Objavljeno: 03.08.2025.
Ivan Šaško
pomoćni biskup zagrebački
Uvod i homilija
u euharistijskome slavlju Osamnaeste nedjelje kroz godinu (C)
povodom 300. hodočašća Župe sv. Anastazije u Samoboru
u Hrvatsko nacionalno marijansko svetište
Majke Božje Bistričke
3. kolovoza 2019., u 19 sati
Dragi hodočasnici, braćo i sestre,
Božji nas je Duh okupio u Kristovu miru i u otajstvu Crkve, te vas sve pozdravljam u zajedništvu: s rektorom ovoga svetišta, prečasnim gospodinom Tomicom (Šestakom), sa župnicima samoborskih župa: s prečasnim gospodinom dekanom Ivicom (Cikom), velečasnom gospodom Josipom (Čuligom), Antom (Bojanićem) i Tomislavom (Medićem), sa župnim vikarom Krešimirom (Cervelinom).
Tri stoljeća, tri stotine godina zabilježenih samoborskih hodočašća, samoborskih molitvenih koraka, zavjeta i zahvala, pogleda i susreta, dolaženja i odlaženja, strepnja i utjehe, spomena i nadanja.
I ove godine vi – niknuli na vjeri i predaji starih – vi, obitelji, očevi, majke i djeco; vi, djedovi i bake, starci i starice, prepoznali ste ljepotu u zagrljaju nebeske Majke, u kojemu se radujemo što nam je Bog podario neizrecivo bogatstvo svoje prisutnosti.
Ovo hodočašće, povezano sa spomen-obljetnicom, prilika je za duhovnu obnovu župnih zajednica, a time velikim dijelom i društvenoga života grada Samobora i samoborskoga kraja; obnova reda vrijednosti i vrjednota; obnova temeljnih odnosa; obnova uporišta nade i provjera ciljeva u svjetlu vječnosti.
Danas nam Gospodin upućuje riječ koja upozorava da ničemu zemaljskom ne predamo svoje srce kao konačnomu odredištu. Prolazna su dobra samo onda uistinu dobra, kada ne sprječavaju zajedništvo s nebeskim.
Prinesimo Gospodinu svoje živote, spomenimo se ljudi i nakana koje smo donijeli sa sobom, da bismo zajedno s Marijom molili jedni za druge, raskajani u svojoj grješnosti, ponizni u svojim molbama, radosni u svome pouzdanju da nam Bog oprašta.
Priznajmo svoje grijehe, moleći da nam se Gospodin smiluje i pripravi nam srce za dar svoje ljubavi.
Homilija
Liturgijska čitanja:
Prop 1, 2; 2, 21-23; Ps 90, 3-6.12-14.17;
Kol 3, 1-5.9-11; Lk 12, 13-21
1. Nimalo ne dvojim, braćo i sestre, da vam je već dobro poznata Isusova prispodoba s određenom oštrinom i ironijom, koju nam je upravo on, Božanski učitelj, izrekao kao Radosnu vijest današnje nedjelje i ovoga hodočašća.
Čovjek koji postavlja pitanje, Isusu se obraća kao učitelju, rabinu, jer oni su, osim što su teolozi, bili i osobe koje su mogle biti pozvane u pomoć radi rješavanja raznih pravnih pitanja. Pitanje se ovaj put tiče nasljedstva: „Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.“
Ta nam tema ni danas nije nimalo strana. Koliko je samo i sudskih rasprava i svakidašnjih nesuglasica, sukoba, svađa, udaljavanja, ljutnje i nerazgovaranja među najbližima, među članovima obitelji i rodbine, uzrokovanih nasljedstvom i uvjerenjem da se u prolaznim dobrima može naći i ostvariti životna sigurnost i sreća. Dvojica braće vjeruju da njihova sreća proizlazi iz onoga što posjeduju, a ne iz onoga što jesu – oni su braća!
