Taybeh, biblijski Efrajim, nalazi se nedaleko od Ramallaha na Zapadnoj obali i posljednje je isključivo kršćansko selo u regiji. 1300 stanovnika živi pod sve većom prijetnjom: posljednjih tjedana došlo je do ponovljenih napada radikalnih izraelskih doseljenika. Polja su paljena, groblja oskvrnjena, crkve napadnute. Tri seoska svećenika – katolički, grčki pravoslavni i melkitski – jednoglasno govore o „sustavnom izumiranju“. Bez međunarodne zaštite, apeliraju, mjesto će se suočiti s istom sudbinom kao i mnoge kršćanske zajednice u regiji – nestankom.
Politički pritisak i tiha tolerancija
Ovi napadi nisu slučajni. Crkveni vođe poput patrijarha Teofila III. i kardinala Pierbattiste Pizzaballe jasno pokazuju: nasilje slijedi obrazac. Izraelske vlasti često ne interveniraju, hitni pozivi ostaju bez odgovora, a napadači se rijetko privode pravdi. Politička linija sadašnje izraelske Vlade – pod premijerom Benjaminom Netanyahuom i ultranacionalističkim ministrima Itamarom Ben-Gvirom i Bezalelom Smotrichem – pod kritikom je. Njihov plan jača pokret doseljenika koji kršćansku prisutnost vidi kao strano tijelo. U Jeruzalemu su sve češći napadi na svećenike i crkvene ustanove – izraz je to rastućega vjerskog fanatizma s obje strane.
Gaza: Kršćansko utočište pod napadom
Posebno je dramatična situacija u Pojasu Gaze. Ondje živi manje od 800 kršćana među više od 2,4 milijuna muslimana – usred područja koje kontrolira Hamas. Dvije crkve – katolička Župa Svete obitelji i grčka pravoslavna crkva sv. Porfirija – služe kao posljednje utočište vjernicima i civilima. Tijekom najnovijih vojnih operacija u Pojasu Gaze, 2023. i ponovno 2024./2025. godine, obje su crkve bile ugrožene u bombaškim napadima. U listopadu 2023. godine u izraelskome zračnom napadu teško je oštećeno imanje pravoslavne crkve sv. Porfirija. Ubijeno je najmanje 18 civila koji su ondje potražili zaštitu. Rimokatolička župa donedavno je ostala netaknuta jer ondje u najtežim uvjetima boravi više od 600 ljudi, među kojima su i mnogi stari, bolesni i ozlijeđeni vjernici.
No, sada ni ta skloništa više nisu sigurna: 17. srpnja granatirano je imanje katoličke Župe. Troje ljudi je poginulo, a nekoliko ih je ozlijeđeno – uključujući svećenika Gabriela Romanellija. Crkva je oštećena; očevici govore o tenkovskome projektilu. Papa Lav XIV. s „dubokom tugom“ reagirao je na izraelski napad na jedinu katoličku Župu u Pojasu Gaze. U brzojavu je pozvao na „trenutni prekid vatre“. Kardinal Pizzaballa rekao je za Radio Vatikan da je šokiran: „Takva stvar se više nikada ne smije dogoditi. Nećemo ih napustiti.“
Svakodnevni život pod kontrolom islamista
U Gazi je život kršćana dodatno otežan ciljanom islamizacijom. Kršćanske djevojke moraju nositi marame u državnim školama, kršćanski blagdani se ignoriraju, a alkohol je zabranjen. Hamas koristi preostalu kršćansku manjinu kao simboličan smokvin list protiv Zapada – ali ne nudi nikakvu stvarnu zaštitu. Ipak, mnogi ostaju: svećenici, časne sestre i volonteri pružaju humanitarnu pomoć u crkvama – u uvjetima opasnima po život. Crkve su postale mjesta preživljavanja, i za kršćane i za muslimane.
Marginalizacija na Zapadnoj obali
Život kršćana postaje sve teži i izvan Gaze. Kršćanske zajednice na Zapadnoj obali brzo se smanjuju. Nasilje doseljenika, administrativno uznemiravanje, restriktivni sustav dozvola – sve to oblikuje svakodnevni život. Preko 100 različitih dozvola regulira čak i banalne stvari poput posjeta liječniku ili odlaska u crkvu na državne praznike. Demokratska prava? De facto ne postoje.
Pogled u Siriju: tiha izolacija
Od kraja prošle godine situacija kršćana u Siriji također se ubrzano pogoršala. Islamistička Vlada se sve više oslanja na vjersku kontrolu: obvezno nošenje marama, ekonomska diskriminacija, izolacija od vanjskoga svijeta. Ondje živi između 300 000 i 700 000 kršćana – bez perspektive, bez zaštite.
Granice crkvene pomoći
Crkvene organizacije poput „Kršćani pomažu kršćanima u Svetoj zemlji“ pokušavaju pomoći molitvom, donacijama i konkretnim projektima. Prodaja maslinova drva iz Betlehema ekonomski podupire obitelji, ali hodočasnički turizam je u kolapsu, a dotok donacija je u zastoju. Neke banke blokiraju transfere iz političkih razloga – bez službenih sankcija.
Ostati ili otići?
Tisuće svaki dan postavljaju pitanje odlaska: ipak, mnogi kršćani u Palestini i Izraelu emigraciju vide kao posljednju opciju. No, samo u Betlehemu više od 100 obitelji napustilo je svoje domove u posljednje dvije godine. Egzodus napreduje – potaknut strahom, siromaštvom i besperspektivnošću. Pa ipak: nemali broj ostaje vezan dubokom vjerom, obiteljskim vezama, blizinom doma. „Mi nismo gosti“, kaže svećenik u Gazi, „mi smo ljudi ove zemlje.“ Ali koliko dugo još?
Napad koji mora postati prekretnica
Napad na katoličku Župu u Gazi prije tri dana nije izolirani incident, već simptom pogoršanja ukupne slike. Teško ozlijeđeni ljudi, ranjeni svećenik, oštećena crkva, sve to u navodno sigurnome prostoru crkve. Reakcije – od pape Lava XIV., kardinala Pizzaballe, preko europskih biskupskih konferencija do talijanske premijerke Giorgie Meloni – su jasne: ciljano ubijanje civila ne može se opravdati. Izrael je ponudio obećanja – ali bez političkih promjena, zaštita vjerskih manjina ostaje prazno obećanje.
Sveta zemlja treba svoje kršćane
Kršćani u Svetoj zemlji bore se ne samo za svoju vjersku baštinu, već i za svoj opstanak. Usred sve neprijateljskijega okruženja, oni utjelovljuju glas pomirenja, umjerenosti, vjere. Ako se ovaj glas utiša, Sveta zemlja neće samo izgubiti dio svoje povijesti – već i svoju budućnost.
Svijet više ne može šutjeti. Svatko tko želi očuvati baštinu svetih mjesta mora djelovati sada – jasnim riječima, političkim pritiskom i aktivnom solidarnošću. Jer bez svojih kršćana Sveta zemlja više nije Sveta zemlja.
(kta)
