Vjera moga djeda je jaka. Prije nekoliko godina, kad je bio dobro u osamdesetima, kliznuo je na led dok je psa vodio u šetnju. Slomio je nekoliko rebara i razbio bubrege. Znao je da mu treba medicinska pomoć – ali prvo je ustao i otišao na misu. Tek nakon toga otišao je u bolnicu. On je težak čovjek. Ali više od toga, on je vjeran katolik, ispunjen ljubavlju Isusa Krista – vrstu vjere koja djeluje, a ne samo govori.
Često kaže: “Sve je to u načinu na koji to gledate.” U početku bi moglo zvučati kao relativizam odjeven kao poslovica – onakva stvar koju ljudi kažu kad ne znaju što bi drugo rekli. Ali kao što sam shvatio, to nije ništa slično. To je dubok izraz konstante – ona koja je apsolutna u odnosu na svaki ljudski referentni okvir. Kaže to kad stvari pođu po zlu – i kad krenu u pravu. Kaže to nakon loših vijesti i nakon dobrog obroka. To nije emocionalna reakcija. To je navika duše. Izraz odražava – između ostalog – svojevrsnu tihu postojanost, onu vrstu koju vidite u muškim figurama Starog zavjeta: Abraham gradi oltare u pustinji, Joseph koji čeka u tišini, posao gledajući vrtlog.
Moj djed je također uspješan poslovni čovjek – poštovan, ostvaren, stabilan. Ali on je prvi koji je rekao, s istim mirnim glasom koji je uvijek imao, taj uspjeh sam može biti dobar ili loš. “Sve je u tome kako to gledate”, rekao će opet, podsjećajući vas da značenje neke stvari ne ovisi o samoj stvari, već o očima koje to vide.
Podsjeća me na tu sliku iz Psalma 1 – “On je poput stabla posađenog u blizini tekuće vode, koje u dogledno vrijeme daje njegovo voće i čije lišće nikad ne blijedi” (Psalam 1: 3, Nabre). To je moj djed. Nije glasno. Nije nemirno. Ali duboko ukorijenjena, nahranila iznutra i tiho uroditi voćem.
Odrastao sam i leteći s njim. Imao je prekrasan avion i bio je izvrstan pilot. Gledajući ga kako leti, vidio sam nešto više od vještine-vidio sam živce od čelika i rijetku ptičju perspektivu na svijet. Nije bio samo pilot. Bio je – i jest orao vjere, uzdigao se kroz život smirivanjem, uvjerenjem i jasnoćom.
Ima i drugu izreku, onu koja se prirodno spaja s prvim: “Voda s leđa patke.” Njegov je način da kaže: “Što god svijet baca na mene – što? Krist je prevladao svijet.” To nije prkos. To je odvajanje od ovozemaljskih stvari – vrsta je ukorijenjena ne u ravnodušnosti, već u vjeri. Njegova mirna nije od ignoriranja problema. Od znanja tko drži pobjedu.
A u središtu tog stava je paradoks koji vrijedi razmišljati: jer je moj djed odvojen od svijeta – u svijetu, ali ne i od toga – on je više slobodniji za to. Uživa u onome što nudi, trenutak u trenutak, bez da se prilijepi za to. Njegova sloboda od svijeta postaje ona stvar koja mu omogućuje da se s pravom oduševljava – sa zahvalnošću, a ne hvatanjem; S poštovanjem, ne strahom.
On je pobožni katolik – vrsta koja se vjerno masi misi, moli krunicu svaki dan i drži ogromnu pobožnost prema Gospi. Njegova vjera teče duboko – stabilno, tiho, hranjivo. Veliki dio moje vlastite vjere dolazi od njega, a ta ista marijanska predanost i sada mi trči u krvi. Moj djed ne nudi argumente; Nudi leću.
Ne govori kako se istina zavija prema našem mišljenju. Kaže da je istina osoba, a mi ga susrećemo samo u mjeri u kojoj se otvaramo. Apsolutna istina nije fiksna ideja ili hladna apstrakcija – to je sam Isus Krist, živ, prisutan i aktivan. A prema Kristovim vlastitim riječima, naše uvjerenje utječe na ono što će učiniti za nas.
Krist kaže: “Prema vašoj vjeri, bilo bi vam to učinjeno” (Matej 9:29). I opet: “Ako imate vjeru, veličine sjemena senfa … reći ćete ovoj planini:” Pomaknite se odavde tamo “, a to će se pomaknuti. Ništa vam neće biti nemoguće” (Matej 17,20).
Krist je istina. On je živi temelj svih bića. Može i promijeniti činjenice – ne samo kako ih vidimo, već i kakve jesu – ako vjerujemo. Planina se kreće prema našem uvjerenju, jer je Krist slobodan, velikodušan i beskrajno reagiran na vjeru.
Mudrost mog djeda ne dolazi u velikim izjavama. Dolazi u malim gestama, tihim molitvama i frazama koje izgledaju jednostavne dok ne ostarite dovoljno da biste ih razumjeli. “Sve je u tome kako to gledate.” “Vodi s leđa patke.” To nisu otpuštanje. Oni su duhovne strategije – način da Krista prepusti svijet u vlastitom životu.
A ako je to istina, onda je svaki dan pozivnica. Svaki je trenutak prilika da se ponovo pogleda. Vidjeti dublje. Sudjelovati u apsolutnoj beskonačnosti istine – ljubavi – to je Bog.
Pa da – čuda se događaju. Bog će se ponašati, ući će, prebaciti težinu stvari – ali samo u mjeri u kojoj ćemo vrata otvoriti vjerom.
A moj djed to zna. On to živi. Prenosi ga, ne u knjigama ili propovijedi, već u dvije mirne fraze, omotane u poštovanje:
“Sve je u tome kako to gledate.”
“Vodi s leđa patke.”
