Zagrebačka nadbiskupija – Redovnički život u svijetu: Izazovi i prilike

REDOVNIČKI ŽIVOT U SVIJETU: IZAZOVI I PRILIKE

Kardinal Ángel Fernández Artime,
proprefekt Dikasterija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života
i
s. Carmen Ros Nortes,
podtajnica Dikasterija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života

28. svibnja 2025.

 
Dobar dan svima. Svima upućujem naš srdačan pozdrav, također uime cijeloga Dikasterija, i izražavamo iskrenu zahvalnost na prilici da s vama podijelimo neka razmišljanja o temi koja je, moglo bi se reći, u stalnoj evoluciji, a to su izazovi i prilike redovničkoga života.
 
Kada smo počeli razmišljati i pisati o toj temi, samo se od sebe nametnulo klasično brainstorming razmišljanje i rekli smo sami sebi: na globalnoj razini vidimo posvećeni život koji je proročki, molitven, ranjiv, u brojčanom smanjenju, manje strukturiran, koji se osjeća pozvanim, koji snažno naglašava formaciju, koji se odlučno uključuje u sinodalni dinamizam, koji poprima novo lice u poslanju, koji se suočava s izazovom sestrinstva i bratstva, posvećeni život usidren u nadi i njome animiran.
 
PREMISA
Želimo započeti s dvostrukom premisom!

Prije svega, držimo da nikada u povijesti Crkve nije postojalo toliko mogućnosti specifičnoga posvećenja kao danas. To je temeljna činjenica i datost koju treba imati na umu. Jer, ako su do ‘jučer’ uglavnom postojali monaški život i takozvane ustanove aktivnoga života, danas se panorama oblika posvećenja znatno proširila.

Uz redovničke ustanove – i drevne i one osnovane u moderno doba – od 1947. godine imamo prisutnost svjetovnih instituta. Zakonik kanonskog prava također je dao cjelovitiju konfiguraciju družbama apostolskoga života, čiji članovi, iako ne polažu redovničke zavjete, slijede isti apostolski cilj družbe, živeći u zajedničkom bratstvu/sestrinstvu prema vlastitom stilu. Također je ponovno uspostavljen Red djevica (Ordo virginum), pustinjački život ponovno je predložen kao autonoman oblik posvećenja, a počelo se također sustavnije govoriti o Redu udovica i udovaca.

Drugo, bitno je imati na umu da se, počevši od Drugoga vatikanskoga koncila i s obnovljenom valorizacijom laika, ponovno otkrio kršćanski život kao puni izraz krsnoga života. To nas danas, kad govorimo o posvećenom životu, poziva da razlikujemo temeljnu dimenziju – krsno posvećenje – i specifičan oblik posvećenja: onaj koji se sastoji u radikalnijem nasljedovanju Krista pomoću polaganja evanđeoskih savjeta.

U tom buđenju laičkoga poziva mnogi su vjernici laici prepoznali da njihovo kršćanstvo nalazi puninu u karizmama (milosnim Božjim darovima) koje su izvorno bile vlastite redovničkim ustanovama.

Ukratko, posvećeni se život danas predstavlja u vrlo različitim oblicima (redovnički život, kontemplativni život, svjetovni instituti, družbe apostolskoga života, red djevica, novi oblici, nove ustanove i dr.). Ono što je najupečatljivije, međutim, jest to da on i dalje opstaje, nastavlja postojati. I nastavlja nicati. Usred izazōvā, problemā, zbrke i pomutnje… još uvijek ima mladih koji osjećaju poziv poći ‘izravnije’ prema onomu što ne prolazi, prema Onomu koji ne prolazi, služeći drugima. Iako su u nekim zemljama pozivi malobrojni, još uvijek je iznenađujuće – po milosti – vidjeti da poziv nastavlja odzvanjati.

Željeli bismo također kratko spomenuti teološko značenje izazōvā. Uopćena upotreba te riječi riskira da je liši njezina dubljega značenja, svodeći je na puku ‘činjenicu’ života ili jedan od mnogih događaja od kojih je istkan. Važno je naglasiti da izazovi nisu puki objektivni podatci, već predstavljaju zadatke i pozive koji interpeliraju slobodu osobe i zajednice. To su providnosni poticaji koji zahtijevaju tumačenje povijesti kao mjesta i prijenosnika Božjega glasa. Bog je prvi koji odgovara na izazove: Duh neprestano budi nove energije u Crkvi. Po izazovima Bog izlazi u susret čovjeku, prosvjetljuje ga i poziva da raspozna njegov plan, da ga ostvari prema zahtjevima i mogućnostima koje izazovi postavljaju.

Dakle, nakon te premise, globalni pogled na posvećeni život dovodi nas do zaključka da ne postoji jedna jedinstvena stvarnost koja ga definira. Iz moga iskustva stečenoga tijekom dugih godina službe u Dikasteriju za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, dijeleći hod s posvećenim osobama iz cijeloga svijeta, percipiram probleme, brige i neizvjesnosti, ali i entuzijazam, strast i obnovljenu svijest: posvećeni život danas ima smisla, nije mu došao kraj, već prolazi fazu preobrazbe i prilagodbe. Nastavlja se suočavati s promjenama u povijesti koje zahtijevaju nove putove poslanja i nove prakse evanđeoskoga života, sposobne preobraziti ne samo strukture već i životni stil. Vjetar Drugoga vatikanskoga koncila, koji nas je otvorio novom razumijevanju posvećenoga života, nastavlja ga podržavati u tom traženju i obnovi.