Da bismo s Isusom mogli prodrijeti do srži i razotkrili stvarnu nakanu te braće, Isus nam povjerava prispodobu o bogatašu koji nije nepošten. On samo želi umnožiti imetak i zaradu, da bi jednoga dana mogao u tome uživati.
2. Isus reže u živo tkivo svakoga naraštaja pa tako i našega. Zar toliko puta ne susrećemo baš to: traženje sigurnosti budućega mira i užitka?
Bogatašu iz prispodobe nedostaje ‘mudrost življenja’, a taj se nedostatak očituje u pogrješnome naglašavanju budućega.
Naime, on u sebi govori koristeći se glagolima u futuru; sve o čemu razmišlja izrečeno je oblicima budućega vremena, misleći pritom na zemaljski život. O svojoj budućnosti razmišlja kao da njegov život na zemlji neće prestati. Jasno da ne možemo previdjeti da baš takav stav vidimo i u suvremenosti, u našoj svakidašnjici; susrećemo ljude koji kao da ne računaju sa svojim zemaljskim završetkom; koji izbjegavaju pitanje o svojoj smrti, zbog čega se ulažu silni napori da bi se sakrilo pitanje ljudskih ograničenosti, stvorenosti i prolaznosti, nastojeći sve prekriti ili umnažanjem poslova ili potrebama koje to nisu ili pak površnom, banalnom zabavom.
Važno je da ljudi nemaju vremena postavljati bitna pitanja i čuti istinske odgovore, one koje prepoznaje svaki čovjek, ako uroni u dubinu svoga bića.
3. Evanđelist Luka, dakle, poseže za svojim omiljenim književnim sredstvom, a to je prikazivanje stava, načina na koji razmišlja bogataš u prispodobi.
To je životni program u kojemu postoji samo ‘ja’. On pred izvrsnim urodom i obiljem ljetine razmišlja ovako: Ja ću učiniti… ja ću srušiti… ja ću podignuti… ja ću zgrnuti… ja ću reći… Osim toga, sve je praćeno pridjevom ‘moje’. On će srušiti svoje žitnice; zgrnuti svoje žito i svoja dobra; on će reći svojoj duši da počiva, jede, pije i uživa. Taj stav: ‘moje je’ istinska je životna opsjednutost i zarobljenost duha.
Što treba tražiti u životu?
Postoji opasnost da se umre, a da se nije živjelo. To što ne voliš, u čemu ne uživaš sada, u darovanosti sadašnjega, nećeš moći nikada, jer sutra neće biti kao danas. Tko želi preoblikovati sutrašnjicu ne pazeći na darovanost sadašnjega i prošloga, sigurno će biti zarobljen u umiranje.
To jest istinsko pitanje, jer naše doba ne zna što bi s prošlim i budućim; nudi se samo sadašnjost u kojoj se ne želi zastati nego se pokušava preduhitriti buduće, ali zatvoreno u prolazno, iz čega se oblikuje još jedna vrsta materijalizma i idolatrije kao podloga za nove protuljudske ideologije, a na osobnoj razini rađa obilato bolestima obuhvaćenim imenom ‘depresije’, umora, ‘izgorjelosti’…
Iz takvoga se pristupa ne može roditi oduševljenje; u tome se vide tek proplamsaji nade, odnosno čežnje za nadom; dok slabi vjera i ne može zaživjeti postojana ljubav.
4. Draga braćo i sestre, ovo nas svetište uči nešto drugo. Ono privlači ljepotom sklada koji ima izvorište u vječnome i u neprolaznome. Zato u njemu sve ima smisla: i prošlo, i sadašnje, i buduće; i naše radosti i trpljenje gubitaka, jer nas privlači darovanost, a ne sebičnost; jer osjećamo Božji odgovor na naše čežnje za puninom koju prolaznost ne može dati.
Ovdje učimo da bogataši koji tako razmišljaju uistinu imaju sve i ništa više, zaboravljajući da smo mi blago – i za sebe i za druge. Materijalizam je čudna sebičnost koja čovjeku zabranjuje vidjeti vrijednost u njemu samomu. Čini se da je sve podvrgnuto sebi, ali je zapravo bijeg od sebe.
