Kardinali već danima raspravljaju o situaciji u Crkvi na formalnim i neformalnim sastancima te „slažu“ profil novog pape. Kakav bi trebao biti novi papa postaje sve jasnije, ali tko to zahtjeve može ispuniti za sada se ne nazire, izvješćuju Kathpress i katolisch.de kroz osvrt novinara Ludwiga Ring-Eifela.
U Vatikanu sastanci kardinala prije izbora za papu ulaze u odlučujuću fazu. Sada im preostaju samo dva dana da definiraju „popis zahtjeva“ za novog poglavara Crkve i pronađu osobu koja bi te zahtjeve mogla ispuniti. Nakon toga, oni mlađi od 80 godina odlaze u Sikstinsku kapelu glasati za idućeg papu.
Do tada će čak i vrlo stari kardinali moći utjecati na glasanje. Jedan od njih, njemački kardinal Walter Kasper (92), citiran je u nedjelju 4. svibnja kako je rekao da još nijedan govor na općim kongregacijama nije bio odlučujući. Izjave su išle „i u jednom, i u drugom smjeru“.
Tri raskrižja na vidiku
Dva „smjera“ koja se naziru ne mogu se obuhvatiti uobičajenim parom pojmova „konzervativci nasuprot reformatorima“. Nakon detaljnijeg pregleda, ispada da je riječ o složenom putu s najmanje tri raskrižja. I ono što se očito traži jest čovjek koji idealno može voditi Crkvu na svakom od tih raskrižja, u oba spomenuta smjera istovremeno.
Najvažnije pitanje je treba li Crkvi „drugi Franjo“, odnosno papa koji je osvojio srca mnogih izvan Crkve svojom predanošću najslabijima, marginaliziranima i onima koji vjeruju drugačije ili uopće ne vjeruju? Ili, kako naglašava bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Ludwig Müller (77), nakon „Pape milosrđa“ sada treba još jedan „Crkveni naučitelj“ koji će ljude podsjetiti na Crkvene dogme (time i na razgraničenje pogrešnih učenja i dvojbenih pitanja morala).
Kandidat koji bi obje te stvari mogao spojiti očito se još nije pojavio. Čak ni u propovijedima koje su mnogi kardinali održali u nedjelju u svojim titularnim crkvama u Rimu, još uvijek nije bilo velikoga iskoraka, čak i ako je teološki sofisticirani apel francuskog kardinala Jean-Marca Avelinea (66) za novu teologiju božanske ljubavi možda sadržavao revolucionarne tragove.
Karizma i kanonsko pravo
Drugo raskrižje je opet izazovno: treba li Crkvi ponovno papa koji izravno osvaja ljude svojom karizmom ili bi joj bolje služio papa koji se snažnije oslanja na institucije, dogme i zakon? Nakon karizmatičnog, ali često populističkog i pravno neutemeljenog pape iz Argentine, pojavljuju se glasovi koji žele uređenije i pravno jasnije uvjete u Crkvi.
To se može čuti i iz vatikanske diplomacije u kombinaciji sa željom za Papom koji ne pokušava sve riješiti spontanim intervjuima, već se oslanja na svoje profesionalne diplomate i njihovu stručnost. Talijanski kardinal i bivši državni tajnik Pietro Parolin (70) bio bi pravi čovjek za to, ali po mišljenju mnogih, nedostaje mu osobne karizme.
Među otvorenim ranama Franjinog pontifikata su slučajevi duhovnog i spolnog zlostavljanja u kojima je Papa očito pokazao milosrđe iznad pravde. Činjenica je i da se u konačnici Crkvi obija o glavu kada papa ostavi otvorenim financijski skandal bez obzira je li glavni optuženik lišen kardinalske časti ili ne. Kardinali su to osjetili čak i na početku općih kongregacija kada je „slučaj Becciu“ paralizirao rasprave. Papa koji ima oboje – snažnu osobnu karizmu i kristalno jasnu predanost pravnim normama i postupcima – ostaje na otvorenoj listi želja kardinala koji se još danas i sutra savjetuju u Rimu.
Novi crkveni „ustav“
Treće raskrižje na tom putu proizlazi iz pitanja kako će u budućnosti izgledati „ustav“ Katoličke Crkve. Treba li u budućnosti biti veće sudjelovanje „Božjeg naroda“, kako je predložio Franjo? U crkvenom žargonu to se zove „više sinodalnosti“, a to je teško pomiriti s piramidalnom strukturom od vrha prema dnu koja karakterizira Katoličku Crkvu.
Na kraju svog mandata Franjo je drastično promijenio „ustav“, na primjer, dajući ženama pravo glasa na biskupskim sinodama prvi put u 2000 godina. I to unatoč činjenici da je Biskupska sinoda zapravo bila tijelo u kojem je „Zbor apostolskih nasljednika“, odnosno biskupi, vijećao zajedno s papom. U govorima prije konklave neki su pozivali na hrabar daljnji razvoj sinodalnosti. Drugi su pak pozivali na veću teološku i kanonsku jasnoću u vezi s odnosom između sinodalnosti i biskupske službe.
Glavni tajnik Sinode, kardinal Mario Grech (68), sada se sve češće spominje kao netko tko bi mogao riješiti problem. Doktor kanonskog prava s Malte poznaje Sinodu, njezine snage i slabosti kao nitko drugi. Osigurao je da novostrukturirano tijelo ne odlučuje o kontroverznim pitanjima poput đakonskog ređenja žena, već da se o tome prvo raspravlja u specijaliziranim odborima dok to pitanje ne budu spremno za odlučivanje. Jesu li ga njegove ideje o uređenom sudjelovanju svih vjernika već kvalificirale kao nasljednika pape Franje, drugo je pitanje.
(kta)
