Objavljeno: 07.07.2025.
Desetorica mladomisnika Zagrebačke nadbiskupije zaređeni su za svećenike u subotu 21. lipnja 2025. godine po rukama zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše u sjemenišnoj crkvi Srca Isusova na zagrebačkoj Šalati.
Više o mladomisnicima Dominiku Čaušiću, Ivanu Čusu, Matku Filipoviću, Krešimiru Haramiji, Ivanu Ivičeku, Kristijanu Koloniću, Grgi Markoviću, Franji Pišteleku, Pavlu Prusini i Luki Žeželju saznajte na internetskim stranicama i društvenim mrežama Zagrebačke nadbiskupije.
Grgo Marković
Grgo Marković rođen je 12. ožujka 1994. godine u Splitu. Pored roditelja ima i stariju sestru. Odrastao je u mjestu Kučine, nedaleko od Splita, u župi posvećenoj Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije. Prije odlaska u bogosloviju završio je Graditeljsko-geodetsku tehničku školu, a nakon toga je uz studij istovremeno skupio više godina radnog iskustva. Za đakona ga je zaredio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša 19. listopada 2024. godine u crkvi Ivana XXIII., pape u Zagrebu. Đakonski pastoralni praktikum vršio je u Župi Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici.
Mladomisničko geslo: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga.” (Iv 6,68)
Datum mlade mise: 13. srpnja 2025.
Kako ste se odlučili za svećenički poziv?
Kod mene to je bio dugotrajan proces koji je započeo intenzivnijim duhovnim životom otprilike nakon završetka srednje škole. Misli o svećeništvu su mi dolazile spontano, a to su mi i drugi znali spomenuti. Najprije mi je to djelovalo kao nešto nemoguće zato što sam mislio da Bog poziva jedino savršeno kreposne ljude bez ikakve mane te sam istodobno imao veliki otpor zbog osjećaja da gubim sve dotadašnje oslonce u životu. Međutim, Gospodin je sve to u mojem srcu polagano čistio, utvrđivao me u povjerenju te sam tako nakon nekog vremena shvatio da me Božja ljubav zove i da je to put kojim trebam ići.
Kako su na Vašu odluku reagirali obitelj i prijatelji?
Reakcije su bile podijeljene. Neki od kojih sam očekivao podršku su bili dosta rezervirani, a oni za koje se nisam nadao čestitali su mi i ohrabrivali me. No, zahvalan sam Gospodinu koji mi je dao mir i duboku svijest o tome što mi je činiti te me to nije pokolebalo, već me učvrstilo u mojoj odluci.
Kako biste opisali svoju dosadašnju formaciju? Što Vam je bilo najljepše? Što Vam je bilo najteže?
Svećenička formacija je povlašteno vrijeme od Gospodina darovano, ali istodobno i zahtjevan proces koji čovjeku donosi onoliko koliko je spreman s Božjom milošću surađivati. Sretan sam jer vidim koliko toga sam tijekom formacije primio što inače drugdje ne bih imao priliku. Formacija me učvrstila u pobožnosti i kreposti, uzrastao sam u ljubavi prema Bogu i Crkvi, stekao sam teološka znanja te brojna prijateljstva i poznanstva. Možda najzahtjevnija stvar u formaciji jest da je ponekad znalo biti suhoparno, iz dana u dan sve jednako, čini ti se da gubiš žar. Dnevni red, predavanja, ispiti, sve nekako isprogramirano. No, upravo tada treba uvijek iznova posvješćivati Božju prisutnost u svakom danu, sjetiti se zašto si tu i prema čemu ideš. Iz ljubavi prema Bogu činiti i najneznatnije stvari kada nastupi monotonija.
Proteklu godinu proveli ste na đakonskom praktikumu. Gdje ste bili? Kako biste opisali to iskustvo? Što ste naučili?
Đakonski praktikum proveo sam u Župi Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici. Imao sam priliku iz prve ruke osjetiti život župe, svakodnevne dužnosti, obveze, puls jedne velike i žive zajednice. Župnik i župni vikar su mi ukazali istinsko povjerenje te sam imao priliku naučiti mnogo toga vezanog uz pastoralno djelovanje, administraciju te kontakt s ljudima. Sveukupno, mislim da je to bilo vrlo važno i korisno iskustvo ususret svećeničkom ređenju.
Kako zamišljate svoj svećenički život? Čemu se radujete, a od čega strepite?
Svećenički život zamišljam kao jedan poseban i odgovoran način služenja Gospodinu i njegovoj Crkvi te ljudima koje će mi povjeriti. Ispunjava me radošću i strahopoštovanjem misao da me Bog koristi da budem Njegov bliski suradnik u najvažnijoj misiji, tj. djelu spasenja čovjeka. Zato se radujem i svim svakodnevnim dužnostima koje proizlaze iz te misije, a posebno slavlju svete mise te te sakramenta svete ispovijedi. Ne mogu reći da od nečeg strepim, to je možda presnažan glagol, no strah me ponekad da u tako odgovornoj službi ne načinim neki veliki propust ili uputim krivi savjet koji će naštetiti Crkvi i ljudima te općenito da ne postanem ravnodušan prema Gospodinu. Međutim, nadam se da će Božja milost i providnost dopuniti ondje gdje nastupe moje ograničenosti.
Kako prepoznati svećenički poziv u životu?
Ne znam postoje li nekakvi univerzalni simptomi po kojima čovjek može prepoznati svećenički poziv, ali možda mogu upotrijebiti vlastito iskustvo. Jedan od naznaka može biti ako nekog ispunjava radošću pomisao da je na mjestu svećenika kojeg gleda za oltarom, ili snažna želja da olakšava drugima njihove patnje slušanjem i blizinom. Naznaka može biti i osjećaj da, iako ti je sve posloženo i sve ide u dobrom smjeru, Bog od tebe traži daljnji iskorak i potpunije predanje.
Što biste poručili mladima koji se dvoume oko odluke za svećeništvo/posvećeni život?
Poručio bih svakoj osobi koja razmišlja o posvećenom životu da odvoji najprije vrijeme za molitvu i tišinu koliko je to moguće. Staviti iz ljubavi prema Bogu i Crkvi svoje biće, talente i darove Bogu na raspolaganje, da On s tobom upravlja i da te usmjeri. Bog jedini poznaje srž našeg bića, zna naše kvalitete, mogućnosti, ali i strahove i ograničenja. Zato nema veće sreće nego osluškivati i poslušati ono što On želi od mene i od tebe. Slijediti Božju volju je najbolji put za tebe, tvoju obitelj i za sve one koje će ti Gospodin povjeriti te će roditi obilnim plodovima.
Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije
