Čovjekova potraga za značenjem
Čovjekova potraga za značenjem Viktor Frankl trebao bi biti klasificiran među najdubljim djelima dvadesetog stoljeća. Preživjeli i Auschwitz i dva koncentracijska logora povezana s Dachauom, Frankl – židovski austrijski psihijatar – odražava se na njegovo iskustvo holokausta i suočen s njim reagira na život i njezino značenje.
Frankl je golo ljudsko stanje u svom najlakšem i najmračnijem, najboljem i najgorem. Hrabro govoreći o imperativu života kako bi se pronašao smisao, čak i posebno, pred patnjom. Njegovo iskustvo daje mu dozvolu da govori sirovo o univerzalnim i osobnim istinama, posuđujući joj nešto od proročkih. Unatoč vlastitim patnjama i sposobnosti da održava osjećaj moralnog integriteta tijekom tih godina testiranja, on piše iskreno, ali bez ogorčenosti na svoje tlačitelje, i bez da se uzme moralno visoko tlo protiv onih koji su se kompromitirali pod težinom nacističkog jackboota. Njegov dijeljenje izaziva našu modernu senzibilitet – ne ukazuje na zahtjeve koje bismo trebali postavljati život, kao što smo naučeni, već zahtjev koji život postavlja od nas.
Toliko se može uzeti iz ovog rada, onoga što je zapravo uvod u Frankl’s Logoterapija. Za kršćanina je kršćansko čitanje teksta neizbježno. Misterija LogotipRiječ i križ prolaze kroz riječi na svakoj stranici.
Križ kao stvarnost
Kroz Frank, Duh Sveti može nam pomoći da povratimo pravo značenje križa u našem postmodernom krajoliku gdje je to značenje prečesto dekonstruirano, institucionalizirano, privatizirano i novonastalo. Za kršćanina danas, suočen s križanim standardom sekularizma, križ riskira da ne postane ništa više od koncepta identiteta, intelektualni kamen za kut, simbol za razmišljanje i obranu-točku razlike, umjesto stvarnosti i misterije u koje treba živjeti i disati i vjerovati.
Nužno je da svaka generacija i dob ponovno otkriju istine naše vjere, posebno križ, koji će uvijek i zauvijek trčati protiv zrna statusa quo. Križ nikada neće biti cool, a ako u određenim džepovima ikada postane trendi, to bi mogla biti samo kiča. To je misterija prevelika i mršava da bi se mogla svesti na nešto veličine ugriza ili na nešto što samo bljesne na panou ili vise na vratu. Uvijek će biti više.
Mudrost križa jedinstveno govori u svakom dobu onima s ušima koje mogu slušati (Mt 11,15), ali poruka ostaje ista – poziv da otkrije smisao života u Kristu, tako što je ranuo svoj jaram ljubavi i tereta odgovornosti.
Sloboda i odgovornost
U II dijelu Čovjekova potraga za značenjem Frankl kaže sljedeće:
Sloboda je samo dio priče i polovica istine … Sloboda je u opasnosti od degeneracije u puku proizvoljnost, osim ako se ne prožima u smislu odgovornosti. Zbog toga preporučujem da se kip slobode na istočnoj obali dopuni kipom odgovornosti na zapadnoj obali.[i]
S tako jednostavnom prijedlogom Frankl kaže mnoge stvari …
Sloboda bez odgovornosti proizvoljna je, besciljno egocentrična i osuđena na besmislenost. To je licenca za samoautonomiju praznine za drugo. To je vrsta slobode koja omogućava SS vojniku da ženu gurne u plinsku komoru. Svakako, on bi mogao pronaći smisao u tome, ali takvo subjektivno značenje je proizvoljno, lažno i bez supstancije. Jedan od mnogih razloga koji je izložen kao takav je zbog njegove nemogućnosti registracije s univerzalno držanim ljudskim vrijednostima.
