Zločin koji vrijeđa Gospodina » Tekstovi

Razgovor: Željka Frković, povjerenica za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba

Danijel Delonga

22.05.2023.

Potrebno je apsolutno povjerenje i vjerovanje da je to što žrtva iznosi istina. Važno je da ju razumijemo i prihvaćamo jer rane koje nastaju takvim zlodjelima su duboke i teško izlječive, objašnjava Željka Frković, povjerenica Riječke nadbiskupije za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba.

Papa Franjo u pismu „Vi ste svjetlost svijeta“ iz 2019. godine dao je jasne upute za osnivanje Povjerenstava za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba u svim biskupijama svijeta. U Riječkoj nadbiskupiji povjerenstvo je započelo s radom prije godinu dana, u ožujku 2022. godine, u sklopu Metropolijskog ureda za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba kojem je na čelu crkveni pravnik i svećenik Ilija Jakovljević. Povjerenica Riječke nadbiskupije je Željka Frković, ujedno i ravnateljica Doma Sveta Ana – za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja i psihoterapeut s dugogodišnjim iskustvom u nadbiskupijskom Obiteljskom savjetovalištu.

Prije nešto više od godine dana riječki nadbiskup imenovao Vas je na čelo ovog povjerenstva s vrlo osjetljivom tematikom. Koja je Vaša uloga?

Dužnost je povjerenika ponuditi zaštitu i stručnu pomoć duhovne, psihološke ili pravne naravi žrtvama seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja. Tu je i briga o prevenciji seksualne zloporabe maloljetnika i ranjivih osoba te edukaciji. Moja je uloga obavijestiti nadbiskupa o dobivenoj prijavi, a osobi koja se javi pružiti mogućnost razgovora. Oni koji žele prijaviti neprihvatljivo i kažnjivo ponašanje svećenika ili službenika Crkve mogu to učiniti pozivom na telefon ili e-mailom, a ja ću po zaprimljenoj prijavi s njima stupiti u kontakt. Broj telefona i adresa e-pošte dostupni su i vidljivi na stranicama Riječke nadbiskupije. (099 544 4245; [email protected])

Svaki poziv ili poruku moramo shvatiti izuzetno ozbiljno, svakoj osobi dati mogućnost da iskreno i potpuno iznese svoj problem. Već je više puta i na razne načine istaknuto kako žrtva treba biti u središtu zanimanja Crkve, dakle mora dobiti svu potrebnu brigu s puno strpljenja, slušanja i suosjećanja. Ono što je potrebno je apsolutno povjerenje i vjerovanje da je to što žrtva iznosi istina. Važno je da ju razumijemo i prihvaćamo jer rane koje nastaju takvim zlodjelima su duboke i teško izlječive.

Nakon što saslušate prijavu, kakav je dalje proces postupanja?

Moram odmah reći da u ovih godinu dana još nije bilo dojava koje bi tražile pokretanje sudskog postupka. Svakako, osobi koja prijavljuje slučaj potrebno je odmah omogućiti razgovor i dati joj priliku da sve ispriča. Onome tko prijavljuje zlostavljanje jamči se anonimnost, ali prijavu mora potvrditi osobno, s imenom i prezimenom. Mora se znati tko je žrtva, a tko počinitelj. To je važno da se žrtvi omogući sva stručna pomoć te da se dođe do počinitelja i sankcionira. Svatko je odgovoran za izgovorenu riječ, pa u konačnicu i optužbu. Teško je postupati kad se radi o anonimnim prijavama. Moramo biti oprezni i da ne otvorimo prostor za lažne prijave i zloupotrebu dostupnosti ovog ureda.

O svakoj dojavi o mogućem slučaju povrede maloljetnih ili ranjivih osoba, nakon obavijesti nadbiskupu, te razgovora s osobom, neophodna je prijava nadležnim civilnim vlastima. Ako netko prijavi Nadbiskupu, Biskupiji ili povjereniku kažnjivo djelo i ako se izvidima utvrdi da postoje indicije počinjenja tada nadbiskup sve šalje Državnom odvjetništvu. Bili bi sretni kad bi tako i Državno odvjetništvo slalo nama, kad je riječ o predmetima koji se tiču crkvenih osoba.

Što više informacija i praktičnih znanja imamo to će i sustav prevencije i sustav procesuiranja zlostavljača i pomoći žrtvama biti učinkovitiji. Moramo priznati, tek smo na početku, treba će još raditi na prevenciji, poboljšati protokole postupanja, pojasniti smjernice i načine rada.