Rad na razlučivanju horizonta i znakova vremena značajno je olakšan proročkom hrabrošću pape Franje, koji nas je ohrabrio gledati i promatrati svaku stvarnost s potrebnom dozom realizma kako bismo složene situacije pretvorili u prilike za služenje drugima. Njegov san jest san o Crkvi otvorenih vrata, gostoljubivoj poput poljske bolnice, Crkvi koja izlazi na ulice da živi vjeru u svakodnevnom životu i ide prema egzistencijalnim i geografskim periferijama gdje ljudi žive i pate. Crkva koja ‘miriše na ovce’, koja nije carina, nego mjesto milosrđa, nije autoreferencijalna, nego obrnuta piramida, poliedarska, sinodalna. Crkva u kojoj su siromašni i njihova pobožnost prepoznati kao povlašteno teološko mjesto (usp. Evangelii gaudium 197-201).

Na početku svoga pontifikata papa Franjo imao je sretnu intuiciju: „Ne živimo jednostavno epohu promjena, već promjenu epohe.” Ta je vizija za nas redovnike / posvećene osobe bila inspiracija i provokacija, potičući nas da zamislimo i izgradimo novi posvećeni život, otvoren budućnosti.
U toj perspektivi želimo s vama obraditi temu koju ste nam predložili, u svjetlu toga velikoga poziva na redovnički i posvećeni život: promjenu koju od nas povijest traži da u njoj prebivamo. Redovnički život još je uvijek uronjen u vrijeme preobrazbe! Normalno je da promjene dodiruju najdublje i najosjetljivije žice našega identiteta. Pedagogija promjene danas je nužna i hitna – ali nije riječ samo o tome da pasivno podnosimo promjene: pozvani smo živjeti ih, s vjerom, nadom i kreativnošću.

Naučili smo da posvećeni život, po svojoj naravi, mora biti stalno u stanju promjene, upravo kako ne bi izgubio svoj kristocentrični identitet, svoju proročku dimenziju, svoju duboku zalihu čovjekoljubivosti. Iz toga razloga, umjesto da na sva zvona proglašavamo ‘kraj’ ili ‘beznačajnost’ posvećenoga života u našem dobu i vremenu, došlo je vrijeme da se regeneriraju one apostolske strukture koje najbolje odgovaraju evanđelju i koje nam pomažu produbiti zahtjeve bratske ljubavi, apostolskoga svjedočenja, jednostavnosti i darivanja življenoga po uzoru na Isusa. Drugim riječima, vrijeme je da se vrati specifičnost posvećenoga života: ono što ga može učiniti vjerodostojnim, plodonosnim i značajnim u današnjem svijetu. Samo tako moći će nastaviti biti proročki znak i autentičan odgovor na najdublja očekivanja čovječanstva i Crkve.
 
Među brojnim izazovima koji danas interpeliraju posvećeni život možemo prepoznati, s jedne strane, one koji proizlaze iz globaliziranoga i sekulariziranoga svijeta, a s druge strane, one koji proizlaze iz iskustva sveopće, putujuće, sinodalne Crkve.

Jedan od glavnih izazova jest, bez sumnje, globalizacija, sa svojim složenim ispreplitanjem ekonomskih i društvenih fenomena: dislokacija poduzeća, nesigurnost posla, ograničavanje ljudskih prava, kulturna homogenizacija i progresivan gubitak identiteta.

Sve to duboko dotiče karizmu posvećenoga života, koja nas poziva na zalaganje za pravdu, aktivnu solidarnost i obranu dostojanstva svakoga ljudskoga bića.

Rastući pluralizam u našim društvima također predstavlja značajan i složen izazov. Ako smo u prošlosti živjeli u relativno homogenim okruženjima i sredinama, danas se suočavamo s mnoštvom vjera, ideologija, etničkih skupina, političkih vizija i društvenih projekata. Ta nas stvarnost ne poziva na zatvorenost ili defenzivnost, već na otvorenost i dijalog, na toleranciju, poštovanje i međusobno prihvaćanje.

Drugi ključan izazov jest individualizam, koji dovodi do rastuće nezainteresiranosti za drugoga i za opće dobro. Skloni smo se brinuti isključivo o osobnoj sferi, ignorirajući stvarnost koja okružuje druge. Suočeni s tim trendom, posvećeni muškarci i žene pozvani su biti svjedoci konkretne solidarnosti i promicatelji autentičnih bratskih i sestrinskih odnosa.

Suočavamo se, k tomu, s dubokom vjerskom ravnodušnošću. U mnogim kontekstima, religija više ljude ne zanima, Bog je gurnut na marginu i prevladavaju neposredni interesi, kratkoročni projekti i tehnološka postignuća i uspjesi. U tom je scenariju bitno otkriti duboki poziv posvećenoga života, koji svjedoči o radikalnom pozivu da se živi evanđelje, da se izbliza slijedi Krista i da se Božje kraljevstvo učini vidljivim u povijesti.

Nadalje, snažno osjećamo izazov siromaštva. Očito je da su ekonomska kriza, visoka nezaposlenost (posebno među mladima), politike štednje, nesigurnost posla i fenomen imigracije pridonijeli povećanju broja ljudi u situacijama teške krhkosti i osiromašenja, također u našim okruženjima.
Često, suočeni s tom stvarnošću, riskiramo zadovoljiti se jadikovkama ili time da ponudimo neku povremenu vrstu pomoći. No naša kršćanska vjera i vlastita karizma posvećenoga života traže mnogo više: radikalniji odgovor, sačinjen od konkretnoga zalaganja, solidarne suradnje, cjelovitoga promicanja osobe, stalnih napora za dostojanstvo siromašnih, proročke borbe za pravdu i odvažne i jasne ljubavi, kadre vidjeti, razlučiti i djelovati s evanđeoskom hrabrošću.

To nas neizbježno dovodi do toga da postavimo ključno pitanje: kako pratiti potrebne promjene koje smo pozvani poticati unutar redovničkoga i posvećenoga života kako bismo se – na vjeran i kreativan način – prilagodili povijesnom, društvenom i crkvenom trenutku u kojem živimo?
 