Ipak što je sloboda s odgovornošću? Poziv života je odgovoran, preuzeti odgovornost ovdje i sada, u ispunjenju nečijeg zvanja.[ii] Zahtijeva nečiju potragu za značenjem, a nečije izvršavanje njihove odgovornosti nužno ga isporučuje. To je vrsta slobode koja je učinila ženu koja je gurnuta u plinsku komoru – ST. Edith Stein – slobodno je položila svoj život po vlastitom prigovoru (Iv 10,18), iako je bila prisiljena umrijeti. Poslana u plinsku komoru, ali idući slobodno, prema njezinim riječima, “za moj narod.” To je vrsta slobode koja otkriva i rađa značenje čak i u situacijama koje su sile tiranije namijenile vakuumima besmislenosti za svoje žrtve.
U suprotnom naprezanju, činjenica da postoji samo kip slobode govori glasno i nezrelo prava i malo odgovornosti. To ukazuje na stav modernog zapadnog čovjeka koji se prvo i najvažnije pita, a ne “koje su moje odgovornosti?” Ali “Koja su moja prava?”
Sigurno postoji mjesto za damu slobodu, ali bez odgovornosti dame ona je poput one personifikacije ludosti u knjizi poslovicama, koja bez mudrosti odgovornosti vodi muškarce zalutala nakon maštovitosti vlastite volje, jer “njezini koraci slijede put do Sheola, ona ne pazi na život života; načini na koji se ne mogu reći 5: 5: protivno.
Koji je ovaj kip odgovornosti?
Svi dobro znamo kako izgleda kip slobode. Ipak kako bi mogao izgledati kip odgovornosti? U to ne može biti sumnje. Križ. Povijest nas je opskrbila slikom i Bogom svojom neočekivanom silom značenja dovela je raspeće Isusa iz Nazareta, Sina Božjeg, koji je bio na vrhuncu Kalvarije odgovornost koju čovječanstvo duguje Bogu i sebi. A tamo gdje čovječanstvo nije uspjelo preuzeti svoju dvostruku odgovornost, uspio je čovječanstvo Božje utjelovljeno.
Ipak, takav uspjeh nije bio postignut da bi nas isporučio iz naših odgovornosti, ali provedeno je kako bi nam se omogućilo da ih ispunimo u onom koji je otišao prije nas –Svojom snagom, svojom milošću i Njegova ljubav.
To nije zato što je Bog otac koji zahtijeva da zarađujemo svoje spasenje znojem našeg obrva, već zato što je jedini način da uđemo u ovaj spas, da iskoristemo slobodu da živimo. Spas od grijehašto je naša nesposobnost da sami budemo savršeno odgovorni, tako da bismo mogli biti besplatni voljeti—Po je sloboda biti odgovoran, pronaći smisao, svrhu i dostojanstvo, ne samo sada i pred grobom, već u daljnjem tekstu i izvan groba.
Kip odgovornosti je križ, a posebno je to raspeće s Isusom zalijepljenim. Ovdje se u ruci ne drži plameni baklja, već srce koje gori s ljubavlju, propušteno odgovornošću. Glas iz ovog statue ne izjavljuje svoja prava, već poziva svaku Mariju i Ivan, svaku ženu i muškarce: “Dođite k meni sve vas koji ste umorni i preopterećeni, a ja ću vam se odmoriti. Jer jaram mi je lako, a moj teret svjetlost. Pokupite svoj svakodnevni križ i pratite me.”[iii]
Ovdje obećani odmor nije lažna utjeha osigurana napuštanjem osobne odgovornosti. To je da mir srca i uma koji svijet ne može dati – Isus je prebacio u nečiju dušu, a koji rađa značenje ne može uništiti nokat patnje. To je simptom prihvaćanja nečijeg križa. Vertikalna greda koja predstavlja nečiju odgovornost prema Bogu i horizontalno, odgovornost nečijeg susjeda. To nije križ bez obje ove grede, a Isus poziva –naredbe čakda ga ramemo.
Jednostavno i lagano? Smiješno bi se činilo. Čak i uvredljivo. Ali nije li to čudna čudesna snaga ljubavi, da je to zaista ludilo racionalnom promatraču, ali čistog smisla za onu koja je pogodila … onu koju je oslobodio? To je na kraju krajeva ljubav – ne emocija, već je prihvatila odgovornost.