Danas je istinska hrabrost u tome da odlučimo zastati, prekinuti žurbu, osluhnuti i osjetiti sebe, postaviti si pitanja od kojih društvo bježi, primijetiti darovanost i obnoviti put koji izabire Boga i vječnost. Taj put je najkraći u pripremi za svetu ispovijed, u ispovijedanju lutanja i prepoznatih milosti, i u Kristovoj slobodi koju nam daje darujući sebe, posebice u euharistiji.
5. Isusova današnja prispodoba svakako je neugodna za ljude koji imaju velik imetak. Sjetimo se da je Isus rekao da je lakše devi proći kroz iglene uši nego bogatašu u kraljevstvo Božje (usp. Lk 18, 25). Upozoravao je na snagu navezanosti koju ima materijalno bogatstvo. Ono lako oduzima slobodu, zarobljava, unosi strah u čovjeka do te mjere da se dopušta obuzeti stvarima.
Isus je očistio gubavce, oslobodio opsjednute; vratio je vid slijepima; hromi su prohodali. Samo s jednim nije uspio – s onim bogatim mladićem kojemu je rekao da mu nedostaje jedno – nenavezanost na imetak. Isusu je taj mladić bio drag, ali ga nije mogao ispuniti radošću, jer Bog ne želi pregaziti našu slobodu.
Oprez! Za Isusa je bogatstvo blagoslov; bogatstvo u sebi nije zlo, ali je opasno. Sve što se prepusti sebičnosti postaje prokletstvom. Obilje je darovana prilika, poziv na donošenje radosti bližnjima.
Isus ne prezire zemaljska dobra, već odgovara na pitanje o punini, o vječnoj sreći. Želiš li biti sretan? Ne traži sreću u stvarima. Jedina dobra koja treba gomilati jesu susreti i odnosi s ljudima u čistoći, iskrenosti i slobodi. Nije slučajno da je bogataš iz prispodobe sam; ne spominje se nitko osim njega, ni roditelji, ni žena, ni djeca, ni prijatelji, ni neprijatelji. Čovjek usred pustoši samoće.
Isus pozornost usmjerava na srž poteškoće, a to je pohlepa koja izokreće rad vrijednosti i zbunjuje ljudsko srce glede redoslijeda važnosti, jer daje glas strahu, umnaža strah koji razdire čovjeka, kada je previše usredotočen na sebe.
Pohlepa je u svojoj biti traženje sigurnosti. Dragi vjernici, nije li upravo sigurnost riječ koja sve snažnije zauzima društveni rječnik i planiranja? Čovjek pokušava izliječiti tjeskobu koja nastaje i prijeti, kada se suočimo s istinom da smo slabi, prolazni, ograničeni i smrtni. I danas vidimo da se kao lijek nudi pohlepa, a ona je još razornija bolest koja se očituje u nepoštivanju čovjeka i stvorenoga svijeta, u nasilju koje ima raspon od obitelji do osvajačkih ratova.
A Radosna vijest je u istini da smo kao vjernici koji vjeruju u Isusa Krista i koji ga prihvaćamo kao Spasitelja, već dobili u baštinu jedino bogatstvo koje ne gubi na vrijednosti niti propada – Božjega Sina, baštinika neba koji se darovao i koji se daruje nama. Nebeski Otac u svome nam je Sinu sve darovao, svoj božanski život, snagom žrtve na križu i u uskrsnuću.
Po Sinu nam je darovao i Majku, da bismo u majčinstvu prepoznali najljepši odražaj darivanja života. Ovo nas svetište uči kako dijeliti s drugima, kako voljeti i kako živjeti darovanost. To je plod istine da smo s Kristom uskrsnuli i da Krist živi u nama.