Itekako smo svjesni brzih i dubokih promjena koje utječu na društveno područje te posebnih okolnosti kroz koje danas prolaze mnoge ustanove posvećenoga života. Povećanje prosječne dobi članova, opadanje broja zvanja, rastuća složenost u upravljanju mnogim apostolskim djelima: sve to pridonosi stvaranju konteksta u kojem se u nekim situacijama doživljavaju poteškoće i neizvjesnost.

Što nam sve to govori? Govori nam to da se svijet mijenja – a mi, posvećeni kršćani, mijenjamo se u svijetu i sa svijetom. Nismo vanjski promatrači koji promatraju izdaleka pa tek onda ulaze: živimo unutar ovoga svijeta, udišemo njegove izazove, napetosti, nade. Ali pozvani smo živjeti u njemu kao kršćani, kao posvećene osobe, kao znakovi Božjega kraljevstva, kao proročka prisutnost.

Napori koje se ulagalo u ovom dugom pokoncilskom razdoblju bili su brojni i velikodušni. No imamo osjećaj da se promjena stvarnosti odvija brže od našega pastoralnoga obraćenja. Rizik je taj da zaostanemo, da ne uspijemo brzo i duboko odgovoriti na nova pitanja koja nam povijest postavlja, pa i unutar posvećenoga života.

U EG 27 papa Franjo nam kaže: „Sanjam o misijskom opredjeljenju koje može sve preobraziti, tako da crkveni običaji, načini na koje se stvari čine, satnice, jezik i sve strukture postanu prikladni kanal za evangelizaciju današnjeg svijeta više no za samoočuvanje.”

To je poziv da se ne damo zarobiti nevažnim pitanjima, da zadržimo jasan pogled na bitno, da njegujemo zdrav duh samokritike i jasno razlučimo korake koje je posvećeni život pozvan poduzeti kako bi, vjerno i kreativno, nastavio svoj hod.

Mnoge naše ustanove nastale su u svijetu stubokom različitom od današnjega. Ipak, posvećeni život uvijek je znao pronaći svoje mjesto i svoje poslanje u društvu, kao služba i živo svjedočenje evanđelja.

Danas se posvećeni život suočava s novim kulturnim, društvenim i crkvenim okruženjima, u kojima je pozvan autentično se utkati, duboko razumjeti i mudro razlučiti kakav može biti, također danas, njegov proročki doprinos hodu Crkve i čovječanstva.

Sjetimo se kako je Drugi vatikanski koncil pozvao Crkvu da se ponovno obrati svomu Gospodinu kako bi se mogla otvoriti svijetu, polazeći od duboke obnove na izvorima, kako bi uistinu bila „otajstvo zajedništva i poslanja”.

Taj povratak izvorima nije bio i nije jednostavan poziv da se ponavlja ono što je činila prva Crkva, već da se vrati najizvornijemu i najvitalnijemu elementu kršćanstva: živomu iskustvu Boga u Isusu Kristu. Otud sve počinje. Iskustvo koje se ne iscrpljuje s vremenom, već se prenosi i širi, poput neke dobre zaraze, pomoću vjerodostojnoga svjedočenja onih koji su ga susreli, koji ga slijede i naviještaju svojim životom.
 

Papa Franjo također nas je podsjetio da kad posvećeni život izgubi dimenziju dijaloga sa stvarnošću i promišljanja o tome što se događa u svijetu, počinje biti besplodan. Upravo dijalog s današnjim vremenom – nastanjen Bogom i u znaku Duha – održava naš poziv živim, plodonosnim i proročkim.
 
Sve to podrazumijeva:

• njegovanje kontemplativnoga pogleda na događaje, ljude i situacije, na Isusov način, kako bismo otkrili Božje pozive i prepoznali znakove Božjega kraljevstva
• redefiniranje posvećenoga života unutar današnje kulture tako da naša prisutnost govori o evanđelju na razumljiv, značajan i privlačan način, a ne samo da mu se divimo izvana
• produbljivanje i vrednovanje prepoznatljivoga elementa koji posvećeni život može ponuditi svijetu svojim djelima i projektima: evanđeoski smisao života, otvorenost transcendenciji, središnje mjesto molitve, zalaganje za evanđeoske vrijednosti (prihvaćanje svih, uključivanje marginaliziranih, prisutnost na marginama…)
• jačanje proročke dimenzije apostolskih djela, kako bismo nastavili biti svjedočanstvo evanđelja i konkretan odgovor na izazove suvremenoga svijeta
• razlučivanje, hrabro i realistično, koja djela ojačati, a koja možda napustiti, na temelju njihove trenutačne sposobnosti da izraze apostolsku narav karizme
• nastavak promicanja apostolskih projekata u kontekstima marginalizacije i isključenosti, čineći ih sve izvedivijima, više ukorijenjenima i više proročkima
• razmišljanje o ulozi posvećenih osoba u djelima gdje je njihova prisutnost sada manjinska, kako bi se razlučilo gdje biti i kakav doprinos danas ponuditi
• bolja komunikacija o posvećenom životu, vrednovanjem onoga što on donosi društvu (To podrazumijeva korištenje novih jezika i komunikacijskih kanala, sposobnih za stvaranje povezanosti i činjenje vidljivim dubokoga značenja posvećenoga života.)
• poticanje prostora za susrete između redovničkih kongregacija koje dijele slične situacije kako bi se međusobno podržavale, identificirale zajedničke odgovore i izgradile u međukongregacijskom (koji uključuje redovnike/redovnice koje pripadaju različitim kongregacijama) i bratskom duhu moguću budućnost
• živjeti s pashalnim smislom vrijeme opadanja kroz koje prolazimo, u povjerenju da Križ uvijek u sebi sadrži sjeme uskrsnuća
• suočiti se s novom kulturom zvanja (Ja, ti, mi, laici: mi smo misija. Potrebna je kultura koja pogoduje traženju dubokoga smisla života. I ovdje se možemo zapitati: kakva je naša pastoralna skrb za mlade i zvanja? Želimo li zaista nova zvanja?).

