Objavljeno: 30.06.2025.
Desetorica mladomisnika Zagrebačke nadbiskupije zaređeni su za svećenike u subotu 21. lipnja 2025. godine po rukama zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše u sjemenišnoj crkvi Srca Isusova na zagrebačkoj Šalati.
Više o mladomisnicima Dominiku Čaušiću, Ivanu Čusu, Matku Filipoviću, Krešimiru Haramiji, Ivanu Ivičeku, Kristijanu Koloniću, Grgi Markoviću, Franji Pišteleku, Pavlu Prusini i Luki Žeželju saznajte na internetskim stranicama i društvenim mrežama Zagrebačke nadbiskupije.
Matko Filipović
Matko Filipović rođen je 17. rujna 2000. godine u Zagrebu, gdje je i odrastao kao jedino dijete u obitelji. Dolazi iz Župe sv. Nikole Tavelića, Zagreb – Kustošija. Prije početka formacije i teološkog studija pohađao je I. tehničku školu “Tesla”. Za đakona ga je zaredio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša 19. listopada 2024. godine u crkvi Ivana XXIII., pape u Zagrebu. Đakonski pastoralni praktikum vršio je u Župi sv. Marka Križevčanina u Zagrebu.
Mladomisničko geslo: “Gospodinu treba…” (Lk 19, 34)
Datum mlade mise: 29. lipnja 2025.
Kako ste se odlučili za svećenički poziv?
Čitav mladenački život bio je obilježen traganjem za svrhom, za ispunjenjem i smislom života čovjeka. Ta pitanja bila su izraženija i sve su više vapila za odgovorima koje je Gospodin stupnjevito davao kroz življenje u župnoj zajednici. Tijekom razdoblja srednje škole intenzivnije sam se uključio u život župne zajednice u njezinim različitim dimenzijama, a posebno u zajednicu mladih predvođenu svećenicima koji su pastoralno djelovali u župi. Kroz pastoralne aktivnosti u razdoblju mladenačkog traženja i propitivanja, po pitanju odabira životnog usmjerenja, javlja se ideja o svećeničkom pozivu. Svoja pitanja, dvojbe i nedoumice podijelio sam sa svećenikom koji me uputio na kateheze o 10 Božjih zapovijedi koje su bile jedno od najvažnijih pomagala na mom putu razlučivanja. Uz navedeno tu mi je od koristi bio i nadbiskupijski program “Dođi i vidi” za mladiće koji bi željeli provesti određeno vrijeme intenzivnije osluškujući Božju volju i otkrivajući Božji poziv. Tijekom tog vremena sazrijevao je i moj odgovor na poziv za koji vjerujem da je upućen od Gospodina te sam nakon mature odlučio stupiti u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište i započeti filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu.
Kako su na Vašu odluku reagirali obitelj i prijatelji?
Moja je obitelj pozitivno reagirala na moju odluku i već prvotnom reakcijom pokazala podršku na putu kojim sam odlučio krenuti. Takva podrška nastavila se tijekom svih godina formacije, ali uvijek u slobodi, ne stvarajući pritisak koji bi onemogućavao donošenje ispravnih odluka. S obzirom na različite prijatelje, koji dolaze iz karakterističnih razdoblja i okolnosti života, reakcije su bile također različite. Bilo je čuđenja, bilo je iznenađenja, ali je također bilo i onih koji nisu bili zatečeni mojom odlukom. Od prijatelja sam, također, dobivao podršku i razumijevanje za nove okolnosti življenja koje je trebalo prihvatiti.
Kako biste opisali svoju dosadašnju formaciju? Što Vam je bilo najljepše? Što Vam je bilo najteže?
Formacija je kao razdoblje prije svega hod, hod putem koji nije uvijek predvidljiv; kao i svaki, tako i hod u formaciji ima svoje dinamike i izazove. Najteže je, a ujedno i najljepše, kada čovjek može upoznati samoga sebe – to mu otkriva njegove dubine, darove i ljepote, ali ga i suočava s njegovim nedostatcima i poteškoćama. U otkrivanju samoga sebe potrebna je i hrabrost i suočavanje s Istinom čiji smo pozvani biti služitelji. Ono što svakako ostaje i što prepoznajem kao najljepše su uvijek odnosi; odnosi su oni koji značajnima čine proživljene trenutke i na primljenom daru prijateljstava Gospodinu zahvaljujem.
