Komemorativna akademija povodom 80. obljetnice Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda održana je u petak 15. svibnja u dvorani „Vijenac“ Nadbiskupskoga pastoralnog instituta u Zagrebu u organizaciji Počasnog bleiburškog voda, izvijestila je IKA.
U sklopu programa predstavljen je zbornik Međunarodnog stručno-znanstvenog simpozija „Kultura sjećanja na ratne i poratne žrtve Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskog naroda“.
Akademik Stjepan Ćosić rekao je da je ovaj zbornik „nastao na tragu ideje da se Bleiburška tragedija i događaji koji su uslijedili na historiografski vjerodostojan način povežu s kulturom sjećanja, napose s njezinim komemorativnim aspektom. Zbornik predstavlja važan novum koji može biti primjer za sagledavanje drugih kontroverznih tema hrvatske povijesti 20. stoljeća, stoljeća kojega opravdano nazivaju dobom ekstrema. To je osobito važno danas, kada se, unatoč demokratskome okviru, totalitarne prakse globalno protežu u novi milenij. Oko nas se širi posvemašnja nesigurnost i dezorijentiranost koja prijeti da nam oduzme glas o vlastitoj prošlosti, a time i o budućnosti. Naime, bolje je biti i opterećen poviješću nego bez povijesti, bez identiteta“, primijetio je.
„Od obala Crnoga mora do Baltika i od Skandinavije do Pirineja i mediteranskoga bazena, Europa je u 19. i 20. stoljeću bila preplavljena osvajačkim i građanskim ratovima, nacionalnim sukobima, etničkim i vjerskim pogromima i masovnim zločinima. O tome postoji golema literatura (da ne idemo preveć daleko, u ovom Zborniku piše se o nama malo poznatim primjerima iz našeg susjedstva – Srbija, Crna Gora). Dakle, taj povijesni teret patnji dijeli i hrvatski narod s nizom svojih tragedija, napose onih koje su proizašle iz II. svjetskog rata, koji je – ne zaboravimo – bio i građanski rat s brojnim i veoma kompleksnim sukobljenim skupinama. Može li historiografija na neki način olakšati teret povijesti, teret koji većina svijeta doživljava uglavnom kroz kulturu pamćenja? To je pravo pitanje“, rekao je Ćosić.
Naposljetku, poručio je akademik Ćosić da „ako se potrudimo oko historiografije koja je nedogmatična, otvorena za diskusiju, prožeta argumentima i željom za dijalogom, razumijevanjem i empatijom te u nju uključimo sadržaje i analizu kulture sjećanja, takvo će štivo biti znatno prijemčivije široj publici koja, da ponovimo, „živi povijest“ uglavnom kroz kulturu sjećanja. Dakako, još je važniji humanizirajući učinak takvih djela koja nemaju ambiciju autoritativnoga „nametanja istine“ i „suočavanja“ nego jednostavno prihvaćanja iznesenog istraživanja na prosudbu. Zato Vas na kraju pozivam da se upoznate sa sadržajem ovoga Zbornika ili s pojedinim člancima koji Vas privuku naslovom i sadržajem“.
Dr. sc. Ivan Tepeš najprije je zahvalio svima zaslužnima za stvaranje i objavljivanje ovoga zbornika, a zatim predstavio sadržaj istoga. „Zbornik sadrži 14 članaka, od kojih je osam znanstvenih, četiri su stručna rada te dva eseja. Radovi pokrivaju vremensko razdoblje počevši od 1944. godine pa sve do današnjih dana. Radove su napisali znanstvenici i stručnjaci iz Hrvatske, Srbije, Slovenije i Velike Britanije na osnovi opsežne literature i dokumenata i arhiva u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani i Londonu. Dio podataka iznesenih u radovima do sada su bili slabo poznati ili potpuno nepoznati široj i stručnoj javnosti. U Zborniku su manjim dijelom obuhvaćene teme vezane za same događaje u svibanjskim danima 1945., a sukladno njegovu nazivu – Kultura sjećanja na ratne i poratne žrtve Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskoga naroda, obuhvaćene su teme povezane sa sjećanjem na spomenute događaje i njihovo komemoriranje. Nadamo se da će ovaj Zbornik, pored znanstvenika i studenata, naići na interes relevantnih aktera u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti te šire javnosti kako se ne bi iznova svake godine oko godišnjice bleiburške tragedije ponavljale stare mantre nastale u razdoblju jugoslavenskog komunističkog jednoumlja“, rekao je Tepeš.
