Don Šime Perić, svećenik Zadarske nadbiskupije, proslavio je svoj dijamantni svećenički jubilej u katedrali sv. Stošije u Zadru u ponedjeljak, 30. lipnja, predvodeći svečano misno slavlje sa svečanim Tebe Boga hvalimo za 60 godina svoga svećeništva.
Propovijedao je don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije koji je bio đakon dok je don Šime bio župnik župe bl. Alojzija Stepinca u Zadru. Na misi su se okupili svećenici i brojni vjernici u zahvali za dar Perićevog svećeništva.
Propovijed don Ante u kojoj je govorio o značenju i potrebi sjećanja u životu kršćanina te ljudskoj dimenziji svećeništva, prenosimo u cijelosti.
Iz 61, 1-3a, 6a, 8b-9
Lk 4, 18
Među brojnim Božjim darovima po kojima je stvoren čovjek, nalazi se i kognitivni dar sjećanja i pamćenja. Mi smo ljudi bića uspomena, memorije; Memento – Sjeti se, spomeni se! Između ostalog, čovjek je funkcionalan dok kontrolira i ima vlastita sjećanja. Ona ga osobno ispunjavaju te mu predstavljaju određeni ispit savjesti.
U Svetom Pismu gotovo nema Knjige u kojoj se ne koristi pojam ‘sjećanje’, pogotovo glagolski oblik kao u primjeru: „Sjeti se toga, Jakove, i ti, Izraele, jer si sluga moj! Ja sam te stvorio i sluga si mi, Izraele, neću te zaboraviti!“ (Iz 22. 40) ili Božja zapovijed: „Sjeti se subotnjega dana, drži ga svetim“ (Iz, 20. 8).
U Starom zavjetu, zaborav osobito na velika djela koja je Bog učinio za svoj narod smatralo se teškim grijehom. Evanđelisti i apostoli nadahnuti Duhom Svetim sjećali su se događaja s Isusom Kristom i to su zapisali te nam predali svete tekstove.
Sjećanje je bilo prvi evangelizacijski model po kojem se širila Božja riječ od onih koji susreli Mesiju u osobi Isusa Krista. I dok postoje brojna biblijska mjesta u kojima Bog traži od čovjeka da osvježi svoje sjećanje, postoje i mjesta gdje čovjek vapije prema Bogu istim tim glagolom.
Jedina želja koju je imao desni razbojnik na križu je: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo” (Lk, 23, 42).
Zadatak naših kršćanskih nastojanja na zemaljskom putu je ne zaboraviti na Božju svesrdnu ljubav i blizinu kojom nam je dao život i otkupljenje slavnim uskrsnućem. Pojednostavljeno rečeno: vjernici su oni koji ne zaboravljaju na Boga! Oni koji to nisu, zaboravili su na Boga u svom svakodnevnom životu.
Sjetiti se svakoga dana Božje blizine jest vjerovanje. Konačni cilj naših molitava jest zaziv upućen Bogu da se i on sjeti nas! Nismo samo urezani u Božje dlanove, nego i u njegovo sjećanje. Sion reče: “Jahve me ostavi, Gospod me zaboravi”. “Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao, zidovi tvoji svagda su mi pred očima” (Izaija 49, 14-16).
Draga braćo i sestre,
danas na ovoj svetoj euharistijskoj gozbi, spomen-činu Kristove gozbe, obilježavamo 60 godina svećeništva dragog nam brata, don Šime Perića.
Zašto je važno obilježavati osobne obljetnice? Između ostaloga i zato što su to trenuci kada vrednujemo osobe, događaje, tijek života unutar svojih sjećanja. Svi vi koji ste danas došli na svetu Misu zahvaliti Bogu za dar svećeništva don Šime Perića, niste tek neka apstraktna sjećanja, nego osobe – ljudi s kojima je kroz dugi svećenički rad i molitvu ovaj svećenik bio povezan.
Danas se prisjećamo ne samo 21 službe koju je do sada u Zadarskoj nadbiskupiji obavljao don Šime; spominjemo se ne samo teških vremena koja su vladala 1965. godine u našoj domovini i Nadbiskupiji kada je zaređen za svećenika; ne sjećamo se samo stotina krštenja, vjenčanja, sprovoda, duhovnih obnovi i podjeljivanja sakramenata, ne samo duhovnih razgovora i nagovora koje je ovaj svećenik obavljao u svojoj službi – nego u pamet dozivamo, sjećamo se da je don Šime sve to do sada vršio u Božjoj službi.