6. Braćo i sestre, Evanđelje završava rečenicom: „Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu. U našemu hrvatskom jeziku susrećemo nešto uistinu predivno, što ne nalazimo ni u grčkome ni u latinskome, ni u takozvanim velikim jezicima korištenima u Europi i svijetu. Ti jezici riječi o ‘bogatstvu’ – kao što su: eng. rich, fr. riche, nj. reich, šp. rico – dobivaju iz korijena koji označava: moć, vladanje, ovlast ili upravljanje.
Hrvatske riječi: ‘bogatstvo’ i ‘bogatiti se’ u sebi sadrže riječ ‘Bog’. Još je ljepše da i riječi koje upućuju na siromaštvo – kao što je riječ ‘ubog’ ‘uboštvo’ i ‘ubožnica’ – proizlaze iz pojma ‘Bog’. Tako nam poznata i riječ u kajkavskome: ‘bogec’, koja je usko vezana i uz ovo svetište: bogec bistrički.
Ovdje se stoljećima susretalo bogatstvo i siromaštvo; obilje i bijeda. Hodočasnici ovdje, susrećući sebe, ponirući u svoju dušu, odgovaraju na pitanje o tome što zgrćemo, do čega nam je stalo.
Ovdje se kajemo za: misli i riječi, za djela i propuste kojima smo povrijedili smisao i udaljili se od svoje sreće, vraćajući se na temeljnu vrijednost života, na nadu koja je u nama snagom Božje ljubavi.
Ovdje se lakše dopire do istine o čovjeku i svijetu.
Ovdje se brusi istina, kada otupe savjesti i kada se popločava put za ideologije koje niječu važnost zemaljskoga za nebesko, prolaznoga za vječni život.
7. Vi, vjernici iz Samobora, sebe prepoznajete pod imenom i zaštitom svete mučenice Anastazije. U njezinome imenu i svjedočanstvu svetosti izravno progovara uskrsnuće i vrijednosti koje nadilaze prolaznost.
I više od toga. To ime središnje samoborske župe divno povezuje naslovnike ostalih samoborskih župnih crkava, tako da se nebeska ljepota zrcali počevši od djelovanja Duha Svetoga (Noršić Selo), preko naviještanja dolaska Spasitelja i spasenja po Kristovom Preteči, sv. Ivanu Krstitelju (Lug Samoborski), do Božjega kraljevstva koje je na zemlju donio čudesni Kralj svega stvorenoga (Domaslovec), a tomu treba dodati i samoborsku franjevačku crkvu Marijina Uznesenja, otajstva u kojemu je zalog i našega dioništva u nebeskoj proslavi.
Vi ste oblikovani upravo na izdancima i plodovima nenavezanosti na zemaljsko i na to se valja trajno vraćati u svjetlu današnje riječi koja do nas dopire po apostolu Pavlu: „Ako ste suuskrsnuli s Kristom, tražite što je gore… za onim gore težite, ne za zemaljskim.“
Večerašnja prisutnost predivnoga vijenca vjernika i vjernica – njih stotinjak – kraj oltara u narodnim nošnjama samoborskoga kraja, potiče me na razmatranje toga ruha u svjetlu današnje Božje riječi.
Prije tri godine (2022.) odlučili ste ovomu svetištu darovati ruho samoborske narodne nošnje, u koje je zaodjeven kip Majke Božje Bistričke. Željeli ste da ju još jasnije prepoznate kao svoju, kao jednu od vas.
U nošnjama iz prošlosti redovito se nalazi i neki trag religije, vjerovanja ljudi određenoga kraja i naroda. Tako se u svakoj našoj hrvatskoj narodnoj nošnji može prepoznati kršćanska baština. Uostalom, najljepše nošnje bile su izrađivanje upravo za slavlje kršćanskih svetkovina i blagdana. Bilo bi vrijedno pod tim vidikom razmatrati i samoborsku nošnju.