Ultimatum života
U kontekstu razmatranja divergentnih krajnosti koju ljudska priroda može uzeti u lice najgore vrste patnje, Frankl piše:
Način na koji muškarac prihvaća svoju sudbinu i svu patnju koju podrazumijeva, način na koji on preuzme svoj križ, pruža mu veliku priliku – čak i pod najtežim okolnostima – da u svoj život doda dublji smisao. Može ostati hrabar, dostojanstven i nesebičan. Ili u gorkoj borbi za samoočuvanje može zaboraviti svoje ljudsko dostojanstvo i postati više od životinje. Ovdje leži šansa da čovjek ili iskoristi ili odustane od mogućnosti postizanja moralnih vrijednosti koje mu teška situacija može priuštiti. I to odlučuje je li dostojan svoje patnje ili ne.[iv]
Ne kaže da zaslužujemo ili ne zaslužujemo patnje koje dobivamo, ali iz kršćanskog kuta – križ je tu, koji se usred naših života nalazi velik – ne možemo pobjeći. Većinu vremena čini da se njegova prisutnost osjeća kroz sitnice. Ipak, ponekad se duboko osjeća iskustvo križa, a ponekad se može doživjeti kao neizrecivo strašno, rezultat ljudskog zla ili bolesti, na takav način da nas njegovi odjek nikada ne napuštaju. Ipak, bez obzira na oblik križa u našem životu, to može biti nešto što nas sruši i korumpira s gorčinom ogorčenosti, što nas je odvelo do mržnje u svijet; ili rijetka i testirana prilika da se dubinski raste – da se uvuče dublje u značenje, u naše čovječanstvo i dublje u misteriju Boga koji je naša svetost.
Drugim riječima, križ je zasigurno prisiljen na našim leđima okolnostima koje ne možemo kontrolirati, ali možemo odlučiti hoće li nas to srušiti i slomiti, ili prilika da ga nosimo s Isusom zbog ljubavi prema Bogu i čovjeku.
To je ultimatum koji nam predstavlja sam ljudski život i Isus život Uzima i vječno njegovu smislenost izvan ljudske sfere. Ultimatum za odabir srušenog križem ili ga nositi, a naš odgovor je na nas kao pojedince. “Neka mu poreći sebe I uzmi se njegov križ ”(Mt 16,24): Sve je to u jednini, jer je prijedlog duboko osobni. Ne možemo prosuditi svoje susjede, niti ispitivati njihove motive, niti smo sposobni prepoznati razliku između srušenja križanja i nošenja, jer to stvari često mogu izgledati identično. Shoddy razlučivanje da ne sudi, već da razazna kako djelovati kao Simon Cyrene, umjesto vikanja, flagelatornog rimskog vojnika koji samo pozori drugih čini težim.
Jedna osoba može biti paralizirana i proganjana dubinošću njihovog križa, a ona može uključivati najteže vrste traume; Ili se može moći visiti pod njegovom težinom, i bez sumnje će život uključivati i trenutke oboje. Ipak, tko god da smo, bez obzira na naš križ, temeljna istina je da da bismo mogli podnijeti i nositi križ, ne trebamo biti profesionalci koji mogu trčati krugove s našim križem, ali moramo to jednostavno prihvatiti, čak i ako je potrebno neko vrijeme, u vjeri da Bog može upotrijebiti ovu patnju – bitni ili mali – kako bi nas naučili bolje, kako bismo mu voljeli, da bismo im dali duše, i da sačuvamo duše.
Opcija postoji, ili besmisleno trpjeti uzalud ili da bi smisleno patili sa svrhom. Da bi se pozvali Isusovo ime dovoljno je da ubrizgava našu bol beskonačnom i vječnom vrijednošću.
