Evanđelje od nas traži stalno stvaranje boljeg svijeta » Tekstovi

Razgovor: Nikola Uravić, zlatomisnik Riječke nadbiskupije

Danijel Delonga

10.11.2023.

“I II. vatikanski sabor i sadašnji poziv pape Franje na govor o sinodalnosti u Crkvi traženje je pravog odgovara na probleme koji se javljaju i u Crkvi i u svijetu. Kako na njih odgovoriti? To nije stvar samo jednog čovjeka nego svih koji sada živimo u Crkvi”, kaže zlatomisnik Nikola Uravić.

Dragi slavljeniče, u Vaših 50 godina službovali ste pod 5 nadbiskupa i 5 papa. Bila su to različita vremena, različite osobe, različiti načini upravljanja. Možete li istaknuti osnovne razlike vremena, društva i Crkve u kojoj ste postali svećenik i ovoga sada?

Osnova Crkve su vjernici laici, obitelji, a struktura Crkve je katalizator koji dobro ili manje dobro, ovisno o mogućnostima, prilikama i snalažljivosti pospješuje vjernički život naroda. Dar vjere je Božje djelo, a svećenik, biskup i papa trebaju to djelo u ljudima prepoznavati i pospješivati. U mom djetinjstvu i mladosti sredstva vjerničke komunikacije bila su živa riječ, tisak (list Blagovest), slušala se emisija na hrvatskom jeziku Radio Vatikana. Društvene strukture javno su život Crkve ignorirale, ali su dobro pazile što se u njoj zbiva i kovale razne intrige. Trebalo je hrabrosti za javno izražavanje svog vjerskog uvjerenja. No u obiteljima koje su vjernički živjele bila je mnogo veća odgovornost za vjerski život novih naraštaja, a nije se zapuštala zajednička i osobna molitva. Došle su i generacijske promjene, mijenja se društvena klima, došao je papa Ivan XXIII. koji saziva II. vatikanski koncil, nove su nade i očekivanja. Rađaju se nove tiskovine: Glas koncila, Veritas, Glasnik Srca Isusova i Marijina…., kod nas Zvona, razni župni listići. Nakon vremena suše buknula su i nova duhovna zvanja, biskupi su mogli slati mladiće, svećeničke kandidate na studij i u inozemstvo, tj. u najvećem broju slučajeva u Rim na razne specijalizacije.

Sada nas uvelike pogađa demografska kriza. Dok je u vrijeme moje mladosti u Rijeci bilo puno mladih obitelji, djece i mladih, na ulicama smo se igrali, sada toga ne vidim u tolikom broju. To mijenja vrste problema i društvenu klimu pa i živost Crkve. Društvene su promjene velike kao i mogućnosti komunikacije s kojima je teško ovladati i o njima kritički rasuđivati, a manjka ona bliska komunikacija gdje se osobe gledaju oči u oči. Mobiteli, računala, TV imaju velike mogućnosti. Mogu biti od pomoći i koristiti u mnogim stvarima, ali mogu biti i sredstva manipulacije te izazivati jednostranost i duhovno sljepilo.

Što se pak tiče biskupa i svećenika koje sam neposredno susretao i poznavao, moram reći da su to bile osobe vjere, spremne mnogo toga pretrpjeti, odgovorne osobe i zauzete za stvar Crkve i vjere, svatko prema svojoj vlastitoj osobnosti i darovima koje mu je Bog dao. Ne bih bio svećenik da u Crkvi nisam susretao takve osobe.

Svećenik ste postali nedugo po završetku 2. vatikanskog sabora, on je poveznica s današnjim vremenom i Sinodalnim hodom. Možete li usporediti ozračje koje je vladalo u Crkvi u vrijeme Sabora s ovim što se događa sada, u vrijeme dugo očekivane Sinode o sinodalnosti?

I II. vatikanski sabor i sadašnji poziv pape Franje na govor o sinodalnosti u Crkvi traženje je pravog odgovora na probleme koji se javljaju i u Crkvi i u svijetu. Kako na njih odgovoriti? To nije stvar samo jednog čovjeka nego svih koji sada živimo u Crkvi. I na svjetskoj razini i u Crkvi postoje razna razmišljanja i strujanja koja treba objediniti, naći zajednički odgovor putem dobrog razlikovanja što je što, i putem dijaloga i u samoj Crkvi, i s drugim kršćanskim zajednicama kao i sa svim ljudima dobre volje. Kršćanin traži putokaz i rješenja prosvjetljen svjetlom Isusova evanđelja. Treba moliti dar Duha Svetoga za prosvjetljenje svih nas kako se ne bismo utopili u besmisao života i postojanja.