8. Meni je posebno upala u oči njezina jednostavnost, plemenita jednostavnost oblika i boja. Vaša prisutnost u meni budi misli povezane s tri sastavnice te nošnje.
a) Prva se tiče činjenice da su ukrasi na rubači (suknji) i na ferunu redovito postavljeni vodoravno. U njima se vidi brižnost glede detalja, isprepletenost niti koje odražavaju ljepotu koja je u svome bogatstvu vidljiva izbliza. Ukrasi su razigrani gibanjem, jer ovise o gibanju nošenom okomitim naborima, faldama. Dakle, vodoravnost koja predstavlja zemaljski život u koji je utkana ljepota zadobiva gibanje okomicom u kojoj čitamo nebesku prisutnost.
Jasno je da se nabori, falde, mogu čitati tek kao funkcionalnost, u svrhu olakšavanja gibanja dijelova ljudskoga tijela, međutim u brižnosti o ljepoti smijemo vidjeti puno više. Okomica, prisutnost nebeskoga, daje zemaljskomu životnost. Istina je i to da su nabori na nošnji ponekad poput bora na ljudskomu tijelu, predstavljajući narušavanje razvučenosti vodoravnih ukrasa, ali falde su i ‘svijanje’ vremenitosti i prostora u onu zbilju koju u liturgiji živimo kao vječnost. Što je razvučenost nabora veća, tim se više i raskošnije očituje i vodoravni ures. Takav je i naš život: što je više u njemu neba, zemaljska stvarnost je bogatija i smislenija.
b) Također je vidljivo da se na nošnji posebna pozornost posvećuje rubovima, prorezima i otvorima. Na tim ‘granicama’ primjećujemo ukrase, bilo da se radi o šlingu, čipkastim prijelazima, o nekom širem ili užem vezu ili o resama. Na što nas to duhovno može uputiti? Čovjek vjernik osjeća svoju ograničenost, ali ujedno živi vjeru da sa zemaljskim granicama sve ne prestaje.
Tako taj ures govori o prjelasku iz granice u bezgraničnost, o ‘dematerijalizaciji’ zemaljskoga prožetoga nebeskim. Ti završetci kao da krutost, oporost i ružnoću završetaka pretapaju u nove početke ljepše zbilje. Predivno je razmatrati te maštovito i marno složene motive u kojima se ugnijezdila slutnja i potreba za drukčijim završetcima koji su ispunjeni cvjetovima, srcima, svježinom otvorenosti, nejasnoćama i nadama.
c) I treće: Samoborska narodna nošnja nema napadne raskošnosti boja, pri čemu crni pojas oko struka djeluje tako pripadno i crnomu Marijinu kipu u Bistričkome svetištu.
Iznimka su ‘kraluši’ i okovratnici koji odskaču i materijalom i bojama. Oni daju posebnu važnost licu i glavi djevojaka i žena, povezujući srce, um, oči i izražaj lica, ali tražeći nadopunu i zaokruženost u koloritno raskošnome cvjetnome vijencu na glavi ili u jednostavnome rupcu. I ponovno postoji razlika u bojama nosi li kraluš neudana djevojka ili žena.
Ta ‘nepripadnost i izdvojenost raskošnošću boja ponovno se tiče drugoj pripadnosti čovjeka, a to je vječnost. Tu je najviše izražena duhovna sastavnica koja izvire na površinu i ne dopušta da gorčina života i zemaljske brige, prekriju istinu o našemu životu u Bogu i za Boga po ljubavi prema bližnjima.
Dragi hodočasnici, molimo Gospodina da nam udijeli milost prepoznavanja istinskoga bogatstva koje nije daleko od nas; koje nam je darovano u onome što nam toliko puta izgleda tek kao dio običnosti.
Naša prošlost i baština iz nje može progovoriti svježinom koja nam se daruje, ako činimo to što vi činite danas: ako zastanemo i u zajedništvu s drugim ljudima tražimo odgovor na pitanje u čemu je naša sigurnost, ne previđajući da smo baštinici neizrecivoga, najvećega bogatstva – ljubavi Božje u Kristu, od kojega nas ništa ne može odvojiti i da već sada živimo predokus vječnosti u kojoj ćemo biti, u zajedništvu sa svetom Anastazijom ovjenčani nepropadljivim ‘kralušom’.
Amen.