Ovo je trenutak zahvale za sva sjećanja koja je Bog učinio preko jednog svećenika. Zato je zahvala obljetnice ne samo čin svečara koji se sjeća svoje prošlosti, nego i sudioništvo svih onih koji su bili glavni akteri njegovog života i djelovanja, prije svega onog glavnog Aktera koji ga je pozvao u službu.
Sjeti se da si kršten, pričešćen, krizman, vjenčan, da si primio sakrament pomazanja i razne blagoslovine od Boga, preko ruku jednog svećenika. Da si preko ovoga svećenika čuo Božju riječ…
Govoreći o ljudskom sjećanju, moramo istaknuti da ono ima svoj kraj, rok trajanja na zemaljskom hodu. Ono umire s čovjekom ili smrću onih koji se sjećaju. Također vjerujemo da svoja sjećanja nosimo u onostranost, kojom se ne brišu ljudska sjećanja. Ondje ih u potpunosti razumijemo i tumačimo.
Ovdje je, ipak, važnije Božje sjećanje našeg života. Svako naše dobro djelo, svaki oblik kršćanskog djelovanja ostaje u Božjem sjećanju. Sve što činimo siromasima, slomljenima, zatočenima, sužnjima, žalosnima, a posebno onima koji su daleko od Božje blizine i koji su zaboravili na Boga, dio je Božjeg sjećanja. Njegov je Duh na svećeniku i svakom blagovjesniku koji donosi drugome Radosnu vijest. Naša je glavna nada samo jedno – da se Bog sjeća svega što činimo.
U prigodi svećeničkog jubileja najčešće razmišljamo o pozivu svetoga reda. Sakrament svetog reda na osobi koju je Bog pozvao, a odabrala sveta Majka Crkva, spaja osobu i poslanje svećenika. Neodvojivi su.
Najkraća, a možda i najljepša definicija, ujedno i najteža, kaže da je „svećenik drugi Krist“. Jedan teolog, govoreći o svećeničkom posredništvu, iznosi sliku mosta koji spaja dvije obale.
Svećenik kao posrednik prisutan je „na obadvije obale i to je njegova vlastitost. Ujedno, po tom je sâm drugačiji od bilo kojega drugog dijela puta, budući da je samo on sposoban posredovati prijelaz s jedne strane na drugu. „[1]
O sakramentu svetog reda, svećeništvu i poslanju napisane su tisuće stranica koje pripadaju službenom nauku Crkve. Osobito oni tekstovi koji govore o Božjem pozivu, besplatnom i nezasluženom daru te zahvalnosti za svećeničku službu.
I dok u zanosu zahvalnosti razmišljamo o otajstvu svećeničkog poslanja, zna se uvući opasnost isticanja nadnaravnog u službi svećenika, a zaboravlja se i ljudska dimenzija, jednako vrijedna kao i duhovna. I duhovna i ljudska komponenta u svećeniku povezane su i jednako vrijedne.
Sâm Bog je postao čovjekom, tijelom uskrsnuo, sâm Bog nastavlja djelovati kroz ljudsku tjelesnost i čovještvo svećenika. Spasenje se odvija kroz osobu, čovjeka. Opasnost promatranja svećenika i svećeničke službe veže se više puta u zaboravu činjenice da je svećenik prvotno čovjek, osoba, ljudsko biće.
Sakrament svetog reda ne briše fizičke zakone koji su vezani uz rast svećenika kao čovjeka. On je čovjek rođen od zemaljske majke, raste i razvija se kroz sve prirodne i ljudske zakonitosti. On je osoba kojoj jako puno znači zajednica vjernika.
S obzirom da njegovo zvanje redovitim putem nastaje u župnoj ili drugoj zajednici, njegova temeljna formacija ovisi i o vjeri onih koji ga okružuju, prije svega duhovnošću i molitvom. To se posebno ističe u svećeničkoj službi gdje je on pastir zajednice, ali u bitnome ovisi o svojim vjernicima i njihovoj prisutnosti.
Dobro se prisjetiti! Svećenik je osoba koja po svetom redu nije imuna na ljudske bolesti, starost i zemaljsku prolaznost. Zaboravlja se, nekad, da osim križeva koje nosi za svoje vjernike, nosi i one osobne, kao što je bolest. Zaboravlja se da i svećenik kao čovjek ima bolesti bubrega, srca, žući, nekad se zaboravlja da svećenik ne može biti uvijek raspoložen i nasmiješen.
Svećenik je, ponavljam, čovjek satkan od svih ljudskih izazova. U slikama koje idealiziraju svećenički lik i služenje, ponekad se patetično umanjuje čovječnost svećenika zahtijevajući da bude nad-svećenik, što on ni po svetom redu ni po službi ne može biti.
