Vatikan grad, 1. svibnja 2025. / 17:53
Napomena urednika: 1. svibnja 2025. kardinal Víctor Manuel Fernández, prefekt dikasterije doktrine vjere pod papom Franje, dostavio je sljedeće homilije tijekom šestog dana mase Novendiales za papu Franjo. Tekst u nastavku je CNA radni prijevod talijanskog originala Objavio Vatikan.
Na ovaj Uskrs Krist nam kaže: “Sve što mi otac daje doći će mi … njegova volja je da ne izgubim ništa od onoga što mi je dao.” Kakvu ogromnu slatkoću ove riječi imaju.
Papa Franjo je Kristov, on pripada njemu, a sada kad je napustio ovu zemlju u potpunosti je Kristov. Gospodin je od svog krštenja i cijelog svog postojanja poveo Jorge Bergoglio sa sobom. On je Kristov, koji je za njega obećao puninu života.
Znate kako je nježno papa Franjo govorio o Kristu, kako je uživao u slatkom Isusovom imenu, kao dobrog isusovaca. Dobro je znao da je njegov, a sigurno ga Krist nije napustio, nije ga izgubio. Ovo je naša nada da ćemo slaviti uskrsnom radošću pod dragocjenim svjetlom ovog današnjeg evanđelja.
Ne možemo zanemariti činjenicu da također slavimo Dan radnika, koji je bio tako blizu srcu pape Franje.
Sjećam se videozapisa koji je poslao prije nekog vremena na sastanak argentinskih gospodarstvenika. Njima je rekao: “Neću se umoriti u dostojanstvo rada. Netko me je natjerao da kažem da predlažem život bez napora ili da prezirem kulturu rada.” U stvari, neki nepošteni ljudi rekli su da je papa Franjo branio lijene, dronove, delinkvent, praznog hoda.
Ali on je inzistirao: “Zamislite ako to možete reći o meni, potomku ljudi iz Piemonteze, koji je došao u ovu zemlju ne sa željom da bude podržan, već s velikom željom da zasute rukave i izgrade budućnost za svoje obitelji.” Možete reći da su ga iznervirali.
Jer za papu Franje, rad izražava i njeguje dostojanstvo ljudskog bića, omogućava mu da razvije svoje sposobnosti, pomaže mu da raste odnose, omogućava mu da se osjeća kao suradnik s Bogom da se brine i poboljšava ovaj svijet, čini ga da se osjeća korisno za društvo i u solidarnosti sa svojim voljenima. Zbog toga je posao, izvan poteškoća i poteškoća, put ljudskog sazrijevanja. I zato je izjavio da je rad “najbolja pomoć siromašnoj osobi.” Štoviše, da “nema siromaštva gore od onoga što oduzima rad i dostojanstvo rada.”
Vrijedno je prisjetiti se njegovih riječi na putovanju u Genova. Tamo je tvrdio da je “cijeli društveni pakt izgrađen oko posla” i da kada postoje problemi s radom “demokracija prelazi u krizu.” Tada se s divljenjem obratio onome što talijanski ustav kaže u članku 1: “Italija je demokratska republika, utemeljena na radu.”
Iza ove ljubavi prema radu stoji snažno uvjerenje pape Franje: beskonačna vrijednost svakog ljudskog bića, neizmjerno dostojanstvo koje se nikada ne bi trebalo izgubiti, da se ni pod kojim uvjetima ne može zanemariti ili zaboraviti.
Ali svaka je osoba toliko vrijedna i mora se shvatiti toliko ozbiljno da nije samo stvar da im se daju stvari, već ih promoviraju. Odnosno, oni mogu razviti sve dobro u njima, da mogu zaraditi svoj kruh uz darove koje im je Bog dao, da mogu razviti svoje sposobnosti. Tako se svaka osoba promovira u svom dostojanstvu. I tu posao postaje tako važan.
Sad pazite, rekao je Francis. Druga stvar je neki lažni razgovor o “meritokraciji”. Jer jedna je stvar procijeniti zasluge osobe i nagraditi njegove napore. Druga stvar je lažna “meritokracija”, koja nas navodi da mislimo da samo oni koji su bili uspješni u životu imaju zasluge.
Pogledajmo osobu koja je rođena u dobroj obitelji i bila je u stanju povećati svoje bogatstvo, voditi dobar život s lijepom kućom, automobilom, odmorom u inozemstvu. Sve je dobro. Imao je sreću da je odrastao u pravim uvjetima i obavljao zaslužna djela. Tako je s vještinama i vremenom izgradio vrlo ugodan život za sebe i svoju djecu.
U isto vrijeme, onaj koji radi s vlastitim rukama, s jednakim ili većim zaslugama zbog napora i vremena koje je uložio, nema ništa. Nije imao sreću da se rodi u istom okruženju, i bez obzira koliko se znojio, jedva može preživjeti.