 
Odgovor našega redovničkoga i posvećenoga života na pogled na stvarnost konkretizira se u posvećenju Gospodinu, življenom u bratskoj zajednici i u karizmi darovanoj Crkvi, koja se izražava uosobljenom duhovnošću i služenjem poslanju.

Iz toga proizlazi važnost:

• učiniti naše zajednice mjestima prihvaćanja, dijaloga, susreta i molitve: prostorima nastanjenim autentičnim odnosima, sposobnim odražavati Kristovo lice
• pretvoriti naše misijske zajednice u prave ‘domove’, u kojima braća/sestre u potpunosti žive svoje zvanje, jednostavno i duboko integrirani u društveno i kulturno tkivo u kojem su pozvani svjedočiti evanđelje.

Postoji li nešto što biste željeli dodati? Prema vašem konkretnom iskustvu: što svi vidimo u našim zajednicama? A što nam je teže prepoznati ili imenovati? Postoje li možda dinamike, znakovi života ili krhkosti koji nam izmiču jer su previše uobičajeni, previše neugodni ili još previše novi?

 
Važno je također uzeti u obzir:

• Od posvećenoga se života traži autentično razlučivanje, sposobno postići to da na vidjelo izbiju motivacije onih koji mu pristupaju, kako bi ih se vodilo prema onomu što je bitno na putu učenika. Bogati mladić iz Evanđelja pitao je Isusa za vječni život: želio je živjeti s Bogom. Međutim, Isus ga je podsjetio samo na zapovijedi koje se tiču odnosa s bližnjima (usp. Mt 19,16-22). To nas uči da je život s Bogom neizbježno povezan sa životom s drugima. Danas je, nažalost, jedna od krhkosti posvećenoga života prihvaćanje mladih s motivacijama koje su slabe ili površne.
• Od posvećenoga se života traži da bude kvasac u tijestu, diskretna, ali preobražavajuća prisutnost. To podrazumijeva priliku – i odgovornost – da se ponudi obnovljena slika o sebi i o Crkvi: Crkvi koja je poniznija, manje usredotočena na moć, koja nastoji ne utjecati na društvo dominacijom, već snagom evanđelja i vrijednostima Božjega kraljevstva.
• Posvećeni život treba preispitati kao put revitalizacije vjere, u srcu društva koje muku muči kako vjerovati. Neki bi mogli misliti da je to korak unatrag, povratak u prošlost, znak stagnacije. Riječ je, međutim, o duhovnoj hitnosti: ujediniti snage kako bismo odgovorili na izazove našega vremena. I posvećene osobe, uronjene u ovu kulturu ‘sve i odmah’, riskiraju da izgube povjerenje u ono što polako sazrijeva. Ako se ne zapitamo o oblicima u kojima se danas očituje nedostatak vjere – i o tome gdje i kada se ona javlja – bit će teško ponovno pronaći snagu da je oživimo. (Mogli bi se navesti mnogi primjeri… Razmislimo o tome.)
• Posvećeni život mora biti oduhovljen Duhom: poučljiv njegovu glasu, sposoban čuvati tišinu, pažljiv na znakove života, društveno angažiran, otvoren promjenama, slobodan, radostan i ukorijenjen u dubokoj duhovnosti. Kao što Isus podsjeća: „Ne dajte se zvati ‘učiteljima’, jer jedan je učitelj vaš. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj.” (usp. Mt 23,1-36)

Moramo moliti Gospodina za milost da napustimo svoje strahove. Ne bojmo se, nego vjerujmo: vremena kroz koja posvećeni život prolazi danas su vremena milosti i prilike. Posvećeni život ne može umrijeti u Crkvi jer je njezin sastavni dio. To, međutim, ne isključuje činjenicu da neke ustanove, tijekom povijesti, mogu doći do svoga ispunjenja i prirodnoga odumiranja.
 
Ukratko
Možemo reći da ako se posvećeni život ne suoči s okolinom koja ga okružuje i ne pokrene dinamike i procese autentične promjene, riskira da se ukruti u jednom statičnom položaju, da bude statičan. Na taj bi se način ograničio na upravljanje onime što već postoji, restrukturirajući ili smanjujući djela prema dostupnim resursima, ne pripremajući se tako za obnovljenu vitalnost, već za dostojanstvenu ‘smrt’. Potrebno je, naprotiv, obnoviti, osnažiti i regenerirati njegovu unutarnju plodnost.

Posljednjih je godina, istina, došlo do značajnih promjena. Među njima je možda najvažniji bio proces revitalizacije. No on se nije sveo na jednostavno ujedinjenje provincija ili strukturni preustroj. Shvatili smo da nije dovoljno restrukturirati tijelā niti očuvati obrazovna ili apostolska djela kao da se naš identitet iscrpljuje u njima. Nije bila riječ ni o tome da se osigura sigurnost brojnošću zvanja ili obiljem materijalnih dobara, a ni o tome da se izbjegava sukobe ili poteškoće.

Revitalizacija se, radije, pokazala kao pravi put obraćenja, koji proizlazi iz otvorenosti novosti Duha, bez obzira na dob ili životno razdoblje. To je poziv na življenje karizme kao dara, na razbijanje krutih obrazaca i ustaljenih uloga koje su prepreka besplatnoj ljubavi. Koliko strahova još uvijek živi u nama? Revitalizirati se znači prepoznati se siromašnima, stvoriti mjesta u srcima za snove, kreativnost, dosljednost, ljubav, jedinstvo života i potpunu raspoloživost.
 
