Grci su dosljedno tumačili tri odlomka Evanđelja (Matej 16, Ivan 21, Luka 22) kao da se odnose na Petrov primat, i putem nasljedstva, da predstavljaju prerogativ Petrove stolice. Donosimo malu antologiju grčke patrističke interpretacije toga od 5. do 9. stoljeća:
Sveti Ćiril Aleksandrijski, pišući u svom komentaru na Evanđelje po svetom Mateju (444), kaže, “da riječima ‘na ovoj stijeni sagradit ću Crkvu svoju’, Krist čini Petra njezinim pastirom, doslovno postavlja Petra nad njom kao pastira” – Ταύτης ποιμένα τόν Πέτρον έφίστησω (Patrologia Graeca 72, 423) – Grčka riječ ποιμένα je uobičajena grčka riječ koja se koristi u koinè grčkom Novoga zavjeta za “pastira”.
Sveti Grgur iz Nise, u jednoj zabilježenoj propovijedi (395. god.) je kazao da je Petar glava Crkve, “Prema povlastici koju mu je dao Gospod, Petar je nesalomljiva i najčvršća stijena na kojoj je Spasitelj sagradio svoju crkvu” – ή άρραγής καί όχυρωτάτη πέτρα έφ ήν τήν Έκκλησίαν ό Σωτήρ ώκοδόμησε (Patrologia Graeca 46, 733). Dakle, prema svetom Grguru, Petrova uloga stijene bila je upravo njegova uloga glave Crkve.
Sveti Ivan Zlatousti je u svojoj 88. propovijedi na Ivanovo evanđelje (Patrologia Graeca 59, 478) naučavao da je sveti Petar bio “vođa apostola”, a otišao je i dalje od toga. U svojoj 5. homiliji o “Pokori” Zlatousti piše da je Petar, pošto je nakon trostrukog zanijekanja Krista ponovno vraćen u svoj prijašnji apostolski red, također dobio “jurisdikciju nad sveopćom Crkvom” (Patr. Graeca 49, 308). Grčka riječ koja se ovdje koristi za “jurisdikciju” je ‘επιστασιαν’, što znači autoritativan nadzor, što je zapravo opis pastirske službe. Opet, u svom 8. govoru o Židovima, sv. Ivan Zlatousti piše o tome kako je Petrovo pokajanje izbrisalo njegovu krivnju i, “on ponovno postaje glava apostola i cijeli svijet je predan njegovoj skrbi” (PG 48, 951).
Za vrijeme monofizitskog raskola na Istoku, bilo je biskupa koji su bili izrazito vjerni Kalcedonskom pravovjerju te su stoga prije svega željeli zadržati zajedništvo s Apostolskom Stolicom u Rimu. Poznato pismo apela napisano je Rimu, a grčki biskupi su otvoreno izjavili sljedeće rimskom papi Simahu (512. AD): „Za dragocjeno spasenje ne samo Istoka, nego gotovo trećine nastanjenog svijeta, koje je otkupljeno ne raspadljivim zlatom ili srebrom, nego dragocjenom krvlju Jaganjca Božjega, prema nauku blaženog kneza slavnih apostola, čiju je stolicu, Dobri Pastir, povjerio tvome blaženstvu… Ti nisi samo primio moć vezivanja, nego također razrješivanja, u skladu s primjerom Učitelja, onih koji su dugo bili u okovima, ne samo vlast iskorjenjivanja i uništavanja, nego također i snagu sijanja i ponovne izgradnje, poput Jeremije, ili bolje rečeno, kao Isus Krist, čiji je pratip bio Jeremija… Nije vam nepoznata ovo zlo (monofizitska hereza), vama po kojem Petar, vaš blaženi Učitelj, uči da uvijek skrbite kao pastir, ne nasiljem nego autoritetom potpuno prihvaćenim, ovce Kristove koje su vam povjerene u cijelom nastanjenom svijetu.” (Mansi VIII, 221)
Dvojica solunskih biskupa napisala su papi Bonifaciju II. (521. god.) sljedeće: “Za ove se stvari molimo vašem blaženstvu i Apostolskoj Stolici, i vjerujemo da kroz to slušamo i štujemo triput blaženog Petra i vrhovnog pastira Crkve, Krista našega Gospoda” (Mansi, viii, 748.)
Sveti Sofronije, patrijarh jeruzalemski zadužio je svetog Stjepana Dorskog da se obrati rimskoj apostolskoj stolici kako bi isposlovao osudu hereze monotelita koji su okupirali istočne patrijaršije. Stjepan to naglas opisuje na koncilu u Lateranu 649.: “I iz tog razloga, ponekad smo tražili vodu za naše glave i za naše oči izvor suza, ponekad krila golubice, prema svetom Davidu, da bismo mogli odletjeti i objaviti ove stvari Stolici koja vlada i predsjeda nad svime, a mislim na tvoju, najvišu glavu, za ozdravljenje cijele rane. Jer to je običavao činiti od davnina i od početka s pravom snagom svojim kanonskim i apostolskim autoritetom, istinski veliki Petar, glava apostola, i bio je jasno smatran dostojnim ne samo da mu se povjere ključevi neba, odvojeno od ostalih, da ga dostojno otvori vjernicima, ili da ga pravedno zatvori onima koji ne vjeruju evanđelju milosti, i zato što je također prvi dobio zadatak da pase ovce cijele Katoličke Crkve; za ‘Petra’ je rekao: ‘Voliš li me? Pasi ovce moje’, i opet, jer je imao na osebujan i poseban način, jaču od svih i nepromjenjivu vjeru u Gospoda, da se obrati i utvrdi svoju subraću… snagom i svećeničkim autoritetom… Potaknule su me molbe gotovo svih pobožnih biskupa Istoka u suglasju s pokojnim Sofronijem… Bez odgađanja sam krenuo na ovo putovanje samo u ovu svrhu; i od tada sam tri puta trčao k vama, Apostolskim Nogama, potičući i preklinjući molitvu Sofronija i svih, da pomognete ugroženoj vjeri kršćana” (Djela Lateranske sinode 649, Richard Price)
Sveti Teodor Studita (+826) napisao je pismo papi Paskalu I., i u njemu stoji: “Čuj me, Glavo apostolska, postavljen od Boga za pastira ovaca Kristovih, nositelju ključeva kraljevstva nebeskoga, stijeno vjere na kojoj je sagrađena Crkva katolička. Jer ti si Petar, ti krasiš Petrovo prijestolje i s njega vladaš” (PG 99-1151).
I koliko god se neiskrenim to htjelo prikazati, tu su i riječi patrijarha Focija Velikog (9. stoljeće) upućene papi Ivanu VIII.: “Možemo se dobro zapitati tko je Učitelj koji vas je naučio postupati na ovaj način? – Sigurno, prije svega, to je Petar, vođa apostola, kojeg je Gospod postavio na čelo svih crkava, kad mu je rekao: ‘Pasi ovce moje’. ” (Mansi 17, 396D; MGH, Epp. VII, 167).
Erick Ybarra (The Greek Fathers on the Petrine-Primacy Texts of the New Testament)