Dopustite mi da vam kažem o slučaju koji ne mogu zaboraviti: mladića kojeg sam nekoliko puta vidio u blizini kuće u Buenos Airesu. Našao bih ga na ulici, radeći svoj posao, a to je bilo prikupljanje kartona i boca kako bi nahranila svoju obitelj. Kad sam ujutro otišao na sveučilište, kad sam se vratio, no noću bih ga našao kako radi. Jednom sam ga pitao: “Ali koliko sati radite?” Odgovorio je: “Između 12 i 15 sati dnevno. Jer imam nekoliko djece za podršku i želim da imaju bolju budućnost od moje.”
Pa sam ga pitao: “Ali kad si s njima?” A on je odgovorio: “Moram odabrati, ili ostajem s njima ili im donosim hranu.” Ipak, dobro odjevena osoba koja mu je prolazila rekla mu je: “Idi na posao, lijena!” Činilo mi se da su te riječi užasne okrutnosti i ispraznosti. Ali te se riječi mogu naći i skrivene iza drugih, elegantnijih govora.
(Priča se nastavlja u nastavku)
Pretplatite se na naš dnevni bilten
Papa Franjo objavio je proročki krik protiv ove lažne ideje. I u nekoliko razgovora ukazao bi na mene: gledaj, navode nas da mislimo da je većina siromašnih ljudi siromašna jer nemaju “zasluge”. Čini se da je onaj koji je naslijedio puno posjeda vrijednije od onoga koji je cijeli život naporan rad, a da nije mogao uštedjeti ništa ili čak kupiti malu kuću.
Za ono navedeno u Evangelli Gaudium da u ovom modelu “čini se da nema smisla ulagati tako da oni koji su zaostali, slabi ili manje nadareni mogu se probiti u životu” (Npr.209).
Pitanje koje se vraća uvijek je isto: jesu li manje nadarene ljudske osobe? Zar slabi nemaju isto dostojanstvo kao i mi? Treba li oni koji su rođeni s manje mogućnosti samo biti ograničeni na preživljavanje? Nema li šanse da imaju posao koji će im omogućiti da rastu, razviju, stvaraju nešto bolje za svoju djecu?
Vrijednost našeg društva ovisi o odgovoru koji dajemo ovim pitanjima.
Ali dopustite mi da predstavim i papu Franjo kao radnika. Ne samo da je govorio o vrijednosti rada, već je cijeli život bio onaj koji je svoju misiju živio s velikim naporima, strašću i kompromisom. Uvijek mi je bila misterija da shvatim kako može izdržati, čak i biti veliki čovjek s nekoliko bolesti, tako zahtjevnog radnog ritma. Ne samo da je ujutro radio s raznim sastancima, publikom, proslavama i okupljanjima, već i cijelog popodneva. I činilo mi se zaista herojskom da je s vrlo malo snage koju je imao u posljednjim danima učinio dovoljno snažnim da posjeti zatvor.
Nije da ga možemo uzeti kao primjer, jer nikada nije bio slobodan nekoliko dana. U Buenos Airesu, ljeti, ako niste mogli pronaći svećenika kojeg ste sigurno pronašli. Kad je bio u Argentini, nikad nije izašao na večeru, u kazalište, u šetnju, ili da pogleda film; Nikad nije u potpunosti uzeo slobodan dan. Umjesto toga, mi, normalno, nismo mogli odoljeti. Ali njegov je život poticaj za velikodušno provoditi naš rad.
Ono što želim pokazati je, međutim, u kojoj je mjeri shvatio da je njegov rad njegova misija, njegov svakodnevni rad bio je njegov odgovor na Božju ljubav, to je bio izraz njegove zabrinutosti za dobro. A iz tih razloga je sam posao bio njegova radost, njegova prehrana, odmor. Doživio je ono što je prvo čitanje koje smo čuli kaže: “Nitko od nas ne živi za sebe.”
Tražimo sve radnike, koji ponekad moraju raditi u neugodnim uvjetima, da mogu pronaći načine da svoj rad žive dostojanstvom i nadom i da mogu dobiti naknadu koja im omogućuje da se vesele nadi.
Ali u ovoj masi, s prisustvom Vatikanske kurije, imajmo na umu da i mi u Curiji radimo. Doista, mi smo radnici koji drže raspored, koji obavljaju zadatke koji su nam dodijeljeni, koji moraju biti odgovorni i težiti i žrtvovati se u našim obvezama.
Odgovornost rada je i za nas u kuriji, put sazrijevanja i ispunjenja kao kršćana.
Napokon, podsjetim vas na ljubav pape Franjo prema svetom Josipu, onog snažnog i skromnog radnika, tog stolara iz malog zaboravljenog grada, koji se svojim radom pobrinuo za Mariju i Isusa.
A također se sjećamo da bi, kad je papa Franjo imao veliki problem, stavio komad papira s moliljom pod sliku svetog Josipa. Pa, zamolimo svetog Josipa na nebu da se snažno zagrli našem dragom papi Franjo.
Kardinal Víctor Manuel Fernández bio je prefekt dikastera za doktrinu vjere pod papom Franje.
