Uz geslo „A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu po otpuštenju grijeha njihovih…“ (Lk 1,76.77) svoju zlatnu misu – 50 godina svećeništva proslavio je u subotu, 9. kolovoza u svojoj rodnoj župi sv. Vida u Vidovicama pokraj Orašja u Bosanskoj Posavini fra Vjenceslav (Tunjo) Janjić, svećenik Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda.
Nakon blagoslova koji je zlatomisniku ispred rodne kuće podijelio njegov rođeni brat fra Željko Janjić, također svećenik Provincije sv. Ćirila i Metoda i gvardijan u Franjevačkom samostanu u Samoboru, slijedila je procesija s vjernicima u narodnim nošnjama do župne crkve gdje je slavljena svečana euharistija.
Uz zlatomisnika je suslavilo 15 svećenika i trajni đakon Ilija Knežević, a među njima je bio slavljenikov brat fra Željko, ujak fra Franjo Tomašević, gvardijan u Franjevačkom samostanu u Krapini te umirovljeni biskup kotorski mons. Ilija Janjić, domaći sinovi.
U pozdravnom govoru na početku mise domaći župnik vlč. Marijan Brkić je naglasio kako je zlatna misa „slavlje vjernosti Bogu, zahvala za sve milosti koje je zlatomisniku udijelio, a on mu odgovorio“.
U pozdravnom govoru biskup Janjić je posvijestio kako je zlatomisnik Bogu služio vjerno 50 godina, odnosno 600 mjeseci ili 18250 dana. „Zavolio si Boga, jer – da to nisi – ne bi se odzvao njegovu pozivu. Volio si Crkvu, jer si njezin član koja broji više od milijardu vjernika u svijetu. Volio si svoj poziv, svoju redovničku zajednicu. Voli je i dalje. Voli i dalje svoju rodbinu koja se moli za tebe, voli svoju rodnu župnu zajednicu koja je bila izvor duhovnih zvanja, da to opet bude. Za sve ono što si činio neka te Gospodin nagradi. Duh Sveti neka raspali u tebi novi žar u ovim poznim vremenima tvoga života. Ne dopusti da se on ugasi, nego služi Bogu do zadnjeg daha svoga života tako da budeš primjer mladima“, poželio je zlatomisniku biskup Janjić.
„Ponos ti si svima nama ko što uzor tebi Krist, svećeniče zlatomisniče sretan bio dragi naše gore list!“, dio je dirljive recitaciju, koju je fra Vjenceslavu na njegovoj mladoj misi prije 50 godina izrekla tada djevojčica nećakinja Manda Jović, a izrekla mu je i za tu prigodu.
U prigodnoj homiliji koju je održao, zlatomisnikov rođeni brat fra Željko prisjetio se bratove mlade mise moju je slavio 12. listopada 1975. također u rodnoj župi Vidovicama pod istim geslom kao i geslom zlatne mise. Podsjetio je na tvrdnju misionara Ante Gabrića da „dijete još u majčinoj utrobi dobiva klicu zvanja koja se suradnjom s Božjom milošću i ostvaruje potkrijepivši to sa svećeničkim životom zlatomisnika“.
„Sve što je proživio naš zlatomisnik zapisano je u njegovoj novoj autobiografskoj knjizi naslovljenoj ‘A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati’. Kroz 50 godina svećeništva na različite načine proročki je djelovao. Prvotno kroz franjevački poziv, potom kroz liturgijska slavlja. Poznat je i kroz nogomet, najvažniju sporednu stvar na svijetu, zatim kroz novinarstvo, pa kroz ‘čaju’ – brojna stoloravnateljstva po mladim misama. Sudjelovao je u Domovinskom ratu kao vojni kapelan. U svim ulogama uvijek je ižaravao svoje životno geslo: ‘A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati…“ ustvrdio je fra Željko za svoga bratu.
Posvijestivši kako Bog sa svakim od nas računa, poziva i očekuje naš odaziv, pojasnio je kako je življena vjera uvijek zvanje, a to znači Božji poziv i čovjekov odaziv.
