U svojoj je homiliji nadbiskup Hranić iznio kratka razmišljanja o pontifikatu pape Franje kroz prizmu dijaloga, sinodalnosti, navješćivanja evanđelja.
Papa Franjo je držao, primijetio je nadbiskup Hranić, da za postizanje mira, suradnje, solidarnosti i društvene pravičnosti ne trebamo potiskivati svoje darove i karizme, nego da u poniznosti moramo prihvatiti da nitko ne posjeduje sve darove, da jedni druge trebamo, da jedni bez drugih ne možemo. Bila mu je veoma draga slika da smo svi na istoj lađi, potrebno jedni drugih i ovisni jedni o drugima, da se nitko ne može spasiti sam, nego da trebamo Boga i jedni druge.
Tek kada prepoznamo drugoga kao brata i kada „u srcu ostavimo mjesta za brata“, stvaramo mogućnost ostvarenja dijaloga, iskrenog prihvaćanja dostojanstva, solidarnosti, ljubavi i mira. Iz tih uvjerenja je izrasla Papina osjetljivost za važnost sinodalnosti kao stila života Crkve te otud njegov pontifikat ekumenizma i međureligijskoga dijaloga i sva njegova nastojanja na tom planu. Potrebno je izići iz sebe samih i otvoriti se drugima, poći na društvene, egzistencijalne, duhovne i crkvene periferije koje nam omogućuju cjelovitiji i potpuniji uvid u stvarnost, nastavio je nadbiskup Hranić rekavši kako Papa, koristeći sliku zatvorenih i zaključanih vrata srca nas pastoralnih djelatnika, pokušava slikovito prikazati egzistencijalnu stvarnost same Crkve, odnosno upozoriti na problem nedostatka naše misijske duhovnosti, čiji je uzrok, kako kaže, u nedostatku vjere same Crkve.
Crkva, vjerna svom kršćanskom identitetu, je pozvana kroz gorljivost i radost naviještanja na misijski zanos i zajednički život. Realizam misionarskog naviještanja i služenja nas pastoralnih djelatnika, primijetio je nadbiskup Hranić, Papa prepoznaje u teološkoj sintagmi misionari–učenici. A učenik-misionar je svaki krštenik kojemu je središte Isus Krist, od kojeg dolazi poziv i poslanje prema periferijama i marginama. Zato je Papa govorio i sanjao o „Crkvi izlaska‘“, Crkvi otvorenih vrata.
Podsjetio je kako je papa Franjo snažno kroz čitav svoj pontifikat upozoravao na jedan čimbenik koji se pokazuje pogubnim za čitav naš kršćanski život i ljudsko društvo u cjelini, a to je, kako je on to nazvao, duhovna svjetovnost. Naime, svijet za rješavanje svojih pitanja i problema ne treba Boga. Odbacivanje Boga u društvu na kraju ima za posljedicu i odbacivanje čovjeka, te se zbog toga gaze i temeljna, neotuđiva ljudska prava i ljudsko dostojanstvo. Isti je problem odbačenoga, zanemarenoga Boga, odnosno duhovne svjetovnosti, drži on, prisutan i u Crkvi, primijetio je nadbiskup Hranić.
Naš istinski susret s uskrslim Gospodinom uvijek postaje nova zadaća i novo poslanje. Uskrsnuće izaziva bitnu promjenu u životima onih koji ga susreću. Zajednica nas dovodi u ravnotežu i suradnju s drugima, donosi neobična iznenađenja, ali nam pomaže da ne izgubimo kontrolu nad vlastitim darovima te da oni budu na korist svima. Istina je da nije nimalo lako dopustiti da se naš najbolji dar nanovo rodi, odnosno preobrazi u nešto drugačije od naših očekivanja, da se na taj način mi sami nanovo rodimo i suobličimo Isusu Kristu utjelovljenom, raspetom i uskrslom. No, velika, snažna i bogata duhovna baština pape Franje nas potiče i poziva upravo na to: da se oslobodimo svojih unutarnjih otpora, da svoje darove dijelimo s darovima drugih te da i sebe i druge ponizno i raskajana oka promatrati samo kao ljude potrebne ljubavi, praštanja, nježnosti i milosrđa. I tada ćemo graditi i humanije društvo i više Kristovu Crkvu, rekao je nadbiskup Hranić na kraju svoje homilije.