Sinodalni preokret
Sinodom o sinodalnosti danas je cijela Crkva – ne samo posvećeni život – pozvana na daljnju i temeljnu promjenu: sinodalno obraćenje, kako bi postala ono na što nas Bog poziva da budemo kao Božji narod, kao Crkva, kao posvećeni život, svi zajedno, u današnjem svijetu.

Neka to ne ostane samo prazna fraza ili lijepa namjera! Pozvani smo na duboku kulturnu promjenu, gdje se svaku osobu cijeni i sluša te gdje se svi osjećamo uključenima. Riječ je o usvajanju sinodalnoga stila: načina življenja, upravljanja, razlučivanja, odnosa s drugima.

Naš život i poslanje posvećenih osoba imaju smisla samo ako su ukorijenjeni u vjeri i otvoreni crkvenoj sinodalnosti. Možemo se koristiti novim i privlačnim riječima, ali u opasnosti smo da sami sebe odrješujemo svakoga grijeha koji nas tišti, skidamo sa sebe svu odgovornost, prijeti nam opasnost da ne dođe do istinske promjene. Ta je opasnost stvarna i za nas.

Sinodalni put predstavlja dragocjenu priliku za jačanje veza i suradnje s mjesnim Crkvama, uz poštovanje konkretne stvarnosti svake biskupije. I zajednički život, danas, teži biti više sudionički. No još uvijek postoje oblici prisvajanja prostora kao da su ‘područja osobne dominacije’.
Učimo se oslanjati na poslanje vjernika laika, no klerikalizam i iskušenje moći još uvijek nas opterećuju. Otvoren dijalog, timski rad, duboko zajedništvo ostaju konkretni izazovi. O tome govorimo godinama, ali napredak je spor. Trebali bismo se iskreno zapitati zašto.

Sjetimo se afričke poslovice: „Ako želiš ići brzo, idi sam; ako pak želiš stići daleko, idi s drugima.”

Sinodalnost je put Crkve, a ujedno i put posvećenoga života.
 

Zadržimo se nakratko na tim aspektima. Da bismo internalizirali ono što je proizišlo i kako bismo dopustili Duhu da govori našemu srcu, može biti korisno zastati i postaviti si neka pitanja.

 
Obraćajući se također redovničkomu životu, papa Franjo rekao je sljedeće: „Ne predajmo se rezignaciji jer smo malobrojni. Kad se predamo, živimo s imaginarijem slavne prošlosti koja, umjesto da probudi izvornu karizmu, uvlači nas u spiralu egzistencijalnog bremena.” Stoga, „dobro nam je ‘ponovno pohoditi’ izvore: to je jedno sjećanje koje nas spašava od svake nostalgične i nerealne idealizacije prošlosti”.

Postavljamo vam jedno pitanje: doživljavate li opadanje broja i rizik irelevantnosti posvećenoga života danas kao opasnost? Rekli bismo „ne“. Čak i kad bi novicijati bili puni, to ne bi bilo dovoljno ukoliko pojedinci ne bi shvatili da ih Bog poziva da naviještaju evanđelje u ovom, a ne u nekom drugom vremenu.

Aktualnost redovničkoga života usko je povezana s osluškivanjem znakova vremena. Ne sastoji se u tome da se po svaku cijenu zadrži tradicije ili karizme nastale u drugim epohama, ma koliko one bile sjajne. Naprotiv, danas više no ikad, kad je jedinstvo hitno i nužno, redovnički život pozvan je sudjelovati u procesu obraćenja Crkve prema tim znakovima.

Sinodalnost je, u tom smislu, presudna i odlučujuća. U Crkvi, shvaćenoj kao Božji narod, redovnički se život ne smije izgubiti niti smije izgubiti vlastiti identitet. Naprotiv, idući zajedno s drugima, on može ponuditi proročki doprinos u naviještanju i svjedočenju da smo svi braća i sestre.
 
Izazovi i promjene, vrijednosti i novi putovi za redovnički/posvećeni život danas
 
Živjeti polazeći od korijena
Povezati se s dubokim identitetom redovnika/redovnice: mi smo osobe koje je Isus pozvao i sabrao da služimo Božjemu kraljevstvu.

Voditi brigu o bitnom, i na osobnoj i na zajedničkoj razini: vratiti se izvorima naše duhovnosti, produbiti živo iskustvo Boga i njegova evanđelja, kako bismo ga uosobili u svakodnevnom životu i podijelili sa svijetom.

Prihvatiti sadašnji trenutak kao vrijeme milosti i hrabro razlučivati potrebne izbore, čak i ako su teški, kako bismo našu prisutnost i poslanje učinili značajnijima. To podrazumijeva: otvaranje novim vizijama i prisutnostima, pokretanje inovativnih projekata, poduzimanje međukongregacijskih putova, nastanjivanje na periferijama svijeta i egzistencije, odgovorno zalaganje za cjelovitu ekologiju, jednostavnije repozicioniranje među ‘najmanjima’, dijeleći njihov put.
 
Odlučiti se za kvalitetan život, život punine. Nestalno društvo u kojem živimo često je prožimalo također posvećeni život, unoseći rascjepkanost, površnost, nestabilnost. U mnogima se, međutim, budi duboka žeđ za unutarnjim životom, želja za autentičnim duhovnim životom, utemeljenim na osobnom, intenzivnom i stalnom odnosu s Gospodinom; za evanđeoskom radikalnošću, za životom u nasljedovanju Isusa na pashalnom putu: posrijedi je životni stil koji podrazumijeva samoodricanje, izbacivanje sebe iz središta, zaborav sebe, kako bi se dalo mjesta Bogu; želja za nadom i smislom, kako bi se pronašle duboke motivacije, kako bismo zaljubljeno živjeli evanđelje, sposobni ‘zaraziti’ svijet radošću nasljedovanja.

Posvećeni život pozvan je uskladiti se s ‘melodijom’ Duha, kako bi naučio duboko razlučivati, dopustiti da ga se vodi, svjedočiti ljepotu darovanoga, slobodnoga i radosnoga života.

 
Druga vrijednost ili put:
Cjelovito živjeti svoje poslanje. Ne dopustiti da pretjerivanje u aktivnosti oslabi naš identitet posvećenih žena i muškaraca.

Živimo ubrzane promjene u načinu života. Ponekad mislimo da je Gospodinu najdraže naše neumorno djelovanje, stalna zaokupljenost bezbrojnim obvezama. Ali često – štoviše, vrlo često – taj aktivizam postaje mehanizam bijega. Tako zaboravljamo tko smo zapravo: osobe pozvane živjeti ljubavnu priču s Gospodinom, biti svjedoci njegove ljubavi u svijetu.

Zaboravljamo da smo ‘kao Marta stopljena s Marijom’: pozvani na djelovanje, da, ali ukorijenjeni u slušanju i kontemplaciji. Život brzo prolazi i u opasnosti smo da više nemamo vremena slušati druge, ponuditi utješnu riječ, pogled koji prihvaća, trenutak tišine u kojem se ponovno povezujemo s Bogom koji prebiva u nama i u kojem mi prebivamo.

 
Prihvatiti i živjeti autoritet kao pravo služenje
Od redovničkoga se života danas traži da preispita način vršenja autoriteta, prihvaćajući ga i živeći ga kao istinsko služenje pozivu i poslanju. To je ključan korak.

Papa Franjo kaže da „jedina prava vlast jest vlast u kojoj se služi”, a Dostojevski je pisao: „Ako već gospodari i sluge ne mogu prestati postojati, neka onda barem ja budem sluga svojim slugama, kao što su oni meni.”

Poglavar ili poglavarica pozvani su prepoznati se kao oruđa služenja braći i sestrama, kako bi im pomogli autentično živjeti posvećenje u karizmi i poslanju povjerenom zajednici. Njihova je uloga promicati zajednička razlučivanja o načinu na koji danas živimo posvećenje, o identitetu našega poslanja, o našem uklapanju u društveni i crkveni život.

Na taj način također se ponovno vraća sinodalna dimenzija naših početaka: sjetimo se kako smo nastali u Crkvi, mislimo na to zašto su naši utemeljitelji i utemeljiteljice bili pozvani i okupljeni. Sinodalnost nije nešto mimogred pridodano našemu životu, već je ona za nas konstitutivna.

Ključni su i osobni dijalozi, duboki razgovori, razgovor u duhu: sve odreda sredstva koja potpomažu ljudsko i duhovno sazrijevanje te pomažu izgraditi kulturu brige – prema braći i sestrama, prema bratstvu, zajedničkomu domu, a posebno prema najranjivijima.

Često se, pa i nesvjesno, mogu ponovno nuditi i predlagati dinamike kontrole ili autoritarnosti koje zadaju duboke rane. Odlučujući korak koji stvara život, koji je za nas životvoran jest upravo ovaj: prijeći s kontrole na povjerenje. Samo u uzajamnom povjerenju može se roditi evanđeoski stil vodstva (leadership), sposoban poticati rast ljudi, pomoći im da procvjetaju u slobodi i suodgovornosti.
 

U kojim područjima primjećujete da se dinamika kontrole lako aktivira? Ponekad se to događa gotovo spontano, a da toga nismo ni svjesni.

 
Novi način odnosa s drugima u posvećenom životu. Prijeko je potrebno promijeniti način življenja odnōsā u posvećenom životu. Često čujemo ili čitamo da su odnosi u zajednicama još uvijek površni i slabo pomireni. Potrebno je ponovno stvoriti pravo obiteljsko ozračje, sposobno jačati veze među nama. U trenutcima krize upravo će bratska ljubav i osjećaj pripadnosti toj ‘obitelji’ predstavljati naš ‘čamac za spašavanje’.

Postoji duboka žeđ za bratstvom, za autentičnim odnosima, za poznavanjem i uzajamnom ljubavlju kao braća i sestre, za življenjem zajednice kao pravoga doma, mjesta gdje se osjećamo prihvaćenima, saslušanima, priznatima. Ta se žeđ, međutim, sukobljava sa stvarnim preprekama: individualizmom, površnošću u odnosima i poteškoćom – koju se ponekad izbjegava – prihvaćanja izazova pomirenja.

No ta je žeđ za zrelim odnosima, u stvarnosti, žeđ za unutarnjom slobodom: onom slobodom koja dolazi od Boga i koja nas poziva izići iz vlastite sebeljubivosti, iz individualnih želja i interesa. To je sloboda koja nas čini sposobnima živjeti kao odrasle, odgovorne, svjesne osobe. Jedino tako možemo graditi odnose utemeljene na uzajamnom povjerenju, na suodgovornosti, pa i u odnosima autoriteta i poslušnosti, u duhu autentičnoga zajedničkoga razlučivanja.

U svemu tome, nesumnjivo, odlučujuću ulogu ima cjeloviti pristup formaciji (izgradnji), koji daje prostor i vrijednost temeljitoj ljudskoj formaciji, sposobnoj pratiti osobni i relacijski rast tijekom cijeloga puta posvećenoga života.
 

Govorimo vam na temelju onoga što gledamo svaki dan: u spisima, u susretima s ljudima, u konkretnom životu ustanōvā i zajednīcā. To je pozorno promatranje, bez osuđivanja, koje je plod slušanja i želje za praćenjem s realizmom i nadom…

 
Možda je jedan od najjasnijih znakova sinodalnoga procesa u posvećenom životu zalaganje za konkretnu interkulturalnost. Kulturna raznolikost sve više uzima maha u redovničkim ustanovama. Put od multikulturalnosti do interkulturalnosti nije uvijek lak, no prepoznajemo napore u tom smjeru koji donose plodove. Ne postižu se uvijek ‘očekivani rezultati’, ali put se probija i nastaje tako da se njime hoda.
 
Posvećeni život, posebno u našem europskom društvu, danas ima visoku prosječnu dob i čine ga zajednice sastavljene od osoba različitih naraštaja. Tu činjenicu ne treba doživljavati kao problem, već kao izazov i mogućnost: pozvani smo uzeti u obzir sve životne dobi, prateći ih kako bi svatko mogao rasti, sazrijevati i živjeti s puninom svoj poziv, u bilo kojoj dobi i prema zahtjevima koje svako životno razdoblje sa sobom donosi.
 
Starijim smo osobama pozvani pomoći da žive sa smislom, vedrinom i kreativnošću završnu etapu života. Njihovo iskustvo i njihovo sjećanje dragocjeno su blago za cijelu zajednicu, ali ih treba čuvati također u afektivnoj, duhovnoj i relacijskoj dimenziji.
 
Sestre/braća srednje životne dobi trebaju pažljivo njegovati zvanje, izbjegavajući rizik da se izgube u preopterećenosti zadaćama, odgovornostima i obvezama. Ključno je ponovno pronaći sreću i zadovoljstvo u punom i ljudskom zajedničkom životu: nije riječ o količini vremena, već o kvaliteti uzajamne prisutnosti. Ponekad jednostavan zajednički izlet, trenutak opuštanja, zajednički odgledan film mogu značiti više od tisuću riječi. Moramo naučiti mirno organizirati prostore svoga života, sjećajući se da ne postoje samo dužnosti i odgovornosti.
 
Što se tiče najmlađih sestara/braće, bitno je voditi brigu o procesima osobnoga i zajedničkoga rasta te o prostorima u kojima je moguće otkriti, produbiti i prihvatiti dinamiku karizme. Mlade posvećene osobe donose svježinu i poticaj novoga te ih treba pratiti kako bi na obnovljen način mogli izraziti primljeni dar, unoseći novu snagu u zajednicu.
 
Nabrojit ćemo najhitnije promjene koje treba poticati u redovničkom/posvećenom životu.
 
Promjena mentaliteta svih sestara/braće
U mnogim je sredinama još uvijek prisutna određena autoreferencijalnost (samodostatnost): često se primjećuje da ‘laici ne rade onako kako bismo mi činili’, a ipak, u mnogim slučajevima rade čak i bolje od nas. Nije potrebno – a ni evanđeoski – da se sve radi prema našim shemama.

U praksi, iako smo deklarativno otvoreni za suradnju, u stvarnim odlukama i odgovornosti javlja se snažan otpor. Još uvijek postoji implicitna mentalna struktura koja redovnički poziv smatra ‘nadređenim’ laičkom. No to nije u skladu s evanđeljem.

Dijeljeno poslanje, poslanje koje dijelimo s drugima plod je zajedničkoga poziva primljenoga na krštenju, koji nas sve, redovnike i vjernike laike, poziva da slijedimo Isusa i sudjelujemo u jedinstvenom poslanju Crkve. U tom smislu, put Crkve i posvećenoga života danas od nas traži da:

1. pratimo vjernike laike u procesima razlučivanja poziva

Osobe povezane s ustanovama ili uključene u apostolsko poslanje moraju moći proći proces osobnoga razlučivanja koji će im pomoći da razjasne, preuzmu i učvrste svoj laički poziv u karizmi. To je sastavni dio zrele kulture poziva, koja vrednuje sve oblike poziva.

2. ojačamo zajedničko iskustvo karizme

Potrebno je organizirati formacijske i prateće programe koji će zajedno uključivati redovnike i laike, promičući dijeljenje duhovnosti, poslanja i odgovornosti. To znači nadići logiku ‘mi i oni’ kako bismo izgradili istinsko karizmatsko ‘mi’.

3. produbimo praksu zajednički dijeljenoga poslanja

Zajedničko poslanje, poslanje koje dijelimo s drugima ne može se svesti na prijenos zadataka ili jednostavnu funkcionalnu prisutnost laīkā u djelima, bilo kao zaposlenika ili volontera. Ono je susret različitih poziva utemeljenih na Božjem pozivu i zajedničko je iskustvo života, vjere i služenja poslanju. To je novi crkveni stil, koji iziskuje povjerenje, uzajamnu formaciju (izgradnju), stvarnu suodgovornost.
 
Da zaključim…
U Crkvi smo svi pozvani razmišljati o nadi i promicati je novom snagom s obzirom na Jubilej 2025. godine. I posvećeni život pozvan je živjeti ovo vrijeme pogledom punim pouzdanja, usidrenim u Kristu i otvorenim znakovima vremena.

Prolazimo kroz veliku preobrazbu u posvećenom životu. Još ne vidimo jasno gdje će nas taj put odvesti, ali jedno je sigurno: nada nas tjera naprijed, podržava nas, daje nam snagu i kreativnost. Razmišljajmo o redovničkom/posvećenom životu kao o kobilici broda, onom nevidljivom dijelu koji probija put kroz vodu. Tako i mi: često plovimo uzburkanim vodama, drugi put opet mirnijim, ali uvijek vođeni dubokom i vjernom nadom.

Ta je nada usidrena u Isusu, koji „izvodi u nama i htjeti i djelovati” (usp. Fil 2,13), koji nas je pozvao i poslao u poslanje, obećavajući nam da ćemo, ako ostanemo u njemu, donijeti mnogo roda (usp. Iv 15,5).

Utješno je prepoznati da ono što održava redovnički/posvećeni život živim nisu uspjesi ili brojevi, već strastvena ljubav prema poslanju koje nam je povjereno. Duboko vjerujemo u vrijednost našega poslanja, proživljenoga polazeći od karizmi naših kongregacija (redova i družbi), uvijek originalnih i uvijek sposobnih uljepšati čovječanstvo svojom specifičnošću.

Ta nas je ljubav učinila kreativnijima, potaknula nas da „raširimo prostor svog šatora” (usp. Iz 54,2), da prigrlimo nove stvarnosti, da mudro i besplatno upravljamo ljudskim, duhovnim i karizmatskim resursima koje nam je Gospodin povjerio. Unatoč ograničenostima nas samih i ograničenjima onoga što imamo i čime raspolažemo, nastavljamo dalje svoj hod.

Danas, više nego ikad, redovnički/posvećeni život svjedoči o dubokoj otpornosti (rezilijentnosti), utemeljenoj ne na iluzijama, već na čvrstoj i iskušanoj nadi, koja svoje korijene vuče iz Božje vjernosti i odvažnosti evanđelja.

Sažeti prikaz onoga što smo vam pokušali prenijeti može se izreći u nekoliko ključnih riječi, koje također upućuju na moguće putove za budućnost. To su riječi koje otvaraju, motiviraju i usmjeravaju:

• identitet

Pozvani smo preispitati svoj identitet, na način da u središte stavimo Isusa, da prepoznamo ono bitno u svojoj karizmi i u središte pozornosti ne stavljamo više same sebe. Iz toga proizlazi pravi misionarski poticaj.

• radost

Hodimo s radošću, pa i malim koracima. Pokrećemo nove prisutnosti (nove kuće) s radosnim srcem. Raduje nas boravak sa siromašnima, život u otvorenim prostorima, gdje svjež zrak ulazi u naše ustanove i obnavlja se naše svjedočanstvo.

• odvažnost

Unatoč brojčanom smanjenju, odvažno se reorganiziramo. Polazimo od stvarnosti: gdje smo? Kako smo? Zašto smo tamo? Iz toga razlučivanja proizlazi odgovor na ono što Gospodin danas od nas traži. Pogledajmo naše utemeljitelje: zapitajmo se što su činili na početku i što bi činili danas. Nadali su se protiv svake nade, dajući dušu, noge i ruke Božjemu snu, koji je On sam posijao u njihova srca. Pa i kad se događa ‘da se računica ne slaže’, snovi se roje u sve većem broju… i osobe dolaze – ne znamo odakle!

• dijeljenje karizme

Sve više uključujemo laike u naše poslanje. Kad ga preuzmu polazeći od svoga krsnoga poziva, otvaraju nam nove perspektive, jačaju nas, potiču nas da idemo naprijed. Karizma se obogaćuje dijeljenjem.

• zvanjā

Nada nas uči da ne preskačemo korake. Pridavanje više pozornosti pastoralu zvanja i praćenju jest temeljno. Volonterstvo se pokazuje kao povlašten put za sazrijevanje poziva. Pozivajmo mlade na molitvu, sudjelujmo u biskupijskoj pastoralnoj skrbi za mlade i zvanja te sve više radimo u međukongregacijskom ključu.

• međukongregacionalnost

Suradnja među kongregacijama, posebno u početnoj formaciji, pokazuje se kao veliko bogatstvo. Ona nas ujedinjuje u poslanju i omogućuje nam upoznati i vrednovati raznolikost karizmi, stvarajući novu plodnost.

• razboritost

Evanđeoska razboritost znak je nade: ne niječe odvažnost, već je ukorjenjuje u stvarnosti. Prepoznati da postoje prisutnosti koje više ne možemo podržati, apostolati koji su sada zreli za napuštanje, znak je zrelosti. Ne možemo biti svugdje, čak i ako bismo od srca to htjeli. Razboritost je također potrebna za prihvaćanje ranjivosti, bolesti, poodmakle dobi. Ne žalimo se na velik broj starijih osoba u našim ustanovama: oni su naša slava, oni su ti koji su utrli putove i darovali se kao zrno palo u zemlju.

• duhovnost

Odlučujući znak nade jest sve dublja duhovnost, duhovnost koja je sve više u Duhu. Samo svakodnevan, srdačan i ljubazan odnos s Onim koji nas je pozvao održava nadu živom. Molitvu sve više treba shvaćati kao kontemplativnu tišinu koja se produljuje u životu, kao utjelovljenu mistiku koja preobražava i daje život u izobilju.
 
Zasigurno postoji mnogo drugih znakova nade. No željeli bismo završiti jednom riječju koja se može činiti proturječnom, a ipak je duboko ljudska i duhovna: beznađe. Da, i ta vrsta iskustva može postati katarza (očišćenje) koja je za nas dobra. Jer, uostalom, ono što nas ranjava, često jest nada slomljena srazom sa stvarnošću. Upravo ta napetost između želje i ograničenja, između vizije i tame uzrokuje patnju, ali i sazrijevanje.

Dijeljenje naših rana s drugima – srce koje se nada, ali je razočarano, koje čeka, ali ne vidi – već je dio ozdravljenja. Hoditi zajedno, bez maski, u istini krhkosti čini nas ljudskijima, više braćom i sestrama, sposobnijima zajedno se nadati.

Lijepo je ne bojati se nazvati stvari pravim imenom, govoriti čak i o onome što ‘ne vidimo’. Kao što sveti Pavao piše: „Nada pak koja se vidi nije nada. Jer što tko gleda, kako da se tomu i nada? Nadamo li se pak onomu čega ne gledamo, postojano to iščekujemo.” (Rim 8,24-25)

Redovnički život danas, više nego ikad, nada se onomu što ne vidi. Nadamo se ponovnom rođenju, dubokoj preobrazbi iz koje ćemo izići obnovljeni, istinskiji, transparentniji prema bezuvjetnoj Božjoj ljubavi za čovječanstvo.

I zato postoje naše karizme, ne zato da bismo imali više ljudi, već da bismo iznjedrili više života, više nade, više redovničkoga/posvećenoga života sposobnoga i dalje govoriti srcu svijeta.

Hvala!