gdje nas čeka onaj koji nas je stvorio, koji nas poznaje više negoli poznajemo sami sebe i koji nas voli više nego itko drugi. Marija je u toj nebeskoj slavi – živa, prisutna, bliska – ne kao daleki ideal, nego kao Majka koja nas očekuje.

Svako je naše hodočašće zapravo mali trening priprave za vječnost. Izdržavamo sve jer znamo da nas na kraju čeka siguran cilj.

Poslanica Hebrejima govori nam da je naša nada „pouzdano i čvrsto sidro duše“ (Heb 6,19). To sidro nije zakopano u pijesku naših slabosti, nego je čvrsto usidreno u Bogu u kojem nema prijevare, u Kristu koji je pobijedio smrt.

Zato, kad se osjetiš obeshrabreno, sjeti se Marije. Kad ti se čini da je nebo daleko, sjeti se da je ona već ondje i da nas želi povesti za sobom. Ona je znak da ono što Bog obeća, Bog i ispuni.
Dragi hodočasnici, možda ćete se iz ovoga svetišta vratiti istim cestama, možda vas čekaju isti problemi, iste kušnje, ali pođite odavde sa sigurnošću u srcu: nebo nije „možda“, nebo je „sigurno“. Naš hod, naši mali koraci vjere, vode nas ravno k nebu.

Koračajmo kroz život s pogledom prema tom cilju, jer na kraju puta ne čeka nas praznina, nego Otac koji nas je stvorio, Sin koji nas je otkupio, Duh Sveti koji nas posvećuje i Majka koja nas bez prestanka zagovara.

Draga braćo i sestre, danas smo zajedno razmišljali o Marijinu putu: od skromnog Nazareta, preko tihe, ali čvrste vjernosti u svakodnevici, sve do slave neba. Vidjeli smo da Bog ne zaboravlja neznatne, da vjernosti pripada velika nagrada i da naša nada nije iluzija, nego sigurnost.

Danas smo se svi ovdje osjećali dobrodošlima: i umorni i malodušni i klonuli i oni koji su posrnuli. Naša nebeska Majka ne traži savršene hodočasnike. Ona prima one koji žele doći k Isusu. Prima nas onakvima kakvi jesmo, s našim slabostima, našim ranama, ali s iskrom vjere koja nas je dovela ovdje.

Stoga vas molim: nemojte odavde ponijeti samo fotografije ili uspomene na lijep dan. Ponesite istinu koja vam može promijeniti život, a ona glasi: nema malenog koraka koji Bog ne vidi. Nema žrtve koja je izgubljena. Nema nade koja je uzaludna.

Ova poruka neka bude vaše sidro kad zapušu vjetrovi života, kad osjetite da ste sami ili da vam trud prolazi nezapaženo. Sjetite se da je Marijino uznesenje znak da Bog ne zaboravlja vjerne.

Nastavimo svoj životni hod s istim pouzdanjem s kojim smo danas došli u ovo svetište Majke Božje Remetske. Neka naš cilj ne bude samo ovo slavlje, nego vječnost.

Jednom, kad prođemo svoj posljednji zavoj, kad završi naše životno hodočašće, doživjet ćemo ono što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, a što Bog pripravi onima koji ga ljube. (usp. 1Kor 2,9). Dočekat će nas naša nebeska Majka. Neće pitati koliko smo postigli, koliko smo posjedovali znanja ili imanja. Samo će nas gledati pogledom punim razumijevanja i dobrodošlice. Njezin osmijeh bit će dovoljna nagrada za svaki naš korak, svaku molitvu, svaku suzu i svaku vjernost koju smo sačuvali. Tako neka bude. Amen.