Samo je Bog apsolutan i savršen. Svećenik, drugi Krist, nije kopija Boga, nego instrument u rukama Božjim, što ne isključuje njegovu ljudskost, nego je nadopunjuje.
Svećenik nije na sprovodu, osobito mladog čovjeka, samo službenik koji obavlja obred, on je čovjek kojeg duboko potresa otajstvo smrti koje ostavlja posljedice žalosti na njegovom svećeničkom djelovanju. Premda usmjerava i vjeruje u život vječni, kao ljudsko biće ne može ne biti solidaran s ljudskom patnjom povjerenog stada.
Obiteljske tragedije, nesređenost ljudskog života, premda ne pamti grijehe na ispovijedi, ostavljaju tugu u cjelokupnosti svećeničkog bića. Svećenik nije robot, on ima afekte i osjećaje, ima razum i sve druge ljudske komponente kojima proživljava radost i nadu, žalost i tjeskobu ljudi svoga vremena, povjerenog mu stada.
Svećenička najveća radost je kada vidi da se čovjek vraća Bogu, kada postaje svjestan da je njegova kap u Božjim rukama pomogla čovjeku vratiti se u dom Očev. Divno piše prorok Izaija u današnjem prvom čitanju o svećenicima Gospodnjim: „Tko god ih vidi, prepoznat će da su sjeme što ga Gospodin blagoslovi“.
Draga braćo i sestre,
na Božjem oltaru, po ‘ko zna koji put, stoji svećenik don Šime Perić.
Premda je nezahvalno za živoga čovjeka spominjati kvalitetu njegovog služenja, premda je nezahvalno u kratkim crtama sjećati se njegovih 60 godina svećeništva, ipak ističem njegovu ljudsku komponentu svećeništva.
On je svojih 60 godina služio ljudskom blizinom svima koji su trebali Boga, Isusa Krista. Toliko ljudske blizine u kojima je don Šime bio nebesko uho kao duhovnik, ispovjednik, učitelj, otac, nemoguće je danas konkretizirati. To zna samo Onaj koji se sjeća, kao i svi oni koji su preko ovog svećenika tražili Boga.
Odakle mu snaga i volja da to isto čini i u ovim staračkim godinama? Odakle mu jednaki polet da usprkos fizičkim i zemaljskim zakonima, to čini jednako i sada?
Prije 60 godina, na Mladoj misi odabrao je mladomisničko geslo Krist je moja ljubav, moje ufanje. Pod vidom toga gesla, imam dojam, a vjerujem da ga dijelite i vi, da pred nama stoji mladomisnik, svećenik, čovjek koji je jednako zaljubljen u Krista kao i prije 60 godina.
Pokušajte ga pitati što ga najviše muči, koje su njegove preokupacije i siguran sam da će i sa 60 godina svećeništva iznositi brige jednog mladomisnika pitanjima: Kako vratiti krizmanike u župu? Kako pomoći obiteljima današnjice? Kako ojačati komicij Marijine legije, kako provesti Novu evangelizaciju zajedno s vjernicima laicima?
Sve ovo spominjem, jer pred nama stoji svećenik čovjek kojem možemo pronaći i ljudske slabosti, ali mu nitko ne može osporiti zaljubljenost u Krista koja oduševljava nas mlađe, preispituje naše djelovanje i izaziva na slično predanje, bez obzira na ljudske zakonitosti i godine.
Prije par godina, kada je bilo ozbiljno ugroženo njegovo ljudsko zdravlje, na tisuće molitava vjernika laika slile su se prema Nebu za don Šimu. Vjerujem da su i te molitve pomogle njegovom ozdravljenju. Smatram da je to trenutak zahvalnosti svih koju su susreli Isusa Krista preko don Šime. Svih koje je don Šime naučio moliti.
Poštovani i dragi subrate don Šime, želim vam puno Božjeg blagoslova u daljnjem svećeničkom djelovanju. Iznad svega, želim Vam da se milosrdni i pravedni Bog jednog dana, kada budete pred Njegovim licem, sjeti svega što se činili kao zaljubljeni Kristov svećenik, jednako kako se i vi sjećate svojih 60 godina svećeništva. Blago vama kada se možete sjećati velikih Božjih djela u svom svećeničkom životu.
Amen!
[1] Ante Mateljan, O sakramentima, Izbor radova, Crkva u svijetu, Split, 2017. 265.
Foto: I. Grbić
