09. lipanj 2025.
U subotu, 7. lipnja, u crkvi Uzvišenja sv. Križa u Rumi, uoči svetkovine Duhova, održano je Duhovsko bdijenje, uz sudjelovanje župa Zemunskog dekanata, kao i drugih župa Srijemske biskupije
RUMA (TU) – Bdijenje (latinski vigilia – noćna straža, odnosno budnost) proteklo je u molitvi, pjesmi, šutnji, razmatranju, u zajednici vjernika, a predvodio ga je preč. Zdravko Čabrajac, dekan Zemunskog dekanata i župnik golubinački. Uz njega su bili i preč. Blaž Zmaić, vlč. Aleksandar Kovačević, grkokatolički svećenik Petar Dutka i domaćin – župnik rumski preč. Josip Ivešić. Iščekivanje silaska Duha Svetoga na Kristove učenike, na vjernike, započelo je u 19h u dvorištu crkve paljenjem ognja, pjesmom i molitvom. Vjernici okupljeni oko duhovskog ognja, koga je svećenik blagoslovio, upalili su svjećice i u procesiji se uputili prema crkvi. Na putu do oltara molilo se na četiri postaje, a kako su ulazili u crkvu, vjernici su ostavljali svoje svjećice i uzimali poruke iz košare pred oltarom. Župni zbor je pjevao tijekom bdijenja, predvođen voditeljicom i orguljašicom Katarinom Atanacković.
Nakon misnih čitanja i evanđelja uslijedio je nagovor predvoditelja bdijenja, preč. Zdravka Čabrajca, koji je na početku otkrio da u njegovoj poruci
stoji zamolba Duhu Svetom da ga nauči ispravno koristiti dragocjeno vrijeme, što smatra znakom konkretnog očitovanja Duha. Zahvalio je domaćinima, Rumljanima, kao i župniku rumskom, za nastavak važne prakse živog spomena Pedesetnice. „Sam je Isus rekao učenicima,“ nastavio je preč. Čabrajac, „da ne idu iz grada dok se ne obuku u silu odozgo. Nakon 40 dana svih Isusovih ukazanja, uslijedilo je vrijeme koje se može skraćeno opisati kao prisutnost Isusova u odsutnosti. Zato je na nama da umjesto da zamišljeno gledamo u nebo i da zazivamo nostalgiju negdašnjih jakih vremena Crkve, koja su ionako pod znakom pitanja, mi smo se odlučili da nastavimo praksu samih apostola sa nekolicinom, kojih nije puno bilo, i svi su bili na istome mjestu. Istakao je također i da je suština 
mnogih razmišljanja i učenja u tome da i kada bismo sve vještine i sva znanja podigli na savršeni nivo, ne bismo mogli zamijeniti tiho djelovanje Duha Svetoga.
Duh silazi na pojedine, kako bi iz manjeg kruga počeli nastajati veći, koncentrični krugovi, jedan za drugim. Bez Duha smo silno bespomoćni. Duhovni potencijal u Duhu Svetom često se ne čuje od buke, kao da se Duh nekada zaista jedva i škrto čuje. Nekada i zreli kršćani zaziru od ovakvih vidova molitve, misleći da je uvijek potrebno izraziti kreativnost i zadržati pažnju nezainteresiranih, dok se previđa da uz molitvu u zajedništvu Duh silazi u naše ljudsko djelovanje. Zato je bdijenje novi duhovni prostor u koji Duh Sveti dolazi i stvara u nama nova stvorenja. Osjetimo da nam se otvara um i srce, kako bi riječ Isusa Krista mogla sići u te željene dubine. Zaista je moguće doživjeti toliku ljepotu, a ostati u istini, kada nezamislivo postaje moguće. Strahopoštovanje i sjedinjenost proizveli su čudesa i u
zajednici rane Crkve koja je bila postojana u apostolskom nauku, zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Sve im bijaše zajedničko“ – istakao je predvoditelj u svome nagovoru i izrazio na tom temelju nadu da će nakon ovog bdijenja i za naše župe mnogo toga postati zaista zajedničko, kao i da nas čeka i velika izazovna zadaća – da zajedno hodimo u ljubavi. „Kako Pavao kaže, različiti su dari, a isti Duh, i različite službe, a isti Gospodin, i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. Svakome se daje očitovanje Duha prije svega na korist, i zato neka ovi trenuci budu trenuci našeg počivanja u Duhu; zatražimo da on prodre i da nas pohode darovi koji će biti raspirivani u konkretnoj zajednici, i nikako samo za vlastitu izgradnju, nego podijeljeni u zajednici. Zato je čas da se dogodi Pedesetnica u čitavoj Crkvi, u našoj biskupiji i u brojnim našim zajednicama; da scena tih plamenih jezika ne bude filmska ili umjetnička, nego nasušna potreba. Drugog lijeka osim Duha neće biti. Jao 
meni ako Kristova ljubav postane moj životni stranac i stranac mnogih zajednica.“ Svoju propovijed zključio je simboličnom pričom o nastanku klavira – od radionice do izložbenog prostora – kao metaforom za ono što želim i ono što dopuštam Bogu da čini,
za razmak između moje i njegove volje, između onog što sam sada i onoga što Bog želi da budem; okončao je nagovor Duhovskog bdijenja pričom i željom da smanjimo taj razmak i dospemo, kao i Crkva sama, do „izložbenog prostora“.
Nakon tišine koja je pomogla riječima da se nastane u srcu, uslijedili su zazivi – razmišljanja o sedam darova – mudrosti, razuma, savjeta, jakosti, znanja, pobožnosti i straha Božjega. Prije završnog blagoslova, nazočnima se obratio i domaćin, župnik rumski preč. Josip Ivešić, rekavši da smo večeras zajedništvo nastojali svjedočiti, te je pozdravio braću svećenike, osobito predvoditelja, i izrazio radost zbog dolaska dragih prijatelja, braće i sestara u Kristu iz drugih župnih zajednica, a dakako i Rumljana. Zahvalio je svima koji su na bilo koji način uzeli udjela u pripravi bdijenja, ali osobito u večerašnjem zajedništvu, molitvi i pjesmi i pozvao sve nazočne da zajedno nastave obogaćivati to zajedništvo druženjem u župnoj dvorani. Na koncu je poželio svima blagoslovljeno duhovsku večer i sutrašnju veliku svetkovinu Duhova i rođendan Crkve, da svima bude doista na blagoslov.
U završnoj pjesmi svi su skupa molili za dobivanje Duha i večer nastavili trpezom ljubavi kao produžetkom bdijenja, u predvečerje Pedesetnice.
Milena Mikolaci
