Opasnosti koje proizlaze iz „političke korektnosti“ i nedostatka proročkog glasa biskupa u obrani ljudskog života posebno naglašava kardinal Gerhard Ludwig Müller u članku objavljenom ovog tjedna u Rimu. Umirovljeni prefekt Kongregacije za nauk vjere upućuje svoje riječi zbog aktualne rasprave u njegovoj domovini Njemačkoj. Članak prenosimo u cijelosti.
Njemački biskupi između istine i politike
kardinal Gerhard L. Müller, Rim
Trenutno se u Njemačkoj vodi rasprava o tome je li netko prikladan za suca njemačkoga Saveznog ustavnog suda tko, u suprotnosti s člankom 1. Ustava, dovodi u pitanje temeljno pravo svake osobe na vlastiti život (od začeća do prirodne smrti).
Čak su i katolički biskupi izbjegavali jasno DA životu stavljajući borbu političkih stranaka za vlast u državi iznad svoga apostolskog svjedočenja za „istinu Evanđelja“ (Gal 2,14), što je i jedini razlog njihova postojanja. Isus, od kojega potječe sav autoritet apostola i biskupa kao njihovih nasljednika, je na trik pitanje farizeja formulirao smjernicu kako se njegova Crkva treba ponašati prema legitimnoj političkoj vlasti: „Dajte caru carevo, a Bogu Božje.“ (Mt 22,21). Sam Isus pred predstavnikom državne svemoći pokazuje da je to sve samo ne jeftini kompromis koji omogućuje suživot kršćanske vjere s idolizacijom totalitarne državne vlasti (rimski imperijalni kult) i ateističke ideologije (tzv. „mirovni svećenici“ u komunističkim državama ili „njemački kršćani“ u nacističkoj Njemačkoj).
Pilat je oličenje uzurpirane moći ljudi da budu gospodari nad životom i smrću svojih bližnjih i tip okupirane definicijske vlasti skeptika i relativista nad istinom i njihovom (navodnom) ovisnošću o interesima moćnika. Pilat se hvali svojom „moći“ (Iv 19,10) kojom može osloboditi ili razapeti Isusa. I ismijava jedinstvo Boga i Krista, njegova Sina, koji je istina u Osobi i spasenje ljudi – zato što se Isus svim ljudskim zahtjevima za apsolutnom vlašću i ciničnim manipulacijama oko pitanja istine otkrio kao „kralj“ čija se suverenost ne sastoji u iskorištavanju naroda i instrumentaliziranju za vlastite interese. Naprotiv, on je kralj u smislu dobroga pastira koji život svoj polaže za svoje ovce (Iv 10,11), kao što bi biskupi i svećenici trebali biti dobri pastiri po Srcu Isusovu.
Nasuprot ciničnom prijeziru istine u korist političke moći stoji Božja istina koju svjedoči Isus: „Da, ja sam kralj. Zato sam rođen i došao na svijet da svjedočim za istinu. Svaki koji je od istine, sluša moj glas“ (Iv 19,37). Dobro znajući da će biti „odvučeni na sud i bačeni u tamnicu za ime Isusovo“ i predani brutalnoj vlasti „kraljeva i namjesnika“ (Lk 21,12), „Petar i apostoli“ priznaju: „Valja se više pokoravati Bogu negoli ljudima.“ (Dj 5,29). Niječu svakomu ljudskom autoritetu (državi, pravosuđu, vojsci, vlastitoj naciji i tradiciji, filozofiji i znanosti, a posebno svim totalitarnim ideologijama) pravo da im zabranjuju ili ograničavaju „naučavanje u ime Isusovo“ (Dj 5,28), „koga ste vi razapeli i koga je Bog uskrisio od mrtvih“ (Dj 4,10): „Jer nema drugog imena pod nebom dana nama ljudima po kojemu se možemo spasiti.“ (usp. Dj 4,12).
Cjelokupnih 2000 godina crkvene povijesti uči nas da je poslanje Crkve da služi Bogu kao „univerzalnom sakramentu spasenja svijeta u Kristu“ (LG 1, 48; GS 45) uvijek bilo zamagljeno ili čak izdano kada su biskupi služili ili se čak priklanjali interesima moćnika. Razlika između dobroga pastira i najamnika postaje očita kada biskup sebe ne doživljava kao državnoga službenika do umirovljenja, nego kao Kristova slugu do mučeničke smrti.