Izv. prof. dr. sc. Wollfy Krašić u svojem radu ukazuje na to da je Bleiburška tragedija bila važan dio kolektivnog i osobnog identiteta hrvatskih političkih emigranata. S protekom vremena, komemoracije za žrtve Bleiburške tragedije bile su izraz sve većeg hrvatskog jedinstva, pa je spomenuti događaj poznat kao hrvatska nacionalna tragedija, a ne poraz jedne političke opcije. „Govoreći o porukama koje su se odašiljale na komemoracijama, a koje su se odnosile na budućnost, u njima se nije pozivalo na osvetu ili slično, nego daljnje ustrajanje u borbi za samostalnu hrvatsku državu. Naime, nju se smatralo jedinom učinkovitom branom koja će spriječiti nove Bleiburge”, a isto tako najvećim, najprikladnijim i najtrajnijim spomenikom žrtvama Bleiburške tragedije. Da je Bleiburška tragedija među hrvatskim političkim emigrantima zadobila status događaja od nacionalnog značaja, na izrazito detaljan način ilustrira rad dr. Ivana Tepeša naslova „Odnos emigrantskoga HSS-a prema obilježavanju Bleiburške tragedije”. Iz njega je vidljivo da su nakon šutnje predsjednika stranke Mačeka u poraću, i HSS-ova glasila postepeno počela pisati o Bleiburškoj tragediji, a onda i njeni dužnosnici sudjelovati u komemoracijama i organizirati ih, kako u Austriji, tako i diljem svijeta gdje su postojali stranački ogranci. Nakon razmatranja na koji su način žrtve Bleiburške tragedije bile komemorirane u izbjeglištvu, slijede dva rada od njih nekoliko, a koja daju međunarodni pečat ovom zborniku. Dr. Srdan Cvetković te dr. Bojan Dimitrijević, obojica iz Instituta za savremenu istoriju u Beogradu, u svojim tekstovima analiziraju masovna ubojstva koja su jugoslavenski komunisti koncem rata i u poraću provodili na području Srbije, kao i nad zarobljenim pripadnicima crnogorskih antikomunističkih formacija u okolici Maribora“, rekao je dr.sc. Krašić.
Govoreći o radovima u zborniku dr. sc. Wollfy Krašić istaknuo je peti rad u zborniku koji vraća u hrvatsku i to nadasve aktualnu problematiku. Njegov je autor dr. Mario Jareb s Hrvatskog instituta za povijest, a nosi naslov “Isticanje hrvatskih nacionalnih simbola na komemoracijama na Bleiburškom polju i manipulacije simbolima protivno kulturi sjećanja”. „Radi se o izrazito dobro dokumentiranoj, izvrsno argumentiranoj i analitičkoj studiji koja, između ostalog, obara zaključke dokumenta koji nosi naslov ‘Izvješće skupine stručnjaka Bleiburg’, a koji je izrađen […] sa svrhom zabrane komemoracija na Bleiburškom polju. Iz ovoga rada proizlazi da je izvješće skupine austrijskih tzv. stručnjaka izrazito nestručno te duboko ideološki i politički motivirano, pa su na temelju njega austrijske vlasti hrvatski šahirani grb s početnim bijelim poljem pretvorile u ‘ustaški’ simbol te zabranile. Dr. Jareb raskrinkava i apsurdan pokušaj da na spomenutom izvješću hrvatski šahirani grb s početnim bijelim poljem poveže s nacizmom, odnosno potpuno promašeno nastoji izjednačiti s korištenjem svastike“.
Program su skladbama i izvedbama uveličali Zagrebački solisti, baritoni Ljubomir Puškarić i Jan Vukelić, mezzosopran Martina Gojčeta Silić te glumci luca Anić i Joško Ševo, a program je moderirala izv. prof. dr. sc. Vlatka Vukelić. (kta/ika)
