U jutarnjim satima, u nedjelju 25. svibnja 2025. godine u samostanu sv. Franje Asiškog u Kloštru Ivaniću, u 84. godini života i 65. godini redovništva blago je u Gospodinu preminula s. Ignacija Tomić, članica Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije.
Sprovod pokojne s. Ignacije bit će u ponedjeljak 26. svibnja 2025. u 14 sati na groblju sv. Roka u Kloštru Ivaniću, a potom će se u samostanskoj kapeli slaviti sveta misa zadušnica, izvijestili su iz Provincije.
Sestra Ignacija rođena je 29. rujna 1941. godine u Sasini kod Sanskog Mosta, kao najmlađe od šestero djece u obitelji Ive i Veronike, rođene Lovričić. Na krštenju je dobila ime Marija.
Nakon završene četverogodišnje škole i domaćinskog tečaja, 11. srpnja 1958. godine stupila je u zajednicu Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije, u župi sv. Ante Padovanskog na Petrićevcu. U postulaturu je primljena 2. veljače 1960. u franjevačkom samostanu sv. Ante na Bistriku (Sarajevo). Novicijat je započela 7. listopada 1960. u samostanu u Kloštru Ivaniću, gdje je 8. listopada 1961. položila prve redovničke zavjete. Svečane zavjete položila je 23. kolovoza 1966., također u Kloštru Ivaniću.
Tijekom svoga redovničkog života, s. Ignacija je služila u brojnim zajednicama: u Visokom (1961.), na Bistriku (1962.), u Tuzli (1962.), na Gorici kod Livna (1963.–1967.), u Virovitici (1967.–1968.), zatim ponovno na Bistriku (1968.–1970. i 1985.–1988.), u Bugojnu (1970.–1972.), Cerniku (1972.–1974.), Gučoj Gori (1974.), Beču (1975.), Jajcu (1981.–1985.), Čakovcu (1988.–1997.), Zagrebu – Držićeva (1997.–1998.), te naposljetku u Kloštru Ivaniću, gdje je od 2003. godine živjela sve do svoje smrti.
Službu predstojnice obnašala je u Cerniku (1972.–1974.), Gučoj Gori (1974.), Jajcu (1981.–1985.) i Čakovcu (1991.–1997.).
U svim zajednicama u kojima je boravila, s. Ignacija je predano i savjesno obavljala povjerene joj dužnosti. Bila je spremna i raspoloživa poći kamo god je bilo potrebno, jednako radosno prihvaćajući nova poslanja kao i povratke u već poznate zajednice. Najveći dio redovničkog života provela je ponajviše služeći u domaćinstvu – brinući o urednosti rublja, kućnih i crkvenih prostora, ali i pomažući u svim drugim poslovima.
„Mnogima će ostati u sjećanju po svom radu na samostanskoj porti, gdje je s osmijehom primala posjetitelje, odgovarala na pozive i svakoga dočekivala s dobrotom, strpljenjem i toplinom. U posljednjim godinama, kada su joj tjelesne snage slabile, sve više vremena provodila je u molitvi i tišini. Bila je uvijek spremna saslušati svaku sestru koja je trebala razgovor, savjet, blizinu i razumijevanje. Zahvalne za dar njezina života i redovničkog služenja, molimo Gospodina da joj podari vječni mir i radost!“, navode njene susestre iz Provincije. (kta)