Trenutna formula ove (tipično njemačke) samozablude Crkve, koja se više voli legitimirati kroz Krista nego kroz organizaciju korisnu za državu, glasi: Istine prirodnoga moralnog zakona i Božje povijesne objave moramo proglašavati vrlo tiho, tako da se neognostički ideolozi samoiskupljenja ne osjećaju kao da smo im stali na prste. Taj strah od političke instrumentalizacije kršćanske istine traži odobrenje od krive političke strane koja je antikršćanska upravo zato što istinu Evanđelja podvrgava kalkulacijama političke moći. Nije zadaća Crkve štititi Ustav države, koliko je to zadaća njezinih vlastitih organa.
Dapače, na Crkvi je, bilo to zgodno ili nezgodno, naviještati Evanđelje i braniti dostojanstvo svakoga čovjeka, bez obzira tko ga ugrožava. O ustavnoj državi može se govoriti samo ako ona doista poštuje opća ljudska prava, a ne samo ako ih za sebe zahtijeva retorikom i propagandom. Katolički biskup se, s Božjim autoritetom, mora suprotstaviti svim onim ateističkim antropologijama i ekstremno antikršćanskim ideologijama koje gaze istinu o bezuvjetnome pravu čovjeka na vlastiti život i koje niječu objavljenu istinu o nepovredivu dostojanstvu svakoga čovjeka na sliku i priliku Božju, sve do bijelo-crvenoga mučeništva. Tvrditi da čovjek i njegovo dostojanstvo počinje tek rođenjem je naprosto nepromišljenost koja može izniknuti samo iz šuplje glave ideologa i ledenih srca strašnih pravnika koji – protivno duhu – počinju i završavaju tumačenjem zakonskih paragrafa, a ne krvlju i mesom živih ljudi.
Rođena je ona ista osoba koju je majka devet mjeseci nosila pod srcem i koju su roditelji tjelesno (a nadamo se i u ljubavi) začeli i koja je – teološki gledano – stvorena na Božju sliku i priliku te je već s obzirom na svoje povijesno postojanje od Boga izabrana, pozvana i predodređena za vječno spasenje.
Kako ne bi bili zarobljeni u borbi između političkih stranaka, koje ne prezaju od difamiranja svojih protivnika kao lijevih ekstremista i desnih ekstremista, biskupi se boje otkriti Kristovu istinu samo da ih probuđeni mainstream ne gurne pod vodu i u medijskoj kampanji ne označi kao konzervativne ili čak desničarske. Ovo je „smrtna bolest“ katoličanstva u Njemačkoj čiji je pseudosinodalni put više „nadahnut“ Judith Buttler nego Edith Stein, više Karlom Marxom nego Johannom Adamom Möhlerom i Johnom Henryjem Newmanom, više Michelom Foucaultom nego Henrijem de Lubacom. Njegova stranputica započela je podvrgavanjem istine Evanđelja hermeneutici „humanizma bez Boga“ koja zlorabi spoznaje suvremenih prirodnih, humanističkih i društvenih znanosti kao opovrgavanje, relativiziranje i ispravljanje istine objavljene od Boga o čovjeku, njegovu podrijetlu i njegovu cilju.
Biskupima, kao učiteljima katoličke vjere, nije dopušteno igrati zajedno s ljudima koji ne dijele ili čak odbacuju doktrinu da su ljudska bića stvorena na sliku Božju. Svaka verzija socijalnoga darvinizma je radikalno antikršćanska. To je stav koji kaže: U pravu je onaj tko prevlada u borbi za život i definira ga. Neki čak smatraju oblikom veće ljudskosti ako se – po njihovu mišljenju – „nevrijedan“ život, tj. onesposobljeni i nepoželjni prije i poslije rođenja ili ideološki protivnici (klasni neprijatelji ili rasno ideološki inferiorni ljudi drugih vjera) „eliminiraju i riješe“ kako bi izbjegli buduće patnje. Međutim, onaj tko svakomu čovjeku priznaje temeljno pravo na život i tijelo koje se temelji na njegovoj duhovnoj i tjelesnoj naravi, a krajnje kriterije slike čovječanstva uzima iz objavljene Riječi Božje, nikada ne može naći opravdan razlog za ubojstvo nedužne osobe.
Uspostavljanje ravnoteže između majčina prava na samoodređenje i prava njezina djeteta na život nije ništa više od đavolske iluzije koja zamagljuje istinu da pravo jedne osobe na samoodređenje završava s pravom druge osobe na život. Pravo majke i oca prema djetetu sastoji se upravo u zaštiti, podupiranju i razvoju djeteta u odgovorno, savjesno ljudsko biće. Država koja uzurpira i ograničava roditeljska prava nije ništa drugo nego totalitarno čudovište koje jede svoje potomstvo i sušta suprotnost demokratske države kao sluge općega dobra koje se temelji na temeljnim pravima svakoga građanina.
Biskupi se jednim potezom mogu osloboditi dvojbe između potrebne vjernosti Evanđelju i svoje samoprouzročene ovisnosti o ideološkim i političkim borbama za moć ako ponovno pronađu svoje uporište na tlu Drugoga vatikanskog sabora i tako okončaju zbrku u crkvenome nauku vjere i morala. I to je „Magna Carta“ kulturne borbe života protiv smrti koju je barbarstvo ateističkih i antihumanističkih ideologija prouzročilo u 20. stoljeću, sve do danas: „svatko mora smatrati svoga bližnjega, ne izuzevši nikoga, kao ‘drugoga samoga sebe’ u prvome redu vodeći brigu o njegovu životu i o sredstvima koja su mu potrebna za dostojan život, da ne nasljeduje onoga bogataša koji nije vodio nikakve brige o siromašnome Lazaru. U našim danima posebice postoji hitna i neodloživa obveza da budemo bližnji baš svakomu čovjeku i da mu, kad se s njime sretnemo, djelotvorno pomognemo: starcu od svih napuštenu, stranomu radniku nepravedno prezrenu, izbjeglici, djetetu iz nezakonite veze koje nezasluženo trpi zbog grijeha koji nije njegov, gladnome koji se poziva na našu savjest podsjećajući nas na Gospodinovu riječ: ‘Meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće’ (Mt 25, 40). Povrh toga sve što se protivi samomu životu, kao što je ubojstvo bilo koje vrste, genocidi, pobačaji, eutanazija pa i svojevoljno samoubojstvo; sve što potvrđuje integritet ljudske osobe, kao što su sakaćenja, tjelesna i moralna mučenja, psihološke prisile; sve što vrijeđa ljudsko dostojanstvo, kao što su neljudski uvjeti života, proizvoljna uhićenja, deportacije, ropstvo, prostitucija, trgovina bijelim robljem i mladeži; zatim, nedostojni uvjeti rada, gdje se s radnicima ne postupa kao sa slobodnim i odgovornim osobama, nego kao s prostim sredstvima zarade: svi ti i slični postupci zacijelo su sramotni već sami po sebi, i dok truju ljudsku civilizaciju više kaljaju one koji tako postupaju nego one koji nepravdu trpe, i u proturječju su sa Stvoriteljevom čašću (GS 27).
To rezultira sljedećim: Djetetovo pravo na život daleko je superiornije od prava roditelja na samoodređenje. Moramo razmišljati iz života djeteta, a ne iz potreba i interesa onih koji djetetu stoje na putu i koji mu nasilno oduzimaju život. Pravo na samoodređenje odnosi se na slobodu od vanjske kontrole koju također moram dati drugomu. Djeca se povjeravaju roditeljima samo na odgoj. Roditelji, s druge strane, nemaju kontrolu nad životom i smrću vlastite djece.
U cijelome svijetu Katolička Crkva zastupa bezuvjetno pravo na život nerođenih, rođenih, zdravih i bolesnih, mladih i starih. Svoju predanost osnovnim ljudskim pravima ne može učiniti ovisnom o naklonosti i ideološki kontroliranim pravnim mišljenjima onih koji su na vlasti u svakoj zemlji i dopustiti da je prevare ispirači mozgova i kreatori mišljenja raznih vrsta. Ona mora proročanski, hrabro i slobodno, ali i kritički i konstruktivno djelovati na formiranje savjesti i pravnoga mišljenja svih građana. Nerođena djeca ne mogu vikati svijetu o nepravdi koja im se čini ubojstvom njihovih života. Ona također ne mogu kasnije privesti pravdi svoje mučitelje koji, međutim, ne izmiču Božjoj osudi.
I to je jedna od najvažnijih zadaća katoličkih biskupa: zauzeti se za slabije, čak i ako ih osobno klevetaju ideolozi i moćni političari: „Otvaraj usta svoja za nijemoga
i za pravo sviju nesretnika što propadaju“ (Izr 31, 8).
(kta)