Vidljivo je da papa Franjo posvećuje veliku pažnju borbi protiv pedofilije u redovima Crkve. Prošlost je pokazala da je taj problem bio zanemarivan i nanio mnogo štete, prije svega žrtvama, a onda i Crkvi. Treba li se borbi protiv pedofilije posvetiti još više pažnje?

Papa je rekao da bi mi kao kršćani trebali biti primjer dobrote, oličenje empatije, pomaganja i biti tu za drugoga i uz drugoga u njihovim bolima, a ne biti oni koji nanose bol. Dosadašnja iskustva ukazivala su da su mnogi slučajevi ostali nedorečeni. Da su osobe koje su proživjele neko neugodno iskustvo to zapravo dugo skrivale jer su se često puta bojale ili se nisu imale kome obratiti, a često su nailazile na nerazumijevanje. S vremenom je sve to izašlo na vidjelo, u javnost. 

Očito je Papa zaključio kako je neizostavna promjena u Crkvi i potreban novi način postupanja u tim slučajevima. Moramo pogledati sebe i priznati svoje slabosti i manjkavosti. Zbog toga Papa i govori da svaka ovakva vrsta zločina vrijeđa našega Gospodina. Svaka ta rana ostavlja duboke tragove na čovjeku, a osobito zločini počinjeni od stane svećenika u kojeg osobe imaju veliko povjerenje.

Mislim da će se na cijelom ovom procesu još morati raditi. Važno je da se što više ova tema u Crkvi otvara, da postoji i edukacija osoba koje rade u pastoralu.

Riječka nadbiskupija i još neke biskupije u Hrvatskoj omogućile su tečajeve edukacije koju provodi Centar za promicanje dobrobiti ranjivih osoba pri Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Koliko edukacija može pomoći u prevenciji?

Edukacija je važna, važno je znati koje su to situacije koje dijete mogu povrijediti, začuditi, nanijeti mu psihičku traumu. Dijete ne smije doći u situaciju da ima bilo kakvu vrstu nelagode. Svima koji rade s djecom, mladima i ranjivim osobama koje se ne mogu braniti i razlučivati treba posvijestiti koje su situacije neprihvatljive. Svećenici, kao i svi koji rade s djecom moraju paziti na tjelesni kontakt, paziti da se ne dovedu u položaj da su nasamo s djecom niti u bilo kakvu drugu situaciju koja bi mogla izazvati nelagodu ili sumnju. Čak iako nema nikakve zle namjere i potpuno čisto i srdačno pristupaju djetetu.

I nama koji radimo na tim slučajevima potrebna je edukacija i priručnici za postupanje. Što više informacija i praktičnih znanja imamo to će i sustav prevencije i sustav procesuiranja zlostavljača i pomoći žrtvama biti učinkovitiji. Moramo priznati, tek smo na početku, treba će još raditi na prevenciji, poboljšati protokole postupanja, pojasniti smjernice i načine rada.

Na stranicama Hrvatske biskupske konferencije osim smjernica nalaze se i dva priručnika koja su prevedena s talijanskog jezika koja pomažu u boljem razumijevanju ove materije, ali i načina postupanja crkvenih osoba. Crkva je zadnjih godina jako puno učinila na ovom području i važno je ne stati.

Iskustva žrtava

Kakva su vaša iskustva kao psihoterapeuta? Radite sa ženama i djecom žrtvama obiteljskog nasilja, jeste li imali slučajeve zlostavljanja djece i maloljetnika?

Radila sam sa žrtvama koje su proživjele nasilje u ranoj dobi. Počinitelji su bile osobe iz obitelji, koje su im bile vrlo bliske i drage. Djeca to ne prepoznaju odmah, vjerojatno neće odmah reći roditeljima. Osjećaj nelagode i trauma u njima se postepeno razvija, posvješćuje. Djetetu je tada teško objasniti drugima što se dogodilo, a nerijetko i kada kaže, ne vjeruje mu se. Odrasta sa svojim skrivenim ranama koje kasnije mogu biti uzrokom različitih neprihvatljivih ponašanja za sebe i druge. Takvim je osobama teško prihvatiti sebe i to što se dogodilo, teško stupaju u kontakte i nemaju povjerenja. Dug je i težak put izlječenja.

Iz rubrike:
Razgovor