Nekoć su u Gorskom kotaru postojali i drveni zvonici, kakvih danas više nema. Oni su, kao i dobar broj pučkih drvenih građevina, platili danak „modernizaciji“. Takav zvonik stajao je i u središtu Gornjih Kuti još u vrijeme moga djetinjstva.
Poznato je da je u Kutima početkom 20. st. postojao vrlo jednostavan zvonik (dva drvena stupa s poprječnom gredom), smješten u ogradi kuće obitelji Delač. Njegovo brončano, 60 kg teško zvono, Austro-Ugarska je Carevina već 1916. godine konfiscirala za ratne potrebe. Uskoro je srušen i nepotreban zvonik.
Država je tek 1923. obeštetila selo nadomjestivši oduzeto brončano zvono većim, ali željeznim zvonom, izlivenim u zvonoljevaonici Kranjska industrijska družba u slovenskim Jesenicama. Za nj su mještani u samom središtu sela, na raskršću putova koji povezuju Brod Moravice s Goršetima te Maklen, Delače i Moravička Sela s Velikim Dragama, podigli novi zvonik.
Malena su goranska mjesta birala drvo kao građevni materijal zbog siromaštva, tradicije i dostupnosti drvne građe. U kraju s mnogo stolara i tesara graditi u drvu bio je najprirodniji izbor. Ovaj put zvonik je napravljen od hrastovih greda kvadratna presjeka. Masivna rešetkasta konstrukcija završavala je krovićem na četiri vode pokrivenim kalanom daskom. Na zvoniku je bilo i raspelo, postavljeno na njegovoj istočnoj strani. Zvonik, visok nešto više od 7 m, dovršen je pred Uskrs 1924. godine.
Imao je i svoje zvonare, koji su se na godinu dana birali na seoskoj skupštini. Među njima je najpoznatiji i s najduljim „stažem“ bio Toma Arbanas, zvani Pašanc. Oni su zvonili triput dnevno, ujutro, u podne i navečer. Mještani su se prema tome ravnali u svakidašnjim poslovima, kao i mi djeca vraćavši se u sumrak poslije „Zdravomarije“ kući – nije nas trebalo zvati ni tražiti po selu. Drukčije se zvonilo na Božić, Uskrs i Sve Svete, drukčije za mrtve, drukčije za požar ili za okupljanje mještana.
Zvonar je morao i održavati zvonik i povremeno ga okrečiti zaštitnom bojom. S posebnom pažnjom skrbio je o njemu cijelog dana, pa se nije ni smio udaljavati iz sela. Za sve je to bio i plaćen, obično u naturi. Očuvani su Pašančevi zapisi iz kojih se vidi da mu je svaka kuća davala po 3 kg kukuruza, a kad bi zvonio za pokojnika, obitelj bi mu dala novčani prilog.
Kočani su iznimno voljeli svoj zvonik jer se čitav njihov život vrtio oko njega. Zvono i zvonik (s raspelom) bili su posvećeni pa se s njima postupalo s ljubavlju i poštovanjem. Zato odrasli nisu dopuštali djeci, koja su se često igrala pod zvonikom, da se penju na nj. Ali smjela su se fotografirati pred zvonikom, odjevena u svoju blagdansku odjeću. Još čuvam takve fotografije iz šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Zvonik je više puta popravljan. Najviše su u sto godina stradali stupovi, na mjestu gdje su ulazili u zemlju. Tome su međutim doskočili već sami graditelji koji su stupove na donjoj strani produžili na pravokutni preklop s po dva vijka. Tako je bilo moguće izmijeniti jedan po jedan stup, a da se našteti statici zvonika, što je i učinjeno 1933., 1943. i 1956. godine.
Krajem šezdesetih godina čitava je konstrukcija toliko dotrajala da je prijetila rušenjem. Stoga je zvonik 1967. godine demontiran i uklonjen. Tada je prof. Ivan Delač nacrtao skicu s dimenzijama zvonika i snimio 4 fotografije koje se i danas mogu naći u literaturi i na internetu. Na gredi pod samim krovom, zaštićenoj od kiše i sunca, nađen je zapis plavom kredom o dovršetku tesarskih radova 1924. godine. Tako se pokazalo da je zvonik na svome mjestu stajao samo 43 godine, iako se nama činilo da je tu odvavik i oda će ostati zavavik.
No selu je i dalje trebao zvonik. Zašto nije postavljen novi, istovjetan zvonik – ne znam. I žao mi je. Napravljen je metalni zvonik, smješten nekoliko metara istočno. On dobro obavlja povjerenu mu ulogu, ima ugrađenu čak i oglasnu ploču, ali mještanima nije tako drag kao stari zvonik. I kad netko danas kaže kuočki zvon, ne misli na nj, nego na njegova prethodnika.
Književnik i prevoditelj Ivan Brajdić, rođen u Gornjim Kutima, nazvao je svoju pripovijetku „Zvonik“, a roman, u kojem je opisao mučnu epopeju svoje obitelji: „Nasred sela zvonik“. Slikar amater Ivica Arbanas, prema starim fotografijama, višekratno je crtao zvonik. Franjo Grgurić je svojoj kćeri Dajani, tada još djevojčici, napravio maketu zvonika. I sama sam se puno bavila zvonikom. Skupljala sam literaturu i fotografije, pisala i objavljivala tekstove o zvoniku, o običajima vezanim uza nj, o zvonima i zvonaru, o načinima zvonjenja…
Odrastajući u Kutima, na desetak metara od kuočkiga zvona, doslovno u njegovu okrilju, i ja sam vjerovala da je zvonik vječan. Pokazalo se da je vrijeme mnogo jače, ali i da nam zvonik jako nedostaje. Možda se zato svi mi, još preostali Kočani, tako trudimo zadržati zvonik u slici svoje sretne mladosti. Za vječnost.
