Oaza Kraljice mira tri je dana sredinom srpnja bila dom ministrantima i ministranticama župe Sveti Vid – Miholjice.
Najavljeno i obećano već negdje početkom godine, kada je završen blagoslov obitelji i domova u čemu su i oni svesrdno pomagali, ostvarilo se, kao svojevrsna nagrada za taj trud ali i za redovitu prisutnost u crkvi kroz službu ministriranja blagdanima i nedjeljama ali, u puno slučajeva, i radnim danom.
Projekt ne bi bilo moguće ostvariti da se u njega nisu uključili njihovi roditelji koji su od svog vremena i godišnjih odmora izdvojili za cjelokupnu pomoć oko nabave hrane, kuhanja i pospremanja te pomoći u radu s djecom u tri spomenuta dana. Priključili su nam se i neki vjernici laici koji su se također angažirali i svesrdno pomogli a hvala i onima koji su nas počastili pokojim sladoledom pa čak i tortom budući da smo u Oazi proslavili i rođendan jedne ministrantice. Od početka smo htjeli da ovaj susret ministranata bude prigoda da se njega uključe i njihovi roditelji, starija braća i sestre, prijatelji, pa čak i njihovi stariji što se, s obzirom na ljetne obaveze, donekle i ostvarilo.
Jedna večer zajedničkog druženja najprije na misi a potom i oko stola uz roštilj, pjesmu, i druženje oko dvadesetak djece te isto toliko i starijih, možda je i najljepši trenutak ovogodišnje, prve Oaze djece i odraslih župe Sv. Mihovila arkanđela iz Svetog Vida. Kad se tome pribroje i nogometne utakmice tata protiv ministranata i mama protiv ministrantica, ljepota susreta i ispunjeno srce nije izostalo. Mise u kojima se sudjelovalo čitanjem, pjevanjem, scenskim prikazima Božje riječi, ispovijed, molitva krunice pred Marijinim likom pod zvijezdama te zajedničke igre, ispunili su vrijeme za koje nismo ni primijetili kako brzo odmiče. Poneki roditelj i stariji bili su od pomoći i u večernjim trenucima kada je umorno tijelo trebalo prepustiti krevetu, a snove Bogu.
Da su u strahu velike oči otkrivali smo u razgovoru uz doručak gdje su se prepričavale dogodovštine noćnih sati i borbi s paucima, tarantulama, zvukovima puhova i divljih svinja koje razbacuju kamenje iza spavaonica, a vjerojatno i sa žirafama, slonovima i lavovima kada je umor zaklopio oči, a strah i dalje vrebao iz podsvijesti. Da nam je bilo lijepo, svjedoči i ono pitanje kojim se otvara budućnost a ono glasi: „Kada ćemo opet?“
Treba zahvaliti Vedranu Kirinčiću, župniku Krka koji nam je ustupio Oazu na ova, za sve sudionike ovog kampa, tri nezaboravna dana.
Anton Valković, župnik