“Može ga podići”
Frankl tada razrađuje:
Nemojte misliti da su ta razmatranja nezemaljska i predaleko udaljena od stvarnog života. Istina je da je samo nekoliko ljudi sposobno postići tako visoke moralne standarde. Od zatvorenika samo je nekolicina zadržala svoju punu unutarnju slobodu i dobilo je one vrijednosti koje je njihova patnja pružila, ali čak je i jedan takav primjer dovoljan dokaz da ga čovjekova unutarnja snaga može podići iznad njegove vanjske sudbine.[v]
“Čovjekova unutarnja snaga može ga podići” doista. Možda se u našoj snazi svi ne možemo uzdići iznad naše vanjske sudbine – zatvorenici jer smo od vlastitih slabosti. Onda o pitanju grijeha – nema načina da se itko može uzdići iznad toga vlastitom snagom. Jednako dobro. Bog može postići sve te stvari, a u Kristu Isusu, on nas je već odgajao više nego što ga “čovjekova unutarnja snaga može podići”. Stvarnost ovog uskrsnuća nas čeka na našem križu: te dvije grede odgovornosti koje daleko su od apstraktnog. Jer već nas vagaju i zahtijevaju svoj odgovor u trenutku kad smo zauzeli. Ne trebamo drugdje tražiti značenje niti slobodu. U tom je pogledu naš kip slobode i statue odgovornosti zaista ista stvar, to je križ, kroz koji Bog u Kristu posreduje dar slobode milosti kroz naš zagrljaj odgovornosti.
Djevica Marija svjedoči o ovoj istini. Ona je ugledni član naše rase podignuta u besprijekornost od trenutka svog začeća; posvećen, oslobođen sjedinjenja s Bogom, od početka. Samo se uzdizala samo s skokovima i graničima u ovu svetost svojim dubokim sjedinjenjem sa svojim sinom – shvatila je kroz svoju odgovornost prema Bogu i čovjeku, a odgovaranje na Njega bog-čovjek. Sindikat je manifestirao i opisao je stajajući kraj njega u podnožju križa – pravi kip slobode i odgovorno.
Odgovornost Lady Liberty & Lady
Gospa se s pravom može s pravom nazvati Lady Liberty i dama odgovorno. Jer osim Isusa, tko još zna bolje dvostruke zrake koje čine križ? Ta dvostruka odgovornost prema Bogu i susjedu koja je njezino srce srušila u boli gorim od smrti? Bila je s Isusom pred njegovim križem, a nam je potrebna Marija u lice. Može nas naučiti kako nositi ove grede i pozivati ime Marije – samopouzdano i poslušno činjenici da nam je Isus dao Mariji i Mariji – dovoljno je da shvatimo svoju majčinu prisutnost i pomoć već na raspolaganju.
Kao dama odgovorno, ona će pomoći da se drži križnog drveta križa, usprkos svim vrstama unutarnjih i vanjskih teškoća. Kao dama sloboda, ona će nam pomoći da to učinimo s ljubavlju, mirom, pa čak i radošću.
Sjedinjene Države imaju vlastiti kip slobode, vlastitu damu slobodu – bez označitelja odgovornosti – dar od Francuza i sve kao znak nacionalne neovisnosti. Kroz vjeru, možemo li dopustiti da Duhom Svetom uskladi u zemlji naše duše, stvarni i vječni kip slobode i odgovornosti, Blaženi križ i njezinu priloženu damu, dvostruki dar Božji i svjedočanstvo o našoj slobodi hodočasnika čiji je život i državljanstvo u Isusu, kroz Mariju, gdje je “u toj zemlji” na toj zemlji, ali u toj zemlji
Odmoriti se zauvijek nakon zemaljske svađe.
U mirnoj svjetlosti vječnog života.[vi]
[i] Victor E. Frankl, Čovjek potraga za značenjem, II dio, 154-155, puni tekst dostupan s arhive.org.
[ii] Frankl, Čovjek potraga za značenjem, II dio, 130.
[iii] Labav crtež sinteze iz Mt 11: 28-30; LK 9:23.
[iv] Ibid., Dio I, 87.
[v] Ibid.
[vi] John Henry Newman, Olovo, ljubazno svjetlo (1833).
Ostale reference, Hamleti Phil 3:20.