„Kada je Bog i vjera u pitanju često sužavamo svoje shvaćanje pa tako i po pitanju zvanja. Svodimo ga na svećenički odnosno redovnički poziv. No, kad se čovjek uključi založenom vjerom u Božji poziv tada nastaje novi svijet i onaj politički i onaj vjerski. Tada je politika ljubav za narod, a ne politikanstvo – pojedinačni interesi. Vjera nije samo pobožne riječi, nego djela učinjena iz ljubavi prema Bogu. Božji poziv upućen je svakome od nas u najneposrednijem okolišu našega života. Bez razlike koje smo izabrali životno stanje ili zanimanje, potrebno nam je trajno osluškivati Božje poticaje“, zaključio je propovjednik.
Recitaciju koju je fra Vjenceslavu na mladoj misi uputio njegov brat Nevenko, pok. hrvatski branitelj, na kraju mu je mise uputio njegov sin Željko.
Kao sedmi po redu koji je dosada slavio zlatna misa u toj župi, zahvalu Gospodinu, svojim pokojnim roditeljima i svima koji su ga na bilo koji način pratili u njegovu svećeničkom pozivu uputio je na kraju zlatomisnik fra Vjenceslav. Vidljivo radostan tako velikim brojem okupljenih vjernika od kojih su mnogi odjenuli svečane narodne nošnje zahvalio im je zlatomisnik. Zahvalio je prisutnim svećenicima, a posebno župniku Brkiću na suradnji u organizaciji ovoga slavlja.
Tom je prilikom i kratko predstavio svoju najnoviju autobiografsku knjigu u kojoj je opisao svoj život i 200 istinitih svjedočenja vjernika koji su doživjeli Božjoj intervenciju u svome životu, a objavljeni su u katoličkom tjedniku Glas Koncila. Najavio je i svoju knjigu koja je u pripremi „Vidovice – Mali Vatikan“, a u kojoj opisuje sve svećenike iz župe Vidovica kojih ima 103.
Slavlje je pjevanjem uveličao župni zbor i fra Miroslav Petrac.
Zaigralo je i zapjevalo i staro i mlado veliko kolo ispred župne crkve, baš kako su to činili Vidovčani za velikih događaja u svojoj župi. Radost slavlja nastavili su druženjem u Mjesnom domu uz zajednički ručak i pjesmu.
Fra Vjenceslav je rođen 26. srpnja 1949. godine u Vidovicama od oca Marka i majke Marije rođ. Tomašević. Krsno ime Tunjo dobio je po djedu s očeve strane. Rođen je kao najstarije dijete u obitelji koja je imala 11-ero djece, od kojih je danas živih još petorica braće među kojima je najmlađi fra Željko. Osnovnu školu pohađao je u Vidovicama i Orašju. U Franjevački red stupio je u Cerniku 1968. te dobio redovničko ime fra Vjenceslav. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Samoboru maturom 1970. godine, a potom je pozvan u vojsku bivše države. Filozofske znanosti studirao je na Trsatu, a Katolički bogoslovni fakultet polazio je u Zagrebu. Tu je 1975. zaređen za svećenika te iste godine 12. listopada slavio mladu misu u Vidovicama. Nakon diplome 1976. odlazi u Njemačku. U Provinciju se vraća 1982. Prvo mjesto njegove pastoralne službe bilo je u Borovu Naselju, vukovarska gradska četvrt, gdje je proveo dvije godine. Tri je godine vršio službu provincijalnog promicatelja duhovnih zvanja sa sjedištem u Samoboru. Godine 1987. imenovan je župnikom i gvardijanom u župi i samostanu u Cerniku. Potom1997. ponovno odlazi u inozemstvo, u Salzburg, gdje ostaje do 2008. kao dušobrižnik hrvatskih radnika. Od 1. rujna 2008. još jedanput odlazi u Vukovar gdje je imenovan župnikom u župi sv. Josipa radnika u Borovu Naselju. Godine 2017. premješten je na mjesto gvardijana u Cerniku, a od 2022. boravi u Franjevačkom samostanu u Samoboru. Od 1990. član je Hrvatskog društva katoličkih novinara (HDKN) u kojem je i član suda časti. Uz ostala priznanje koja je za svoj doprinos u Crkvi i društvu dobio, predsjednik Franjo Tuđman 1996. odlikovao ga je Radom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Uz svećeničku službu bavi se i novinarstvom. (kta/b.l.)
