Povezano je to sa stanovitim čudesnim događajima i ukazanjima Majke Božje jednoj siromašnoj djevojčici Bernardici Soubirous. I ta ukazanja spadaju u tzv. privatnu objavu kojom je Bog obdario pojedinu osobu i zato sama ukazanja i sadržaji tih susreta s Gospom nikada neće Crkva službeno priznati kao da to svi moraju čvrsto vjerovati, kao što vjerujemo u istine vjere sadržane u službenom Vjerovanju.
Ono što nekako spada na Crkvu i što se može onda smatrati stanovitim priznanjem Crkve to je potvrda kako se priznaje nadnaravnost događaja i da u sadržajima i porukama nema ničega što bi se protivilo redovitom pokladu vjere. Crkva time ne želi nikome priječiti tko bi htio na to mjesto dolaziti radi molitve i hodočašćenja. Dapače, s vremenom je Crkva to i preporučivala, barem što se tiče Lourdesa, pokazujući to na osobit način hodočašćima kojima je Sveti papa Ivan Pavao II. počastio to hodočasničko mjesto te ovaj blagdan Gospe Lurdske proglasio Danom bolesnika.
Nije to učinjeno površno ni slučajno. Poznato je kako su se upravo u Lourdesu događala brojna čudesna ozdravljenja onih koji su ponizno i s vjerom hodočastili u to svetište. U tom svetištu, više nego u ikojem drugom sličnom na svijetu, organizirana je služba brojnih volontera koji poslužuju bolesnike koji neprestano hodočaste u Lourdes. A svakog dana, a osobito u svečanim organiziranim hodočašćima bolesnika osiguraju se posebna bolesnička bogoslužja i mole molitve za ozdravljenje. Konačno, vjernici Majku Božju rado gledaju kao Gospu od zdravlja ili jednostavno u litanijskom zazivu kao Zdravlje bolesnih.
A ozdravljenja koja se u Lourdesu događaju na čudesan način i koja se onda kao takva i prijavljuju, nastoji se pomno i profesionalno ispitati i dokumentirano potvrditi. U Lourdesu je od samih početaka neprestano liječnička komisija koja radi na takvim slučajevima i ne rasiplju se olako priznanjima da neko poboljšanje odmah nazovu Božjim zahvatom i čudom. A svaki liječnik koji bi to htio može u Lourdesu u arhivu te komisije pogledati i sam ustanoviti vjerodostojnost tih zapisnika. Čudo je svakako pojam vezan uz ljude vjere u Boga i Božju ljubav. Svakako su to velike stvari, no one ipak ne izlaze iz okvira onoga što se može razumski doseći, pa su više uspjesi kojima se čudimo i divimo, a nisu toliko čudesa u strogom smislu riječi.
Puno puta i sami liječnici koji što su profesionalniji i stručniji, to su ponizniji, priznaju kako stoje pred mnogim nepoznanicama i kako moraju jednostavno mnogo toga prepustiti Bogu jedinome. Crkva po svojim vjernicima i službenicima moli za bolesnike. Ona moli i za zdravstveno osoblje i za sve koji se brinu za bolesne. Moli posebno i za liječnike, jer čudo je Božje i znak njegove dobrote ne samo kad nas direktno Bog ozdravi nego i kad nam podari dobrog i mudrog liječnika. Svima nam je iznad svega potrebna Božja milost i snaga.
Fra Zvjezdan Linić/ KT