Dok je II. vatikanski sabor otvorio put nade i obnove, živi jezik u liturgiji, govor o sinodalnosti odiše tjeskobom zbog sadašnjih društveno-političkih prilika u svijetu.

Je li Crkva, u ovih 60 godina dovoljno nasljedovala poruke Sabora?

Ocjena dovoljan nikad nije dobro zvučala. Označuje minimalizam, pomisao izvukao sam se, neću propasti, mogu spavati na miru. Život je stalna mijena koja traži nova i nova rješenja. Ako želimo neku stvar i stvarnost uzdržati, treba nam truda i nastojanja, a kamo li ako se želi učiniti kakav iskorak. Evanđelje od nas traži stalno stvaranje boljeg svijeta. Mudraci iz Evanđelja traže mjesto gdje se rodio Isus, Marija i Josip traže 12 godišnjeg Isusa. Isus govori: „ Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se“ (Mt 7, 7). Mnogo toga se čini i pokušava činiti. Crkvu Isus nije ustanovio zbog nje same, nego da bude svjetlo svijeta i grad na gori svima. Cijeli je svijet pozvan spoznati istinu o dostojanstvu čovjeka i o Božjem planu o njemu. Taj odnos sa svijetom ne ovisi samo o Crkvi u kojoj ponekad gledamo samo ljudsko djelovanje nego je božansko djelo i ovisi o Bogu, o našem nasljedovanju Božjeg plana u koji se slobodnom voljom uključujemo.

• Prije 13 godina u razgovoru za Zvona pitao sam Vas zašto ste postali svećenik. Pitat ću Vas to ponovno. Što ste o svećeničkom pozivu promišljali prije 50 godina, što ste očekivali i jeste li sve to ostvarili?

Bogatstvo je susretati razne ljude, upoznate razne krajeve naše domovine s ljudima proživljavati sretne i manje sretne događaje. Tko želi biti svećenik, ne može razmišljati o nekoj karijeri, o nekom posjedovanju, voditi život „na visokoj nozi“ ili stjecanju raznih dobara, a niti imati neke posebno zacrtane planove osim onih kako pastoralno djelovati. Ne znaš kamo ćete biskup postaviti ni gdje ćeš biti u službi. Sa svojim darovima i sposobnostima stavljaš se na raspolaganje Crkvi.

Već ono što sam ranije rekao o tijeku djetinjstva i mladosti, slagalo se kao mozaik, kamenčić do kamenčića koji je vodio buđenju svećeničkog poziva u meni. U traženju svog životnog puta išao sam u katedralu i slušao propovijedi nadbiskupa Josipa Pavlišića koje su bile uvijek žive, snažne i konkretne, išao sam redovito na nedjeljnu misu i kateheze kod dominikanaca u crkvi sv. Jeronima, obavljao devet prvih petaka, pristupao sakramentu ispovijedi u crkvi Gospe Lurdske kod kapucina, tražio svoj duhovni put i na kraju ostvario se i poziv i odluka.

Ono što sam shvatio kao dobro i svrhovito za moj život, smatrao sam da to treba biti od pomoći i drugima kao rješenje naših međuljudskih odnosa i ostvarenje osmišljenog života. Osjetio sam ponekad tijekom svećeničkog života da me Božja ruka vodila pojedinim osobama i događajima, a ne vlastita pamet. Naći se u pravo vrijeme na pravome mjestu, koja sreća i zadovoljstvo meni i narodu Božjem!

U vašem svećeničkom dosjeu zabilježeno je čak 57 dekreta, odnosno raznih imenovanja i službi. Od župnika u ogulinskom kraju do nadbiskupijskih i metropolitanskih ustanova. Radili ste u pastoralu, vodili Caritas, podučavali bogoslove, okupljali redovnice, sada se brinete o umirovljenim svećenicima… Koja služba Vam je ostala u najljepšem sjećanju? Koja je bila najteža? 

Ovisi s kojom voljom se nešto radi, s kojom vjerom i oduševljenjem. Svaka služba omogućuje sve bolje upoznati sebe, svoje sposobnosti i vještine. Činio sam ono što sam znao i mogao. Svaka mi je služba bila izazov, ali i zadovoljstvo. U svakoj zadaći je važno surađivati s drugim ljudima, otkrivati njihove darove i uključiti ih u poslanje Crkve.

Najveću odgovornost sam osjetio kao poglavar u sjemeništu. Motivirati te mlade ljude, dobro ih upoznati, prosuditi što je za tu osobu najbolje, naglošću ne učiniti neku nepravdu, pomoći da svatko otkrije svoj pravi životni poziv. Pred tim mladićima je budućnost ne samo njihova, hoće li biti sretni, zadovoljni ili razočarani, nego i budućnost Crkve i njena poslanja. Kakva će ona danas sutra biti, ovisi koliko su ti mladići uspjeli izgraditi sebe i pripremiti se za svećeničko poslanje.

Od djetinjstva ste u Rijeci, ali po ocu ste podrijetlom s otoka Krka i poznate su Vam prilike Crkve i društva na tom otoku. Možete li procijeniti kakva je i zbog čega razlika u mentalitetu žitelja na otoku i na kopnu, posebno prema vjerskoj tradiciji?

Dijete sam Hrvatskog primorja te se u meni prelamaju mnoge tradicije. Živjeli smo u centru Rijeke, tu sam proveo cijelo svoje školovanje od prvog razreda osnovne škole do završetka Teologije. Osmogodišnje školovanje i gimnaziju pohađao sam čak u istoj zgradi. Na ferije smo brat i ja uvijek bili u Omišlju kod „mamice“ i tete. Bilo nam je lijepo. Djetinjstvo i mladost su sami po sebi lijepi, a još više ako smo od roditelja vođeni razumnim i odgovornim postupcima, ako se u obitelji poštuje rad i red.

U Omišlju smo osjetili slobodu, cijelo vrijeme je bilo naše. Razmišljajući kao svećenik o vjerskom životu raznih sredina, mogu zaključiti: dobra je zdrava tradicija ako nije samo zbog tradicije nego se njome vjera hrani i živi. Ljubav prema liturgiji, pjevanje u bogoslužju otkrio sam upravo u Omišlju. Sama pak tradicija bez življene vjere lako postaje samo vanjština, parada, licemjerje. Sam Isus je tradiciju zbog tradicije osuđivao. Ljudi promijene sredinu, promijene svećenika i najednom sve propada. Kao vjernici ne snalaze se i gube se. Postoje pak sredine gdje nisu svi vjernički usmjereni, ali oni koji su vjernici, do toga drže i u novim se okolnostima ne izgube. Molitva treba biti zajednička ne samo u crkvi nego i u vlastitom domu i obitelji.

Utemeljitelj našeg mjesečnika Zvona Josip Šojat bio Vam je ujak, a i sami ste rekli da je njegov svećenički lik utjecao na Vaš životni put. Zvona su u rujnu proslavila 60. obljetnicu izlaženja. Sjećate li se Šojatova angažmana oko tog lista, što je mislio, zašto je započeo taj proročki projekt?

Volio sam ponekad biti kod svog ujaka svećenika za vrijeme školskih praznika. S njim sam upoznavao druge ljude i krajeve, a on je bio zabavan i duhovit. Znao je pričati o mnogim dogodovštinama i anegdote o osobama koje je poznavao u djetinjstvu i mladosti. Gledao sam kako on komunicira s ljudima. Dok je bio u Divjakama/Skradu, s časnim sam sestrama koje su bile kod njega išao u šumu brati borovnice, a kad su molile časoslov i čitale duhovno štivo, slušao sam što su čitale. Kad je preseljen u Bakar, kod njega sam pročitao Bibliju i knjige vjerskog i teološkog sadržaja koje je on imao i na neki način samom sebi pojasnio mnoga pitanja vjere koja su me mučila.

Pratio sam njegova pastoralna nastojanja. Pitao se kako povezati ljude u župi koja mu je povjerena, kako biti prisutan i onima koje u crkvi ne vidi često. U svakoj župi su ljudi ponosni na svoje mjesto, tradiciju i običaje. Razmišljao je kako iskoristiti taj ponos u rastu njihove vjere i počeo je izdavati Bakarska zvona kao župni list. Nekoliko je prvih brojeva izašlo tiskano ciklostilom i dijeljeno je po obiteljima. Tom djelu priključio se i „Proleter“ vlč. Ante Sironića, draškog župnika, te su na poticaj tada pomoćnog biskupa Josipa Pavlišića koji je stao iza njih, počeli izlaziti kao Zvona, list za cijelu tada senjsko-modrušku biskupiju i riječku administraturu.

Iz rubrike:
Razgovor