Svećenički dan Riječke nadbiskupije – stazama povijesnih stradanja s pomirenim sjećanjem i predanom ljubavlju da bismo mogli nastaviti poslanje Crkve na ovim prostorima.
U duhu jubilarnog poziva na pomireno sjećanje na vlastitu prošlost kao polazišta svećenici Riječke nadbiskupije, u ponedjeljak 30. lipnja obilježili su svoj Svećenički dan. Središnje mjesto jednodnevnog hodočašća svećenika ove godine bio je Trst, odnosno tamošnja katedrala sv. Justa u kojoj se nalaze posmrtni ostatci drugog biskupa tada mlade Riječke biskupije, Antonia Santina koji je njome upravljao od 1933. do 1938. godine nakon čega je preuzeo upravljanje biskupijom u Trstu. Ovogodišnjem hodočašću i svojevrsnom studijskom danu za svećenike odazvalo se njih četrdesetak, predvođenih nadbiskupom Matom Uzinićem. Prva postaja na putu do Trsta bilo je malo mjesto nadomak Trsta Basovizza (Bazovica) gdje se nalazi poznata „Foiba di Basovizza“, talijanski nacionalni spomen nastradalih vojnika i civila za vrijeme partizanske vlasti u periodu neposredno nakon svršetka Drugog svjetskog rata u kojemu se nalazi nepoznat broj žrtava. Nakon obilaska Dokumentacijskog centra spomen područja i osnovnih povijesnih podataka o ovom mjestu stradanja koje je iznio generalni vikar Mario Tomljanović svećenici su se okupili oko samog rudarskog okna kroz koji su žrtve ubacivane u „foibu“ (jamu) gdje je nadbiskup Uzinić predvodio molitvu za žrtve koje se nalaze u samoj fojbi ali i za sve žrtve rata i poraća, osobito za žrtve ovakvih masovnih likvidacija koje nikada nisu imale dostojanstvenu ljudsku sahranu.
U tom smislu u kratkom razmišljanju za vrijeme molitve nadbiskup je rekao: „Žrtve koje se nalaze u ovoj jami, kao i u mnogim drugim jamama diljem naših krajeva, pa i u našoj domovini – poput one u Kostreni – Bezdan gdje smo nedavno komemorizirali žrtve među kojima se nalazi i naš subrat, svećenik Martin Bubanj, nisu imale mjesto gdje će nakon svoje smrti biti „položeni“. Oni su „ubačeni“ u ove jame.“ Promišljajući o samoj žrtvi ovih ljudi i ovom mjestu njihova stradanja nadbiskup je zaključio kako i ona mogu postati mjesto iz kojeg će izniknuti sjeme novoga života ukoliko njihova žrtva bude pridružena Isusovoj: „ U Ivanovom evanđelju slika Isusovog polaganja u grob slika je sjemena koje zakopano rađa stostrukim plodom. I ova mjesta, koliko god bila mjesta tuge, mjesta na kojima doživljavamo poraz ljudskosti mogu biti i rasadišta novog života ukoliko prethodno naučimo nešto iz svega onog što se na ovom mjestu događalo.“ Taj novi život koji na ovom i ovakvim mjestima „poraza ljudskosti“ može nastati jest „ukrsnuće ljudskosti“ poručio je nadbiskup te zaključio: „Ono što se ovdje dogodilo trebamo u svojim molitvama pridružiti Isusovom križu i njegovom grobu te s vjerom u uskrsnuće, ne samo njihovo, već ovo uskrsnuće ljudskosti krenuti dalje. Neka ova prva postaja današnjeg hodočašća bude u tome pomoć da bismo kao novi ljudi, učeći iz ovih stranica povijesti, mogli u sebi imati novu nadu…“
Nadbiskupa i svećenike u tršćanskoj katedrali sv. Justa dočekao je domaći biskup Enrico Trevisi i don Ivica Čona, župni vikar katedralne župe, inače rođeni Riječanin. U ime svećenika biskupa domaćina pozdravio je nadbiskup Uzinić koji ukratko objasnio razlog i motive organiziranja svećeničkog dana upravo na ovim prostorima Trsta u godini kada Riječka nadbiskupija slavi jubilej stote godišnjice svoga utemeljenja: „Koračamo stazama povijesnih stradanja s pomirenim sjećanjem i predanom ljubavlju kako bismo nastojali nastaviti svoje poslanje.“ O važnosti posjete upravo katedrali sv. Justa nadbiskup je rekao: „Danas smo posebno počašćeni što možemo pohoditi i vašu katedralu sv. Justa, mučenika u čijoj kripti počivaju kosti našeg drugog biskupa, a kasnije biskupa ove partikularne Crkve u Trstu, Antonia Santina“. Iako su neke njegove odluke u Rijeci izazvale polemike, danas mu, kao članovi prezbiterija kojemu je stolovao, izražavamo zahvalnost za zauzetu pastirsku službu u izazovnim vremenima naše mlade, multinacionalne biskupije u Rijeci. Želimo učiti iz njegova primjera kako se danas nositi sa sličnim izazovima sve snažnijih populizama i nacionalizama koji na pograničnim područjima kao što su ova na kojima se prostiru naše biskupije često potiču nepovjerenje i napetosti.“
Odgovarajući na riječi pozdrava domaći biskup Trevisi zahvalio je nadbiskupu i svećenicima na posjetu Tršćanskoj biskupiji i katedrali te na spomenu koji se ovim danom čini u sjećanje na zajedničkog biskupa Santina. Biskup Trevisi, u duhu izrečenog u nadbiskupovom pozdravu, spomenuo je kako su područja naših crkava kroz povijest mnogo pretrpjela, no mi danas imamo poziv i poslanje pokazati svima kako su mogući putovi međusobnog uvažavanja i pomirenja. „ Nažalost, i kao Crkve dopustili smo sebi da budemo uvjetovani nacionalizmima i ideologijama. Ali danas znamo da smo pozvani živjeti Evanđelje u različitostima bez pretenzija za jednoumljem.“
U homiliji koju je izrekao tijekom svete mise slavljene u katedrali nadbiskup Uzinić, na temelju liturgijskih čitanja dana pojasnio je što to znači „hoditi za Isusom“. Evanđelje dana o tome govori u dva smjera. Obraća se onima koji tek imaju nakanu poći za Isusom i onima koji su to već učinili: „Onima koji žele krenuti za njime Isus želi razbistriti ideje kako ne bi krenuli s njim zbog pogrešnih motiva. Nekad se i to događa. Sjetimo se dvojice braće, Jakova i Ivana, koji su krenuli za Isusom jer su očekivali prva mjesta u njegovu kraljevstvu. Vjerojatno su i drugi učenici imali neke svoje ideje o tome što znači biti njegov učenik.“ O tome što sam Isus kaže onima koji žele biti njegovi učenici i kako se živi to učeništvo nadbiskup je istakao: „Objavljujući kakav je on mesija, Isus jasno govori da tko želi biti njegov učenik mora se prethodno odreći samoga sebe, uzeti svoj križ i onda ići za njim. Slijediti njega znači slijediti križ. Biti njegov učenik ne znači izbjeći napore života, već upravo suprotno: tko želi slijediti Isusa mora se naučiti odricati od udobnosti. Slijediti Isusa znači umrijeti sebi i to činiti i onda kada to za sobom donosi bol i progonstvo, kada to znači ići suprotno od logike ovoga svijeta. Slijediti Isusa ne znači biti prihvaćen i shvaćen od mnoštva. Evanđelje ne podrazumijeva traženje udobnosti.“ Iako se u nasljedovanju Isusa usredotočujemo na to što se gubi postoji i ono što se dobiva, što zauzvrat dobiva onaj koji se kroz učeništvo odriče svega. Odgovor na to nadbiskup pronalazi u Abrahamovom iskustvu s Bogom: „Ono što nam njegovo iskustvo govori jest da ono što dobivamo je prijateljstvo s Bogom. Kada smo prijatelji Božji onda on s nama, kao i s Abrahamom, dijeli svoje planove. Tada možemo stupiti u dijalog s njim. U dijalogu između Abrahama i Boga, u kojemu Bog objavljuje svoje planove Abrahamu, vidimo snagu molitve onog koji je prijatelj s Bogom. Bog popušta molitvama svoga prijatelja!“ Svećenik je pozvan primiti ovaj dar prijateljstva s Bogom, postati Božji prijatelj poput Abrahama da bi mogli izvršiti i svoje poslanje u svijetu: „biti proroci, zagovornici za svijet, za mjesta i gradove u kojima živimo, u kojima dijelimo sudbinu sa svima ostalima. (…) Pozvani smo, odazivajući se Gospodinu, krenuti za njim ostavljajući sve kako bismo bili ubrojeni među onu desetinu zbog koje ovaj svijet još nije uništen.“ zaključio je nadbiskup.
Nakon posjeta gradu i zajedničkog objeda u susjednoj Sloveniji, u povratku kući svećenici su se zaustavili u još jednom mjestu koje pamti i svjedoči o ljudskom stradanju, u mjestu Lipa u Riječkoj nadbiskupiji gdje je također održana molitva za sve stradale.
Objavljeno: 2. srpnja 2025.
