Na Uskrsni ponedjeljak, 21. travnja 2025., u 89. godini života, u svojoj rezidenciji Casa Santa Marta u Vatikanu premunio je Papa Franjo, prenosi Vatican News
U 9:45 sati, kardinal Kevin Farrell, komornik Apostolske komore, objavio je smrt pape Franje iz Doma svete Marte sljedećim riječima:
„Predraga braćo i sestre, s dubokom žalošću moram objaviti smrt našega Svetog Oca Franje. U 7:35 ovog jutra, rimski biskup Franjo vratio se u kuću Očevu. Cijeli je svoj život posvetio služenju Gospodinu i Njegovoj Crkvi. Učio nas je kako vjerno, hrabro i univerzalnom ljubavlju živjeti evanđeoske vrijednosti, osobito u korist najsiromašnijih i najisključenijih. S neizmjernom zahvalnošću za njegov primjer pravog učenika Gospodina Isusa, povjeravamo dušu pape Franje beskrajnoj milosrdnoj ljubavi Boga Jedinoga i Trojedinoga.”
Papa Franjo za papu je izabran u srijedu 13. ožujka 2013., za novog, 266. nasljednika svetoga Petra. Tadašnji nadbiskup Buenos Airesa, kardinal Jorge Marija Bergoglijo, izabran je kao prvi rimski biskup iz Latinske Amerike, prvi isusovac i prvi koji je nakon točno 1100 godina uzeo novo papinsko ime, Franjo.
Jorge Mario Bergoglio rođen je 17. prosinca 1936. kao prvo od petero djece oca Marija Giuseppea Francesca i majke Regine Marie Sivori u Buenos Airesu, glavnom gradu Argentine. Od 1943. do 1948. godine Jorge Mario pohađao je Osnovnu školu Antonio Cervino, a po njezinom završetku započeo je srednjoškolsko obrazovanje. Nakon toga se upisao na Tehničko-industrijski institut specijaliziran za prehrambenu kemiju, a paralelno uz srednjoškolsko obrazovanje počeo je raditi u tvornici tekstila, na čemu je uvijek ostao zahvalan svome ocu. Nakon što je diplomirao kemijsku tehnologiju, odlučio je stupiti u Villa Devoto, biskupijsko sjemenište u Buenos Airesu. Nekoliko mjeseci kasnije, 11. ožujka 1958. godine prešao je u novicijat Družbe Isusove. Prije negoli je bio zaređen za svećenika, poslan je u Čile gdje je stekao osnovna znanja iz humanističkih znanosti.
Po povratku u Argentinu 1963. godine diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u San Miguelu, a dana 13. prosinca 1969. godine, uz blagoslov i podršku obitelji, konačno je primio sakrament svetoga reda. Godinu dana kasnije, 1970., diplomirao je i teologiju, a potom je poslan u Španjolsku u Alcalà de Henares da ondje provede završno razdoblje novicijata. Kasnije je i sam bio učitelj isusovačkih novaka u Villa Barilariju na Teološkom fakultetu u San Joseu i rektor istoimenog velikog kolegija.
Dana 22. travnja 1973. godine položio je doživotne zavjete, a već u srpnju iste godine izabran je za provincijala Družbe Isusove u Argentini. Službu provincijala vršio je šest godina. Godine 1986. otac Bergoglio poslan je u Njemačku na poslijediplomski studij u kojem je želio istražiti misao Romana Guardinija. U Njemačkoj se zadržao kraće vrijeme te se ponovno vratio u Argentinu, gdje je vodio kolegij „Salvatore“ u Buenos Airesu i obavljao službu duhovnika i ispovjednika u župi u Cordobi.
Sveti papa Ivan Pavao II., imenovao ga je za pomoćnog biskupa Buenos Airesa, te je za biskupa posvećen 27. lipnja 1992. godine dok je 3. lipnja 1997. godine Bergoglio imenovan nadbiskupom koadjutorom, a nakon nepunih devet mjeseci i smrti kardinala Quarracina, 28. veljače 1998. g. postao je prvi isusovac na čelu kurije u Buenos Airesu.
Na konzistoriju u Vatikanu 21. veljače 2001. godine papa Ivan Pavao II. imenovao je nadbiskupa Bergoglia kardinalom.
U konklavama 2005 goidne, bio j emeđu istaknutim kandidatima za nasljednika Ivana Pavla II., no nakon odreknuća Benedikta XVI., Jorge Mario Bergolio izabran je za novoga rimskog biskupa te je, uzeo ime Franjo.
Pontifikat je bio obilježen zalaganjima za siromašne, migrante i druge skupine ljudi koji žive na “periferijama”. Od samog početka Papa u središte svoga pontifikata stavlja brigu za siromašne. S pravom se može reći da se radi o kontinuitetu s onim što je još kao biskup Buenos Airesa govorio i činio. Odabirom i objašnjavanjem imena Franjo ukazao je da želi „siromašnu Crkvu za siromašne“, koja započinje svjedočenjem evanđelja, radosne vijesti, to jest Krista. Papino zalaganje za siromašne, posebice za izbjeglice, nije povezano s ideologijom, nego je vraćeno evanđeoskom temelju. Za kršćane, dakle, opredjeljenje i briga za siromašne, rubne, napuštene, izbjeglice i obespravljene nije tek stvar izbora, nego isključivo vjere u Krista koji je sam postao siromašan i koji je uvijek bio blizak siromašnima i isključenima.
Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, koja je posvećena evangelizaciji, glavno je polazište u kojem Papa iznosi izazove suvremenog svijeta, s namjerom da se bolje razumije stvarnost u kojoj Crkva evangelizira. Njegova kritika je uvijek u pozitivnom tonu, s tendencijom ohrabrenja i vraćanja radosti evangelizacije.
Papa Franjo vrlo mnogo čini i na ekumenskom približavanju razjedinjenih kršćana u svijetu, na poseban način približavanju katolika i pravoslavaca. Također, njegovi susreti s poglavarima i članovima drugih nekršćanskih religija, osobito židovstva i islama, znak su nade u širenje bratstva i dijaloga. Specifičnost pape Franje nije u pozivu na samo izvanjskom susretu jednih s drugima, nego unutarnjim putem želi doći do zajedništva i mira.
Otajstvo Božjeg milosrđa oduvijek je bila središnja tema u propovijedanju i djelovanju pape Franje, a osobito za vrijeme njegova pontifikata. Polazeći upravo od ovog našeg vremena i slike ranjenog čovječanstva koje ne zna kako liječiti te rane ili smatra da ih se uopće ne može liječiti, Papa nastoji osvijetliti lice Crkve koja ljudima ne spočitava njihove slabosti, nego ih liječi lijekom milosrđa.
Otvaranjem Svetih vrata i misom bdjenja svetkovine Božića, 24. prosinca 2024. u bazilici sv. Petra, otvorio je redovitu Jubilarnu godinu te joj posvetio temu „nade“.