Proteklu godinu proveli ste na đakonskom praktikumu. Gdje ste bili? Kako biste opisali to iskustvo? Što ste naučili?
Đakonski pastoralni praktikum vršio sam u Župi sv. Marka Križevčanina u Zagrebu. Iskustvo pastoralnog praktikuma, koji nije kao u vremenu bogoslovske formacije povremen, posebno je vrijedno. Nakon višegodišnjeg upoznavanja sebe kroz svjetlo odnosa s Bogom, nakon dovršenog studija, radost je stupiti u pastoralnu stvarnost u kojoj čovjek pojedinac sa svojom autentičnošću, ali i svojim potrebama, dolazi pred Crkvu tražeći Život. Posebno je vrijedno pratiti one kojima sam bio poslan i upoznavati njih same te sve ono s čime se susreću u vlastitim životnim ambijentima. Kroz to iskustvo počinjem uočavati nužnost trajnog osobnog rasta koji treba proizlaziti iz osvješćivanja veličine odgovornosti koja nam je po Crkvi dana. Kada bih morao izdvojiti ono što sam naučio, onda bi istaknuo iskustvo važnih, ali nedostatnih čovjekovih snaga. Iako je u načelu poznato i vrlo zastupljeno kako su vlastite snage nedostatne u življenju Evanđelja, ipak je posve drugačije uvijek iznova iskusiti da je najviše i najbolje što možemo učiniti staviti se na raspolaganje Bogu te kako ja kao pojedinac nisam onaj koji je začetnik i predvoditelj, već samo onaj koji osluškuje, sukladno tome djeluje i stavlja se na raspolaganje Onomu kojemu je povjerovao.
Kako zamišljate svoj svećenički život? Čemu se radujete, a od čega strepite?
Radujem se što ću moći biti s čovjekom. U tom biti volio bih uvijek biti budan i osjetljiv na Božje poticaje i biti prisutan među onima kojima sam poslan; uz trajnu svijest o Bogu koji želi djelovati u životu čovjeka. Čini mi se kako su budnost i trajno osluškivanje jamci da će sluga biti vjeran i razuman, i onaj koji će uspijevati pružiti pravu hranu u pravo vrijeme (usp. Mt 24,45).
Kako prepoznati svećenički poziv u životu? Što biste poručili mladima koji se dvoume oko odluke za svećeništvo/posvećeni život?
Iznimno je važno pokušati prepoznati u sebi, pronaći odgovor na pitanje: „Što ja to želim?“. Promatramo Isusa koji apostole pita „Što tražite?“ (Iv 1,38b), kao da ih drugim riječima pita: „Što želite?“. Promatrajući ljude oko sebe uočavamo kako su brojne želje u čovjeku i naslućujemo kako je ovo pitanje možda neodređeno. Vjerujem kako naše želje skrivaju ispod površine stvarnost naših najdubljih, istinskih čežnji koje nas usmjeravaju i otkrivaju nam Boga koji želi utažiti te iste čežnje. Kada čovjek postane svjestan ljubavi koju Otac ima za njega i da je jedino On onaj koji može utažiti čovjekovu žeđ i kako mu sve darovano, tada se u čovjeku rađa osjećaj sinovstva, slobode i radosti. Postajemo svjesni kako je Otac onaj koji nam daje, koji nam želi samo i jedino dobro. Uočavajući sve Božje zahvate i dobročinstva dolazimo do zaključka kako je uvijek za nas brinuo i kako nas je toliko puta sačuvao od nas samih i naših ideja, od naše volje. Kada to zamijetimo, shvaćamo da je jedini smisao i ljepota života u poslušnosti onome koji najbolje zna gdje ćemo biti sretni. Dobar Otac zna što je dobro za dijete i gdje će biti sretno, ali uvijek dajući slobodu, pozivajući u slobodi.
Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije
