Kao 21sv Kršćani stoljeća, uvjetovani smo da nebo smatramo svojim krajnjim ciljem. Znamo da kad naša tijela umru, naše će duše živjeti i suditi po Bogu. Kao rezultat ove presude, krenut ćemo u nebo ili pakao (čak i ako se moramo zaustaviti u čistilištu prije nego što odemo u nebo), a ostatak vječnosti tamo ćemo provesti kao čisti duhovi, oslobođeni od naših tijela.
Međutim, postoji problem s ovim stajalištima: nije ono što naša vjera zapravo uči. Naš cilj kao kršćani nije provesti ostatak vječnosti s Bogom kao opuštenim duhovima. Umjesto toga, i Sveto pismo i crkva podučavaju da postoji nešto drugo, nešto bolje, što nas čeka nakon našeg nepomičnog života na nebu.
Duše na nebu
Za početak, pogledajmo što Novi zavjet govori o nebu. Iako to nije naš krajnji cilj, Sveto pismo priznaje da će naše duše napustiti naša tijela i ići s Bogom kad umremo. Na primjer, sveti Pavao nam kaže:
“Za mene da živim je Krist, a umrijeti je dobitak. Ako bi to bio život u tijelu, to znači plodan rad za mene. Ipak, što ću odabrati, ne mogu reći. Teško sam pritisnut između njih dvoje. Moja je želja da odem i budem s Kristom, jer je to daleko bolje. Ali ostati u tijelu je potrebno na vašem računu.” (Filipljanima 1: 21-24)
Evo, sveti Pavao kaže da je u maloj dilemi. S jedne strane, on zna da bi ostanak živ bio bolji za crkve koje je osnovao, ali s druge strane, on zna da će, ako umre, duša biti s Isusom. Želi biti s Isusom, ali toliko mu je stalo do svoje duhovne djece da je ta želja ukinuta njegovom željom da ostane i pomogne im onoliko dugo koliko može.
Uskrsnuće mrtvih
Međutim, kada Novi zavjet govori o našoj nadi zagrobnog života, to obično ne govori o nebu. Umjesto toga, ovu nadu obično opisuje kao nešto drugo, nešto izvan neba: uskrsnuće mrtvih. Na primjer, sveti Pavao objašnjava za nas:
“Ali u stvari, Krist je odgajan iz mrtvih, prvi plodovi onih koji su zaspali. Jer, kako je čovjek došao smrt, čovjek je došao i uskrsnuće mrtvih. Jer kao i u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu biti živ. Ali svaki je u svom vlastitom nalogu: Krist prvi plodovi, tada i oni koji su pripadali Kristu.” (1. Korinćanima 15: 20-23)
“Ali ne bismo vas neznali, braćna, u vezi s onima koji spavaju, da ne možete žaliti kao drugi koji nemaju nadu. Jer, budući da vjerujemo da je Isus umro i ustao, čak i tako, kroz Isusa će Bog ponijeti sa sobom one koji su zaspali … za samog Risa srijetlom u Krist, s obzirom na to da će se s arkangelom. Ovim riječima. ” (1. Solunjanima 4: 13-14, 16, 18)
Jednostavno rečeno, Isusovo uskrsnuće prije 2.000 godina nije bila anomalija. On i Marija nisu jedini koji bi trebali provesti ostatak vječnosti sa svojim tijelima. Umjesto toga, svi bismo se trebali uzdići iz mrtvih i vratiti svoja tijela kao i oni (Katekizam Katoličke crkve989-991, 1016-1017).
Bolje od neba
Osim toga, sveti Pavao nam također govori da će uskrsnuće biti bolje od neba. Objašnjava:
„Jer znamo da ako je zemaljski šator u kojem živimo uništen, imamo zgradu od Boga, kuću koja nije napravljena s rukama, vječna na nebesima. Ovdje doista mi stenjamo i dugo stavljamo svoje nebesko stanovanje, tako da, stavljanjem na to da nas ne možemo biti goli. Jer bismo i dalje bili u toku, da bismo to bili u neosjeti, to ne bismo mogli ugušiti; progutao život. ” (2. Korinćanima 5: 1-4)
Ovaj je odlomak škakljiv i zahtijeva neko raspakiranje, pa ga pogledajmo i pogledajmo što sveti Pavao znači. U osnovi, on koristi razne metafore za razgovor o našim tijelima i dušama. Posebno je teško jer brzo skače s jedne metafore na drugu, tako da ako ne obratimo pažnju na njih, lako je izgubiti trag svog vlaka misli.
Konkretno, ovdje koristi dvije slike: zgrade i odjeću. Prvu sliku vidimo u prvom retku prolaza, gdje govori o “zemaljskom šatoru u kojem živimo” i “zgradi od Boga”. “Zemaljski šator” je naše trenutno, zemaljsko tijelo, a “zgrada od Boga” naše je uskrsnuće tijelo, ono koje ćemo primiti natrag kad Isus opet dođe. Slijedom toga, kad kaže da „čeznemo na svoje nebesko prebivalište“, on govori o našoj nadi za uskrsnuće. Kaže da se nadamo i čeznemo za našim uskrslim tijelima, koja neće biti podložna bolestima i slabostima ovog života.
Zašto uskrsnuće
Tada, naizgled niotkuda, sveti Pavao prelazi na sljedeću metaforu. Kaže da “čeznemo na svoje nebesko prebivalište” tako da “možda nećemo biti goli”, a u početku to nema puno smisla. Ne stavljamo zgrade na sebe kao da su odjeća. Ključ je ovdje razumjeti da miješa svoje metafore. Rečenicu započinje uspoređujući naša tijela uskrsnuća s zgradom, a završava je uspoređujući ih s odjećom, sliku koju će i dalje koristiti tijekom ostatka prolaza.
I kad shvatimo ovu drugu metaforu, značenje sljedeće rečenice, ključni dio odlomaka (barem u naše svrhe), postaje jasan. Sveti Pavao tada kaže da u svojim zemaljskim tijelima „uzdahnemo“, „ne da bismo bili otklonili, već da ćemo se dalje odjenuti.“ Biti “daljnji odjek” referenca je na uskrsnuće, a “neovlašteno” znači biti iskrcani duh, duša bez tijela. Kao rezultat toga, kad kaže da želimo biti dalje odjeveni, a ne da se ne bacaju, on kaže da će uskrsnuće biti bolje od iskrcanog života na nebu između naše smrti i Isusova drugog dolaska.
I zašto će biti bolje? On to ne objašnjava za nas, ali uspoređivanje nepokolebljivog stanja s golotinom sugerira odgovor. U većini konteksta, biti goli podrazumijeva neku vrstu nepotpunosti; Ako smo goli, nedostaje nam nešto što bismo trebali imati (naime, odjeću). Isto tako, sve dok smo duše bez tijela, bit ćemo slično nepotpuni. Nedostajat će nam nešto što bismo trebali imati i da je nešto tijelo. Bog nas je stvorio s tijelima i dušama, i to je učinio jer namjerava da tako ostanemo. Smrt, razdvajanje tijela i duše nikada nije bio Božji plan; Umjesto toga, rezultat je pada čovječanstva (Postanak 3,19). Slijedom toga, koliko god će biti veliko, nikada nećemo moći postići svoj krajnji cilj do uskrsnuća. Bez naših tijela, uvijek ćemo biti nepotpuni, propuštajući bitan dio onoga što jesmo, a uskrsnuće mrtvih je Božji lijek za to.
Naša krajnja nada
Sve u svemu, sveti Pavao se definitivno nadao da će otići u nebo kad je umro. Vjerovao je da će njegova duša preživjeti smrt njegova tijela, a konačno će biti s Isusom. Međutim, također je znao da to nije njegov krajnji cilj. Koliko god da će biti nebo, to nije naše konačno odredište. Umjesto toga, njegova krajnja nada bila je uskrsnuće, vrijeme kada će se vratiti svoje tijelo baš kao što je to činio Isus, a kao i kao i kršćani, to je i naša konačna nada.
Da, u međuvremenu se radujemo nebu, ali na kraju bismo trebali imati svoje vidike na uskrsnuću, vrijeme kada ćemo konačno postati sve što smo trebali biti i u tijelu i duši.
